Debeljko gleda u kameru, na mom licu se ne vidi koliko danas žalim što taj trenutak nisam nožem urezala u srce. Da ga mogu izvući kad padnem u depru. Kad malo razmislim, koliko bi to imalo smisla? Ja tada nisam znala da je taj trenutak Trenutak. U srce bih ubola nešto što je toga dana bilo obično koliko je meni danas…Meni danas baš ništa nije obično.
Sve ovo neobično oko mene davit će me dok budem živa. Trebala bih biti razumna. U mojim godinama. Saginjem se. Ispod njegovog kreveta prljava čarapa. Grabim je. Možda ona miriše na njega? Prljava čarapa smrdi poput prljave čarape. Sjećam se njegovog mirisa. Ovo nije to. Odlažem čarapu pokraj tenisica, sjedam na njegov krevet. Na njegov uredan krevet.
Taj krevet nikad nije bio uredan a ja ga nisam smjela pospremati. Osjećam se krivom što upravo ležim na njegovom krevetu i buljim kroz prozor njegove sobe. Divlji kesten obučen je u žuto lišće. Djeluje tužno, raščupano i zapušteno. Jutros sam bila na tržnici i naletjela na krasne orade iz uzgoja. Njegovo omiljeno jelo. Prodavačica me ugledala, nasmijala se i rekla:”Dvije veće, kao obično.” “Dvije veće, kao obično.”
Orade su u frižideru. Moja kći misli da je ne volim dovoljno. Tvrdi da je moja koma besmislena:”Imaš mene.” Znam da imam nju ali kakve to veze ima? Moj muž me u sobotu popodne, nama je već dvadeset godina u subotu popodne u 17.00 vrijeme za seks… Muž me pogladio po guzici i pogledom mi pokazao na stepenice koje vode do naše spavaće sobe.
Vrisnula sam u sebi, kretenu, tebi je do seksa? Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa? Na glas sam rekla:”Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa?” Pogledao me zapanjeno. Muškarci su bešćutne svinje. “Nisi normalna. Do kad misliš biti u koroti?” Sjela sam na kauč, obuhvatila koljena rukama i buljila u pločice. “Ostavi me na miru!” “Ostavljam te na miru.”
Stare traperice vise u praznom ormaru. Čiste. Smrde na odvratni omekšivač. Zašto njega u njegovoj sobi nema? A majica bačena preko stolice? Njušim. Miris moga muža prodire mi u nos. Kako se usudio, kako se usudio ući u njegovu sobu i preko njegove stolice prebaciti svoju prljavu majicu? Bolesnik. Otvarama ladice njegovo stola. U srednjoj ladici sa lijeve strane fotografija njegove cure. Nikad mi nije bila draga ta napuhana žirafa sa metalnim dugmetom u jeziku. Rekla sam mu to. Nasmijao se. Nas se dvoje nikad nismo svađali.
Prazna soba sjedi mi na glavi. Plakala bih ali to bi bio znak perverzije. Ja nisam perverzna. Ja sam normalna žena. Bila sam i na svadbi. I plesala sam na svadbi. I smijala se. Možda još za mene ima nade? U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak.
Tekst je preuzet sa bloga autorke