Nakon 12 godina provedenih u medijima i rada na nekoliko
banjalučkih radio stanica, Valentina Duvnjak je shvatila da nije zadovoljna
načinom života koji vodi. Počela se osjećati zarobljeno, u poslu više nije
uživala, plata niti je bila adekvatna, niti na vrijeme, dok je stres i osjećaj
ograničenosti bivao sve veći. Odlučila
je da mora napraviti veliku životnu promjenu i to je učinila – spakovala je
torbu i uputila se na djedovo imanje na obronke planine Malovan. Tamo živi već
dvije godine u prostoriji koja je nekada njenom djedu služila kao stolarska
radionica, bez vode, a struju je dobila tek prošle godine 22. decembra, na svoj rođendan.
“Osjećala sam da zapinjem i da mi sistem života u tom trenutku u gradu nije odgovarao. Poželjela sam kao
prvo da negdje odem i dobro se odmorim, međutim, taj odmor se malo produžio, u
potpunoj divljini mi je zaista prijalo, a prija mi i sada”, priča
Valentina za Buku i dodaje šta je to presudilo da njen odmor potraje već pune dvije godine:
“ Od kolege na fakultetu sam saznala da je nekoliko dana brao bobice smreke,
odnosno kleke, po dobroj otkupnoj cijeni
od oko 2 KM po kilogramu. Odmah sam se spakovala, sjela na autobus i otišla u selo.
Zajedno sa majkom sam par narednih dana svakodnevno išla i po nekoliko
kilometara u planinu i brala bobice smreke.
Dolazili su otkupljivači, koji su odmah nakon što izvažu davali novce.
Nakon višemjesečnog čekanja plate u Banjaluci, doživim da meni neko plaća
odmah, što je bilo nešto nevjerovatno, bajka rekla bih. I dopalo mi se”. Toliko
joj se dopalo da je odlučila da se na preko 1200 metara nadmorske visine, u njivi koja nije obrađivana više od 30
godina, posveti uzgoju zdravih domaćih
proizvoda.
Mali orao
Novi početak u divljini
Na samom početku nije bilo lako ni prespavati u
divljini, gdje je većina kuća i imovine porušena i napuštena u proteklom ratu i
gdje se prije može sresti medvjed ili vuk, nego komšija. Ali nakon nekoliko noći ispunjenih
strahom, ohrabrila se ili, jednostavno, navikla.
“U selu koje u toku nesretnih ratnih dešavanja dosta
stradalo i srušeno, malo je povratnika i tužno izgleda, minska polja su u
blizini, ali čovjek se srodi i navikne da živi. Prosto zaboravi da je to tako
strašno. Posljednja dva mjeseca sam
provela potpuno sama, a osam dana sam bila potpuno odsječena od svijeta, jer je
snijeg zatrpao cijelo selo i prilazne puteve. Bilo je jako hladno, čak 30
stepeni ispod nule, voda u bunaru je bila zaleđena, ali to toliko osnaži čovjeka,
vrati mu samopouzdanje, prosto shvatiš da možeš da se odlično snađeš u različitim
životnim situacijama”, kaže nam Valentina, koja je vrativši se na djedovinu
počela da radi i poslove o kojima prethodno ništa nije znala, naročito one
„teške, muške“, da pila drva, zida, postavlja prozore…
“Muški” poslovi su svakodnevnica
“Sve poslove, i one koji se kod nas zovu muški, u jednoj
takvoj sredini morate da naučite da radite. Dogodilo mi se, primjera radi, da
zidam dimnjak, apsolutno ne znam kako će to ispasti na kraju, a kada sve
završim i pogledam, ne mogu da vjerujem da sam ja to sama uradila. Prosto ne možeš
povjerovati odakle ti snaga i znanje za neke stvari i onda te ispuni takav
ponos da je to teško za opisati”, naglašava naša sagovornica.
Dodaje i da se na selu mnogo radi, naravno, ko želi da radi i
nešto ostvari. Još jedna pozitivna stvar života u osami jeste to što ne viđate
poštara i samim tim ne plaćate račune.
“Mobilni mi je na dopunu, struju sve do decembra nisam imala,
voda mi je u bunaru, tako da je za promjenu jako lijepo ne vidjeti poštara.
Iako sam nabavila televizijski prijemnik, još uvijek ga nisam osposobila za rad,
čak i radio rijetko slušam, nekako mi više prija da u slobodno vrijeme
slikam ili nešto čitam. U ovoj divljini se
izoštre čula, pa zvukovi tv-prijemnika ili radija nekako čovjeku ne pašu”, kaže
nam Valetina.
Nekadašnja dedina stolarska radionica, danas je Valentinin kutak
Priča sa baštom krenula je sasvim spontano. Dok je sa
porodicom živjela u Banjaluci, obrađivali su malu parcelu za svoje potrebe, ali
kako je odlučila početi život na selu, zasadila je više proizvoda.
“Priča o bašti uopšte nije krenula sa idejom da razvijem
neki posao. Moj prvi i osnovni cilj je bio da imam zdravu hranu za svoju porodicu
i sebe. Kada sam živjela u Banjaluci i išla da kupim povrće, znam da sam bila spremna da ga platim i
po većoj cijeni samo da sam mogla biti sigurna da je u pitanju zdrav domaći proizvod. Moja logika je jednostavna -ako hrana
koju unosimo u naš organizam nije zdrava, prirodna, ne možemo ni mi biti
zdravi kroz neki duži period. Nakon prve berbe, ljudi su čuli za moje proizvode,
zainteresovali se i počeli javljati. Tada sam shvatila da bi bilo dobro da nastavim
tim putem, jer gore svakako moram imati neki posao i prihode i tako je krenula
priča o mojoj bašti”, priča naša sagovornica.
Zdravi kutak na kupreškoj visoravni
Mrkva, kupus, cvekla, krompir, rotkvice, luk, pasulj, zelena
salata…samo su dio “repertoara” ovog zdravog kutka na kupreškoj visoravni. Hranu
kupuju uglavnom ljudi koji imaju malu djecu ili problema sa zdravljem, ali i svi
oni koji žele da konzumiraju proizvode koji nisu tretirani pesticidima.
Ovih dana Valentina kreće i sa registracijom porodičnog gazdinstva, a prikuplja i svu neophodnu dokumentaciju koja će biti potvrda da je riječ o organskim ili, kako ona više voli reći, domaćim proizvodima. Za sada je već nekoliko banjalučkih trgovina izrazilo želju da prodaje njene proizvode. Takođe, planira omogućiti svim zainteresovanima da dođu da je posjete i da vide šta radi, posebno u vrijeme berbe ili sjetve.
Mrkva od kilogram
“Par puta sam imala problem sa plodovima “kako mrkva da je tolika , kako kupus da je
toliki, to je nemoguće”. Uporno su nam pričali tu priču da domaći proizvodi,
ako se ne koriste pesticidi, trebaju biti zakržaljali i maleni i da je samo
tako dobro i zdravo. Ali nije tako i moji proizvodi su dokaz. Naravno da ta mrkva negdje drugo ne može
imati toliki plod. Ali ovdje na Kupresu joj odgovara zemlja i klima i može
dostići tu veličinu, ali zato paradajz, primjera radi, ovdje ne može biti ni približan
onom u Hercegovini. Čak nisam stavljala
ni organsko đubrivo, samo malo rastopljenog ovčijeg stajnaka”, naglašava
Valentina.
Otkriva nam i da je silno ljuti kada neko kaže da je naša
država besperspektivna, da u njoj ništa ne valja. Smatra da to nije tačno i da
je ovo jedna od bogatijih zemalja u Evropi, ako ne i u svijetu.
“Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne
resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo
kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo da čini život
kvalitetnim i dobrim. Međutim, konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara
utisak da je ova država dno dna, gdje apsolutno ništa ne može funkcionisati. Ne,
mi imamo fantastičnu državu, ali imamo loš upravljački aparat koji bi vodio državu
onako kako bi trebalo, razvijao je u svakom pogledu. Uzeću samo moj primjer, počeli smo obrađivati njive koje su oko 30 godina
ležale neiskorištene, neko bi za njih rekao “ma to je ništa, zaraslo i neupotrebljivo”,
a zemlja je zapravo samo odmorila. To je taj različit pogled na stvari u našoj
zemlji, od te livade i njive koju bi neko nazvao otpadom, mi smo dobili jednu
oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Mrkvu od kilogram, bez upotrebe
ikakvih pesticida, bez ikakvih hemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast,
samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan
ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci”, kaže Valentina.
Vraćanje prirodi
Takođe ističe i da bi država trebala sagledati stvari onakve
kakve zaista jesu, bez ikakvih uljepšavanja i okrenuti se običnom čovjeku. Vjeruje
da bi se tada mnogo mladih okrenuli prirodi i selu koje nudi puno mogućnosti.
Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na
selu. Da li će ostati zauvijek ne zna, jer odabrala je da živi dan za danom.
“Meni dan ujutro
počinje sa osmijehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat, jer gore mi
vrijeme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, te da li će
biti kiše ili neće. Znači, to su neki orijentiri koji meni određuju dan. Jedan mnogo
drugačiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila u i koji puno
više prija čovjeku. Šta će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim znati.
Kao što sam napravila preokret da odem na kupreške visoravni, tako mi se isto
može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima
– nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu šta će biti za godinu, dvije,
pet. Trudite se da živite život bukvalno dan za danom, a šta će donijeti sutra,
to niko od nas ne zna”, zaključuje ova mlada djevojka.
Na samom kraju razgovora za naš portal, skrenula je pažnju
svima onima koji odluče odabrati seosku sredinu da se tu puno računa vodi o
tome sa kim se družiš i piješ kafu. A njen savjet svima, a pogotovo mladima je:
”Nemojte
obraćati pažnju na ljude koji se bave vašim životom umjesto svojim i one koji vas pokušavaju skrenuti sa vašeg puta i udaljiti od vašeg cilja. Nasmiješite se i nastavite koračati, jer samo je jedan život i on je samo vaš, jedinstven i
neponovljiv ”.