Damir Karakaš, poznati književnik iz Hrvatske, nedavno je u Banjaluci promovisao roman “Sjećanje šume”. Promocija je održana u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, a moderator programa bio je pisac Bekim Sejranović. Karakaš je ovogodišnji dobitnik “Kočićevog pera”, koje dodjeljuje Zadužbina “Petar Kočić Banjaluka, Beograd”.
Damir Karakaš rođen je 1967. godine u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina je radio i kao novinar crne hronike “Večernjeg lista” u Splitu.
Sa Damirom za BUKU razgovaramo o književnosti, izdavačkoj sceni, životu književnika, Petru Kočiću i drugim temama.
Damire, nedavno ste bili u Banjaluci, sa kojim utiscima ste otišli iz ovog grada?
Sve je bilo odlično, grad, ljudi, divna publika, iako se u publici uvijek nađe i onih koji zagovaraju 1. točku programa “Lebensraum” Hitlerove stranke, a koja je značila da Njemačka ima pravo uzeti sve teritorije u drugim državama na kojima živi njemačko stanovništvo. Inače, dok sam studirao u Zagrebu, poznavao sam mnoge Banjalučane, slušali smo Ekatarinu Veliku, gledali dobre filmove, išli u kazalište, i svatko je od nas u džepu imao neku knjigu koju je obožavao, ja od Petera Handkea “Golmanov strah od penala.”
U današnje vrijeme teško je biti književnik, teško je naći izdavača, pozicionirati se kao pisac. Kako ste Vi izabrali baš ovaj put, književnost kao životni poziv?
Ja sam u biti trebao biti slikar, crtač, još u srednjoj školi crtao sam za najjače novine u Jugoslaviji, dobijao nagrade, davao intervjue, a moglo se dogoditi i da budem i glazbenik jer sviram harmoniku već četrdeset godina, ali ne te glupe cajke koje vrijeđaju inteligenciju. No, na kraju sam završio kao pisac, ali sve je to isti cilj, samo različitim sredstvima. Naime, jedne noći prije dvadesetak godina počeo sam udarati po pisaćoj mašini u Splitu, gdje sam tada živio, dopalo mi se to iskrenje riječi i tako je nekako počelo.
Foto: Promocija u Banjaluci
Koliko je jednom književniku teško živjeti samo od pisanja, imajući u vidu da živimo u vremenu kad se ne cijeni pisana riječ, kad je kultura na koljenima?
Jako je teško, ja sam od onih pisaca koji se bavi samo pisanjem, i to na način da nisam spreman na nikakve kompromise, nikakve ljige, nego radim onakve knjige i pišem onakve tekstove kakve bih i sam volio čitati. No, želim ispuniti svoju sudbinu pisca, pa sam spreman jesti i koru s drveća ako treba. Posebno je jadna i apsurdna situacija u Hrvatskoj, koja se kao stalno diči nekakvom kulturom, a izdvaja najmanje za kulturu od svih zemalja u regiji. No, intencija svih tih političara i jest da se zatire kultura jer se tako poglupljuju ljudi, a u šupljim glavama velike ideje jako odzvanjaju.
Ovogodišnji ste dobitnik književne nagrade ‘Kočićevo pero’. Nedavno ste i primili nagradu u Zagrebu. Šta Vam znači ova nagrada? Šta generalno mislite o književnim nagradama?
Kočićevo pero je jedna od najznačajnijih nagrada na prostoru bivše Jugoslavije i drago mi je što je ove godine završila kod mene. Osim toga, Petar Kočić je veliki pisac, buntovnik, borac za pravdu. Kod samog pisanja, Kočić se pokazao kao dubok i suptilan majstor jezika, a kod pisanja je isticao da je za jedno umjetničko djelo glavno da se u njega unese puno topline, iskrenosti, puno srca i krvi, a to je i ono što mene oduvijek u pisanju zanima. Što se tiče nagrada, ja imam svoj stav, kažem svima što ih ide, pa nisam baš omiljen, evo Sjećanje šume dobilo je rekordan broj kritika na području ex Jugoslavije, u godinu dana tiskana su već četiri izdanja, ljudi me stalno zovu, osobe iz književnosti, kulture, i ne mogu vjerovati da od te gomile nagrada, Šuma nije dobila nijednu nagradu u Hrvatskoj. Ali, dobro, književnost je utrka na duge staze.
Kočić je jedan veliki satiričar društva, mada danas mnogi satiru ne vole ili ju ne razumiju, posebno mislim na političare. Šta je za vas satira, koliko „kočićevskog“ imamo u svakodnevnom životu?
Kao prvo, čim čujem riječ politika, kao da sam ugazio u govno. A Kočić bi da živi u današnjem vremenu imao jako puno posla, iako mi se ponekad čini da bi, kako je bio temperamentan i žestok, jer je na samrti sam sebi iščupao brk, neke političare na cesti i udarao knjigom po glavi, da se tako dozovu pameti. Inače, u nekim krajevima Srbije, a to može funkcionirati u svim krajavima bivše države, već imaju i novi izraz za laganje, pa kažu, nemoj bre da me političiš.
U svom posljednjem romanu pišete o djetinjstvu. Koliko je djetinjstvo važno za svakog čovjeka, na neki način odlučujuće za ličnost?
Djetinjstvo je jako bitan period za svakoga čovjeka jer se tada gradi slika svijeta. Jako sam se pomučio oko ovoga romana, jer je bilo jako teško izbjeći sve zamke koje nose ovakvi romani, počevši od naknadne pameti, pa do pravog ulaza u taj svijet dječje metafizike, dječjeg osjećaja i osjećajnosti. Osim toga, bavio sam se i sjećanjem, a naša sjećanja su nepouzdana, je kad se prisjećamo nekih događaja, mi nesvjesno mijenjamo svoju prošlost. U tome mi je pomagala i šuma, jer ona puno zna, zna puno tajni, potrebno je ponekad otići u šumu, leći pod neko drvo i pokušati poslušati što će nam to drveće reći.
Dodjela nagrade “Kočićevo pero” u Zagrebu
Pišete o Lici, iz Like ste, koliko generalno mjesto na kojem smo rođeni određuje nas kao ličnosti, a na neki način kako izaći iz tog malog mjesta, uzdići se iznad predrasuda koje vladaju tim mjestom, iako svako mjesto ima svoje predrasude?
Pišem o onome što dobro poznajem, i smatram da proza, ako je prava, ne smije imati milosti prema nikome, ponajmanje prema meni. Isto tako smatram da je kritika nekog društva, ako ti je do njega stalo, najveći oblik ljubavi prema tome kraju, a meni je do Like stalo. No, druga je stvar što protiv mene u Lici pričaju i neki popovi, u hajku se uključuju čak i neki moji rođaci.
Svi nosimo neke demone djetinjstva, nešto što nam se ne sviđa, što bismo mijenjali. Kako se boriti sa tim demonima?
Možemo se boriti tako da ih izvlačimo iz tih tamnih zakutaka na svjetlo dana, da o njima pričamo, da sve to osvijestimo. Mene i zanima književnost koja kopa, traži, suočava, a ne koja služi za jeftinu zabavu ljudi. Inače, za književnost i umjetnost, ti demoni i nesreća koju oni nose mogu biti i poticajni, jer sreća je sama sebi cilj, a nesreća u umjetnosti se uvijek može pretvoriti u neko umjetničko djelo.
Živimo u društvu, društvima, u kojima jačaju religije, nacionalizam, netrpeljivost prema drugačijima. Kako Vi vidite društvo u kojem živimo, kako živjeti paralelno sa takvim fenomenima koji nagrizaju čovjeka, utiču na omladinu?
U Hrvatskoj je zakazao obrazovani sustav, a čini mi se da ni u cijeloj regiji nije bolje, tako da stalno ističem za dobrobit hrvatskog društva, ako se nešto ne učini, da će nam omladina u Hrvatskoj od slova abecede znati samo za ušato slovo U. Tu dobre knjige mogu jako puno pomoći, tako da stalno ističem i potrebu za čitanjem, osim toga, ljudima koji ne čitaju knjige, fali jedna dimenzija, ali nažalost oni toga nisu ni svjesni.
Koliko ste u mogućnosti da pratite regionalnu književnu scenu. Koga biste Vi izdvojili kao značajne i vrijedne čitalačke pažnje?
Pratim je jer ima jako kvalitetnih autora i knjiga. Ne bih nikoga posebno izdvajao, jedino bih dao savjet mladim piscima koji dolaze da što više čitaju, jer mnogi od njih toliko pišu da nemaju vremena čitati. A bez čitanja kvalitetnih knjiga, nema ni kvalitetnog pisanja. Ma, bez knjiga nema ničega.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
Vezani tekstovi:
Marko Tomaš za BUKU: Narod je, jebiga, stoka
Bekim Sejranović za BUKU: U Bosni su moji korijeni i moje djetinjstvo!
Rumena Bužarovska: Kada vidiš da je društvo nenormalno moraš biti odgovoran i time se baviti