Na pitanja urednika i voditelja Aleksandra Trifunovića, u novom Buka podcastu, odgovara Saša Savić, jedno od najpoznatijih svjetskih imena u industriji marketinga. Savić je glavni čovjek američke agencije Media.com. Mnogi ga se sjećaju i kao harizmatičnog autora i voditelja kultnog sarajevskog Omladinskog radija i samoproglašenog predsjednika Ribolovne demokratske stranke. Razgovor smo vodili u sarajevskom Muzeju književnosti povodom izlaska njegovog prvog romana Četvrta violina.
Mi smo naš prvi susret imali u jednom mirnijem ambijentu, u Ribniku, gdje se, prema tvojim riječima, mnogo bolje snalaziš, gdje si pecao, pa bih volio sa tom pričom da započnemo ovaj razgovor. Jedan si od rijetkih koji je dobio dva puta nagradu Adweeka, jednog od najjačih magazina koji se bavi marketingom u Americi. Proglašen si dva puta za najboljeg menadžera u marketingu, ali podsjetiću te na priču kada smo sjedili to veče u Ribniku, ti si bio član žirija naredne godine, ali si imao plan da opet stigneš u Ribnik na pecanje i kako da iskombinuješ to sve. Bio si u nekom top hotelu u Njujorku, imao si helikopterski prevoz do aerodroma, svi su se potrudili da stigneš na taj avion, da bi isti dan na toj rijeci pecao i jeo ribu iz konzerve. Volio bih za one koji te ne znaju da kažeš da li je to pecanje toliko važno u tvom životu i zašto?
Jeste istinita priča, bio sam predsjednik žirija tri godine zaredom za Effie, jedno od najčuvenijih takmičenje za reklamu i marketing i poklopilo se da je zadnji dan bio dan kad sam ja trebao da letim za Sarajevo, a to se završavalo u šest sati naveče, cijela ta ceremonija. Petak je, ja im kažem ‘može se desiti da se zaglavim u tunelu na putu za aerodrom’, a u Sarajevu moram biti. Nisam im objašnjavao što moram biti u Sarajevu i onda su oni rekli ‘nema problema, mi ćemo to organizovati sve’, pa su me do Wall Streeta odvezli limuzinom, helikopterom odletjeli do aerodroma. Ja sam uhvatio taj svoj avion, došao do Beča, u Beču uhvatio avion za Sarajevo, odigrao dvije partije karata sa mamom i onda me je jedan drug pokupio kolima i otišli smo do Ključa, na Sanu, u Ribnik. Tamo me čekao moj slastičar iz Travnika i ribar iz Ključa i treći čovjek iz Jajaca. Mi smo se tamo našli u mraku i, pošto sam im rekao da imam visok holesterol, oni su rekli ‘Saša će jesti ribu iz konzerve’. I tako smo mi u mraku, 24 sata poslije tog glamura, sjedili i na četiri komada luk smo izrezali, kidamo hljeb u mraku, jer kad loviš mladicu ne smije biti svjetla, i ja kontam kako je mali svijet…
Da li se iz tog kontrasta, života koji sad živiš, jednog ogromnog marketinškog poduhvata u kojem učestvuješ svake godine kao direktor jedne od najvećih marketinških agencija na svijetu i tog smiraja na bh. rijekama ili bilo kojim drugim rijekama, pojavila inspiracija da napišeš knjigu, svoj prvi roman?
Ja sam uvijek, i kad sam živio u Sarajevu, imao neku svoju tajnu ekipu. Bio je Saša Savić koji radi na radiju i televiziji prije rata, onim prvim privatnim, neki urbani tip koji je puštao muziku na radiju koja se ne pušta i pričao priče vrlo čudnog karaktera. Većina slušalaca je mislila da je Saša Savić odabrao ribolov kao neku alegoriju da može provući te priče, ali ja sam bio ribolovac otkako sam se rodio. Ja sam s didom počeo hodati po potocima u Bosni i rijekama kad mi je bilo 3 godine. Kad odem na pecanje, pa znam da ne mogu biti i na pecanju i na radiju, ja snimim emisiju. Jednom sam bio na jezeru Modrac kod Tuzle, u čamcu i čovjeku s kojim pecam je uključen radio i ide moja emisija na radiju, a moj glas na radiju je valjda bio dublji ili drukčiji, i mi to slušamo i on govori ‘joj što me ovaj nervira kad god čujem ovog čovjeka na radiju, digne mi se želudac, joj da mi ga je vidjeti’… I onda sam ja otišao u wc, a ovaj drugi što je bio s nama mu kaže ‘znaš li ti da je to ovaj tip, to je on’… tako da sam uvijek imao tu dvostrukost…
Te dvije stvari, tvoj radijski posao i pecanje, i jedna i druga su prilično uticale na to gdje si sad. To što su ljudi doživljavali kao sporedne djelatnosti u jednom trenutku su se ispostavile kao nešto što te oblikovalo, na osnovu čega si dobio posao…
Ja se uvijek zezam kad me pitaju šta mi znači ribolov i kako to funkcioniše s mojom karijerom, ja se našalim, ali nije to ni pretjerano šala, ja sam uvijek tretirao posao kao ‘moram zaraditi pare da platim pecanje’, a kako sam ja otišao u inostranstvo i prebacio se sa sa lova pastrmke, klenova i škobalja u Bosni, na lov lososa po cijelom svijetu, uvijek sam imao želju da odem na neko mjesto na kojem nisam bio i uvijek sam težio da idem na kraj svijeta. Moje destinacije ribolovne su od Sibira, do Aljaske, do Islanda, Ognjene zemlje, jer imam potrebu da odem do kraja. To se poklapa s poslom i knjigom. Mene užasava biti zadovoljan običnim, mene užasava ponavljati stvari, tako da kad sam počeo raditi u reklami, vrlo brzo, poslije pet-šest godina u Pragu, vodio sam McCann Ericson za Češku i Slovačku, za Istočnu Evropu, ali nije mi to bilo dosta, htio sam ići do kraja. Gdje je kraj reklame – Njujork. I kad sam otišao u Njujork, niti sam ja bio nešto pretjerano spreman za to, niti je moj engleski bio perfektan, ali to je bio cilj – otići tamo i ‘razapeti se na krstu’ da vidiš gdje si u odnosu na sve ostale. S ribolovom, ja sam počeo pecati losose ’99. godine i onda sam 2004. snimio film, koji se i dan danas smatram jednim od najboljih filmova o lovu lososa, koji sam ja donirao jer sam ga snimio za jednu dobrotvornu organizaciju koja se bavi zaštitom rijeka i lososa… I sad ova knjiga, to je moja prva knjiga i prva knjiga je roman. Pisci koje ja znam i sa kojima sam se uspio sresti tokom pisanja ovoga, većina pisaca počne sa kratkim pričama, pa pripovjetkama, pa malo poezije, i onda, kao, ‘radim na romanu’. Ja sam rekao ‘hoću da napišem knjigu’, jer mislim da ova priča ima težinu, ima snagu.
Tvoja knjiga, Četvrta violina, malo ljudi zna da je bosanski javor veoma popularan kao drvo od kojeg se pravi violina… ja sam to od tebe čuo, nisam mogao vjerovati. Ti si čak u jednom trenutku mislio da napraviš neku biznis karijeru od toga, neposredno prije intervju ti si mi rekao da je upravo to priča – pokušaj da drvo iz Bosne dođe do trgovaca i proizvođača violin. Zašto baš Četvrta violina, trivijalno je pitanje, možda zašto baš knjiga?
Četvrta violina ima višeslojno značenje. Priča počinje kako ja u Njujorku kupujem instrument svojoj mlađoj ćerki koja, kao i ja u njenim godinama, svira violinu i talentovana je, putovala je po Evropi prije tri-četiri godine, išla je na turneju, ali meni četvrta violina ima dublje značenje i o tome je knjiga. Kad si muzičar i ako sviraš violinu u orkestru, orkestar ima tri violine, prvu, drugu i treću. Ako nisi super talentovan pa si solista, ali te tri violine su u harmonijskom orkestru i svi muzičari, violinisti koji hoće da sviraju imaju jednu stravičnu presiju da ne budu četvrta violina, da ne budu rezerva u orkestru. Kad preneseš to na naše živote, svi se mi trudimo u životu, cijeli život, od rođenja do kraja se trudimo da budemo dio nekog orkestra, da dobijemo tu stolicu u društvu, u tom nekom mozaiku života. I svi se trudimo da ne budemo ta četvrta violina. Knjiga priča o tih nekih 7-8 mjeseci mog života u ’92. godini kad nam se sve okrenulo naopačke. Ja sam otišao na pecanje u Sloveniju, na otvaranje ribolovne sezone 1. aprila ’92. godine i treći dan tog mog pecanja na radiju čujem da na granici kuda sam izašao, da se puca, da je počeo rat, da se ne mogu vratiti. Okrenuo mi se život naopačke. Sve što sam znao, sve što sam imao, sve sam izgubio. I odjednom si postao, od popularnog radijskog tipa, televizije, urbanog, prijatelji, porodica, djevojka, sve… odjednom si postao ta četvrta violina. Potpuno nespreman, nepozvan, šta sad.? Imao sam kreditnu kartu, to je bio veliki fol otići u banku i ta kartica je odbijena. Imao sam tristo njemačkih maraka, iz Slovenije sam preko Mađarske otišao u Beograd pošto sam tamo imao neku rodbinu, imao te svoje ribare prijatelje… I onda sam iz Beograda poslije 4-5 dana uspio otići u Češku, jer tad su već u Beogradu kupili ljude na ulici i slali ih nazad, tako da sam ja bukvalno uskočio u zadnji voz i otišao u Prag, gdje je tada moja djevojka, sada moja supruga živjela i našao se u tom svijetu u Češkoj Republici, o kojoj ja nisam puno znao, osim tih nekih pisaca koje sam volio. Ali tad je već tamo bila neka enklava Jugoslovena i počele su dolaziti izbjeglice. Kad budeš čitao knjigu, to ćeš primijetiti i to sam ja nesvjesno pisao, kad ti se to desi u životu, kad se sve okrene naopačke, kad izgubiš sve, cijeli život ti se dešava u kratkim rečenicama. Srećeš se sa egzistencijalnim problemima – gladan sam, moram da jedem, moram da riješim problem…
Cijeli razgovor poslušajte ovdje:
Ili pogledajte video: