Kraj je avgusta, a i prestupna je godina, što će reći da se približavamo vrhuncu 18-mjesečnog cirkusa (ovo ne u pežorativnom smislu) zvanog izbori za predsjednika SAD, a čija će kulminacija biti u noći (bar za nas koji to pratimo iz centralnoevropske vremenske zone) sa utorka na srijedu, sa 6. na 7. novembra (takozvani Izborni utorak, izbori su uvijek u utorak koji pada između 2. i 8. novembra). Kraj avgusta predstavlja i vrijeme kad se održavaju tzv. nacionalne konvencije, i trenutno je u toku konvencija Republikanaca u gradu Tampa na Floridi, koju ometa uragan Isak i prijeti da odvuče svu medijsku pažnju sa ovog događaja koji odavno predstavlja samo formalnost i višednevni skup na kome se prezentuju već poznati fakti.
Naravno, uvijek postoje oni glasovi koji kažu da su izbori nebitni (u bilo kojoj državi) i da je ishod svakih izbora unaprijed odlučen, no, zarad bilo kakve smislene rasprave, i da bi i ovaj tekst imao svoj smisao, ko želi da ga čita, mora da prihvati drugu pretpostavku, a to je da izbori odlučuju ko će biti predsjednik (još uvijek) najmoćnije države na svijetu.
Krenimo ispočetka, evo par crta o američkim izborima koje bi trebale da se znaju prije nego pređemo na konkretnije analize. Izborni sistem za predsjenika SAD je sledeći: glasa se po državama, koje na osnovu toga koji kandidat je osvojio većinu na nivou države daju svoje elektorske glasove (a koliko ih imaju zavisi od veličine države i određuje se nakon popisa) tom kandidatu, koji treba da skupi 270 elektorskih glasova da bi osvojio mandat. Ima manjih odstupanja u ovom sistemu (Nebraska i Mejn imaju drugačiji način dodjele elektorskih glasova) a ono što čini zanimljivim ovaj sistem je činjenica da pobjednik može da bude onaj kandidat koji je u globalu osvojio manje glasova od svog protivnika, jednostavno je potrebno da dobije sa minimalnom razlikom u državama koje nose dovoljan broj elektorskih glasova, dok u državama u kojim izgubi ne mora da osvoji niti jedan glas. To se i desilo recimo 1876, kada su održani jedni od najkontroverznijih izbora u istoriji.
Dakle, glasa se po državama, a potom glasovi te države idu samo jednom kandidatu, što je pravilo, sem ako se neko od elektora ne „odmetne“, što je više teoretska mogućnost nego li praktična. Uglavnom, u posljednjih sto i kusur godina, uz manje i veoma rijetke izuzetke, svi elektorski glasovi idu na adresu dvije partije za koje svi znaju, a to su Demokrate i Republikanci. Definisati američke partije iz evropocentričnog ugla nije lako, ali u grubim crtama, recimo da su Demokrate oni koji bi da mijenjaju pravila igre, koji su za ravnopravnost, bolji položaj manjina, više socijalnih davanja, dok su Republikanci konzervativci, više naginju ka slobodnom tržištu, manjem državnom intervencionizmu, podržavaju porodične vrijednosti, protiv su abortusa i gej brakova (uglavnom) itd. Znači, nije u pitanju klasična podjela na lijeve i desne (iako dosta puta ćete čuti da Demokrate zovu liberalima koji naginju lijevoj strani), već svaka partija ima svoje poglede na određene teme, koji čine set ideja ali često pozajmljuju od nekih grupa koje se nalaze na drugim stanovištima i polovima (poput ljevičara, libertarijanaca itd.)
Kao što znate, trenutni predsjednik SAD je Barak Obama, koji je zabilježio ubjedljivu pobjedu 2008. godine, što nije rijetka pojava u istoriji američkih izbora, i to uglavnom zahvaljujući brljotinama svog prethodnika na mjestu predsjednika SAD, čuvenog Džordža „Dablju“ Buša, koji je uspio da sroza ugled Republikanaca za svojih 8 godina mandata tako da se od 525 elektorskih glasova koliko je prije dvadeset i kusur godina osvojio Ronald Regan dođe do 173 za kandidata Republikanaca senatora Džona MekKejna (gori rezultat u tom razdoblju osvojio je samo Bob Dol protiv Klintona). Ruku na srce, tu je sam Džon MekKejn bio malo kriv, jednostavno, sa ostavštinom Džordža Buša nije se mogao boriti, a protiv sebe je imao čovjeka koji je bio u stanju da „zapali masu“ pričom o „novoj nadi“. Pravilo je da se tim koji dobija ne mijenja, tako da će Barak Obama i njegov „pratilac“, Džo Bajden, ponovo kandidovati ispred Demokratske stranke, i to po automatizmu, dok se s druge strane pojavljuju nova lica kao predstavnici Republikanaca. Ko su ti ljudi, o tome ćemo malo detaljnije.
Jedno od pravila američkih predsjedničkih izbora je takođe da se za funkcije predsjednika i potpredsjednika nominuju uglavnom nosioci najviših funkcija u SAD, i to iz redova izvršne i zakonodavne vlasti. Najbolje prolaze guverneri i senatori, mada nije nepoznato ni da predstavnici u Kongresu budu nominovani. To je slučaj i sa dvojicom predsjedničkih kandidata na izborima 2012, jer je Barak Obama bio senator države Ilinoj dok je Mit Romni, kandidat Republikanaca, bio guverner države Masačusets. Kandidati za potpredsjednika takođe – Džo Bajden je bio senator ispred države Delaver, dok je Romnijev „running mate“ predstavnik Viskonsina u Kongresu, Pol Rajan.
O Obami i Bajdenu se sve zna, već su jednom bili u izbornoj trci, pobijedili su, tako da njihove stavove svi znaju, a ono što će oni pokušati da proguraju u svom (eventualnom) drugom i posljednjem mandatu jeste ono što će biti jedna od ključnih tema ovih izbora, a to je reforma sistema zdravstvene zaštite, kao i smanjenje deficita.
Prije nego li pređem na aktuelna dešavanja i na predstavnike i probleme Republikanaca (jer to je ono što je aktuelno), da istaknemo ipak koja su to pitanja na kome će se slomiti ovi izbori:
1. Reforma zdravstva. Uh. Kakva kompleksna tema. I jedni i drugi znaju da je ovaj sistem neodrživ. Po kome udariti? Da li omogućiti svima zdravstvenu zaštitu, ili samo oni koji plaćaju imaju pravo da budu zdravstveno osigurani? Da razjasnimo odmah – u SAD postoji i državni, tj. subvencionisani sistem zdravstvene zaštite. Postoji nešto što se zove Medicare, ukratko, plaćanje zdravstvenih usluga starijim od 65 godina a koji su plaćali federalne poreze tokom radnog vijeka, ali i Medicaid, koji omogućava ljudima koji su ispod određene crte platežne moći da imaju određeni vid zdravstvene zaštite, tj. određene premije im se uplaćuju za privatno zdravstveno osiguranje. Obama ide na to da pokuša da instalira sistem koji će pružiti određenu zaštitu svim građanima SAD. Ono što je interesantno, jeste da je Mit Romni sličan plan progurao dok je bio guverner Masačusetsa na nivou svoje države, ali sad je njegovo viđenje da je on to uradio na „lokalu“ dok taj plan na nivou države jednostavno ne bi funkcionisao.
Ono što je takođe zanimljivo jeste odnos glasača prema ovom pitanju. Većina korisnika Medicare programa su bjelci, a pristalice Republikanaca smatraju da Obama ovom reformom želi da „nagradi“ i pruži zdravstenu zaštitu onima koji to, po njihovom mišljenju, ne zaslužuju, a to su „neradnici, Crnci i Latinosi“. Da, ovi izbori imaju tu rasnu komponentu, i makoliko govorili o nestanku rasizma u SAD, ovi izbori odlično pokazuju da se neka pitanja još nisu zatvorila. Jednostavno, desničari ne govore poput starih rasista i ne smatraju sebe rasistima, ali iz nekih njihovih stavova jednostavno se vidi ta linija razdvajanja. Republikanci dosta koriste podjelu „Mi“ protiv „Njih“, ali tu podjelu maskiraju na „poštovaoce Američkog duha i vrijednosti“ protiv „tamo nekih socijalista, komunjara itd“. Tako da će i ovi izbori biti odlučeni time koliko će se Republikanci uspjeti dodvoriti bijelim glasačima, a zbog demografskih promjena, ovaj put trebaće im barem 61% glasova bjelaca, jer među Latinosima Romni uzima tek svaki treći glas, dok među Afroamerikancima Romni i ne može da računa na glasove.
2 .Ekonomija, oporavak, državna potrošnja. Izbor Pola Rajana za kandidata za potpredsjednika je očigledan pokazatelj kako će se Republikanci postaviti prema ovom pitanju. Pol Rajan je jedan od najglasnijih zagovornika smanjenja potrošnje na državnom nivou. Republikanci smatraju da se ekonomija mora oporavljati tako što će se ukinuti državni programi koji su po njihovim riječima „bacanje para“, ukinuti „Obamacare“, ali zadržati potrošnju vezanu za odbranu i vojsku. Nije nepoznato da su lobisti vojne industrije uvijek imali dobre odnose sa Republikancima.
Jedna od stvari oko koje se vrti kampanja jeste i pitanje nezaposlenosti. Već odavno nezaposlenost u SAD je preko „magičnih“ 8 procenata, i to je ono gdje Republikanci napadaju Obamu, a Romni i njegov tim obećavaju u 4 godine mandata 12 miliona novih radnih mjesta. To je oko 250-300 hiljada novih radnih mjesta mjesečno, što je u poređenju sa Obaminih 80 hiljada zaista impresivna cifra. To su naravno još uvijek samo obećanja – kako doći do toga? Oslobođavanjem od poreza, smanjenjem poreza za preduzetnike, „free enterprise“, klasična libertarijanska mantra. Krajem ove godine treba da isteknu Bušova oslobođenja od poreza, Republikanci najavljuju nova ukidanja poreza, Obama bi da nametne poreze iz kojih bi finansirao svoje programe, a to „miriše na socijalizam“ što je riječ na koju je većina Amerikanaca alergična.
Mala digresija – trenutno se u akademskim krugovima vodi jedna žustra rasprava koju je inicirao akademski superstar, ekonomski istoričar, Britanac Najal Ferguson svojim napadom na Obamu, na šta su mnogi žustro odgovorili, među njima recimo i Nobelovac Pol Krugman, zanimljivo štivo za ljubitelje ekonomije.
3. Abortus, izbor ili zaštita života. Teška pitanja. Republikanci su upravo u novoj platformi najavili ukidanje prava na abortus. Trenutno se u SAD vodi rasprava koju je inicirala budalasta izjava Toda Ejkina, republikanskog zastupnika u Kongresu iz Mizurija, koji je na nekim pseudonaučnim osnovama izjavio da žrtve silovanja ne ostaju trudne, jer se tijelo izbori ako duh nije za začeće, tako da žrtvama silovanja ne treba dozvoliti abortus. Naravno, lavina kritika se sručila na glavu Ejkina, čak je izgubio podršku sopstvene partije, koja mu je savjetovala da se povuče iz trke za mjesto u Kongresu, ali je ovaj to odbio. Demokrate će nastaviti da pritišću ovo kao bolno mjesto Republikanaca, a njima ne pomaže ni to što je potpredsjednički kandidat Pol Rajan često puta bio saglasan sa Ejkinom u Kongresu, iako se on izvukao u medijima izjavom, „silovanje je silovanje, tačka, nema razlike“, dok je Ejkin tvrdio da postoji razlika između „silovanja“ i „pravog silovanja“, što je predstavljalo dodatno ukopavanje.
Postoji još tačaka oko kojih će se lomiti kampanja. Jedno je pitanje kako će se postaviti pripadnici pokreta „Čajanka“ (Tea Party), pokreta koji je vaskrsao Republikance prije 3 godine. Taj pokret je autentični pokret odozdo, iz naroda (grasroot), iako mnogi osporavaju i tu tvrdnju. Čajandžije stoje na jednom malo tvrđem stanovištu od Republikanaca, reklo bi se da su oni „tvrdo jezgro“, a za njihovog „duhovnog vođu“ smatra se Ron Pol, libertarijanac koji je bio i takmac Mitu Romniju za poziciju kandidata za predsjednika ispred Republikanske Partije. Ron Pol je čovjek sa interesantnim stavovima, protivi se intervencionizmu svake vrste, ali najviše onom državnom u ekonomske tokove. Tu je jedan od zanimljivih paradoksa ovog shvatanja, jer pripadnici Tea Party pokreta (koji je dobio ime po čuvenom događaju iz američke istorije, Bostonskoj čajanci, koja je predstavljala do tad najžešći izraz protivljenja Amerikanaca britanskoj kruni, i označila početak Revolucije) smatraju da je vlast zlo, ali ipak žele da dođu na vlast. Čak su i na konvenciji napravili zvrčku i od formalnosti i nečega što je trebalo da predstavlja dokaz ujedinjenja i disciplinovanosti Republikanske Partije napravili mali skandal, glasajući za svog kandidata i ponašajući se kao na utakmici, na šta su administrativci RP odgovorili ignorisanjem Rona Pola, njegovog imena i pristalica.
Šta je još bitno za početak praćenja izbora u Americi? Treba znati da je Mit Romni ekstremno bogat čovjek. Doktor je prava i ima MBA diplomu, a radio je kao konsultant. Tako je počeo. Trenutno se ispituju njegovi poslovi vezani za firmu Bain Capital, koju je on osnovao ali napustio (jedan njegov pomoćnik reče – retroaktivno) prije nego se kandidovao za političke funkcije. Uglavnom, barata se cifrom od oko 250 miliona dolara, toliko je težak Romni. Zato je teško da se običan Amerikanac, pripadnik srednje klase, identifikuje sa Romnijem. Zato je Romni i uzeo kao pratioca Pola Rajana, koji je „iz ničega uspio da se izdigne“. Jer, Pol Rajan je imao težak život, ostao rano bez oca, završio državni fakultet (kojima bi sad da izbije sve pare), voli da peca, radio sve poslove u životu... Tako bar kažu republikanske reklame. Istina je da Rajan potiče iz jedne od najbogatijih porodica u Viskonsinu, da li se bave drvnom građom, nisam siguran, i da su mu i djed i otac bili advokati, što je i on po zanimanju. Vješt je u ekonomiji, progurao je dosta zakona iz ekonomske oblasti i smatraju ga intelektualnom elitom među Republikancima. Opet, to nije dovoljno da izbjegne napade profesionalnih ekonomista poput gorepomenutog Krugmana koji je žestoko opalio po predlozima Pola Rajana.
Još jedna stvar. Očigledno je, već sada, sem ako ne bude nekih velikih potresa na svjetskom, globalnom nivou sledećih dva-tri mjeseca, da nacionalna bezbjednost i međunarodni odnosi neće biti u fokusu ove izborne godine. Jednostavno, Amerikanci prvo gledaju svoj džep, i pošto trenutno tu osjećaju veliku promaju, jasno je da će ekonomske teme odlučiti izbore u SAD ove godine (ako već nije odlučeno šta će biti na nekim drugim mjestima, rekli bi pobornici teorija zavjere)
O demokratama, njihovim greškama, poreskoj reformi, u sledećem broju.
