- Šta to radiš kćeri?
- Razgrćem zemlju.
- Čiju zemlju?
- Svoju zemlju.
- Zašto?
- Da te nađem...
- Tražiš... , a šta ćeš kada me nađeš?
- Ne znam, ali tražim. Pusti me. Pusti, da te nađem.
- Dobro. Traži, ali prije nego što me nađeš, da ti kažem ono što ti niko neće reći.
Naći ćeš dio mene, poneku kost, košulju i stari sat.
Naći ćeš nešto od mene što se mojim imenom zvalo, ocem tvojim, mužem tvoje majke, sinom tvoje nane, bratom tvoje tetke...
Naći ćeš te kosti kojima se ispisuje moje ime u kamenu, kao najoštrijim perom koje cijepa papir.
Naći ćeš dio mene pod zemljom mojom i tvojom, koju sunce lažno grije.
Tješiće te mnogi u danu kada me prepoznaš, u danu u kom se sretneš sa dijelom mene, u danu kada se budemo opraštali ponovo. U tom ću danu naći spokoj pod rukama tvojim.
Ja sam uvijek isti onaj kakvog me pamtiš, to što ćeš ugledati, što će ti reći da sam ja, to je ono što je ostalo da nađe svoj mir koji mi želiš pokloniti. Nešto što ćeš položiti na mjesto našeg davnog rastanka i još bezbroj susreta.
Nemoj da me pitaš kako sve to znam...
Samo mi ostavi onu fotografiju, na kojoj se smije ona mala plavooka djevojčica, ostavi je sa lijeve strane kraj mojih kostiju. Traži, tamo ćeš je i naći. U džepu koji pokriva srce.
Hrabra si, ali i dalje samo plavooka djevojčica željna mog zagrljaja. Željna, pa ćeš grliti komad moje drvene postelje u kojoj zveckaju kosti. To su samo kosti, to nisam ja, nemoj da pamtiš taj zvuk. Sjeti se kako sam te dozivao kada si trčala niz strmu ulicu, to je moj glas. I kada jedeš trešnje nasmiješi se, kao što sam se ja smijao nekada jer si htjela brzo da porasteš, da ih sama bereš.
I ja sam tebe ostao željan, pa te grlim dok sanjaš.
Nemoj da me pitaš kako sve to mogu...
Naći ćeš me. Tu, ispod opet oblačnog neba.
Kiša će. Idi sada...
Samo kada se vratiš nemoj zaboraviti kišobran za naše suze, jer ovdje padaju srebrne kiše za sve vas.
https://www.facebook.com/koleovakvakoleonakva/
