BUKA PODCAST Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva: Samo otvoren razgovor o prošlosti garantuje bolju budućnost

Zašto se od pomirenja bježi, zašto se konflikt isplati i promoviše, zašto je važno otvoreno pričati o prošlosti, bez koje nema budućnosti, samo su neka od pitanja na koja je Halilović dao odgovor.

30. august 2022, 12:03

Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva gost je Aleksandra Trifunovića u novom izdanju Buka podcasta snimljenog u samom Muzeju.

Halilović kao dugogodišnji mirovni aktivista na temu suočavanja sa prošlošću je ujedno Iiprva osoba iz BiH koja se ikada našla na prestižnoj Forbsovoj listi mladih svjetskih lidera, jer se upravo odlučio da otvori Muzej posvećen ratnom djetinjstvu i odrastanju u toku rata.

Zašto se od pomirenja bježi, zašto se konflikt isplati i promoviše, zašto je važno otvoreno pričati o prošlosti, bez koje nema budućnosti, samo su neka od pitanja na koja je Halilović dao odgovor.

Kako Muzej ratnog djetinjstva, institucija koju vodiš može da doprinese da shvatimo užas rata, da učini da se smanji rizik, koliko god to utopistički zvučalo, da se takav sukob ne ponovi, i da se napravi jedna retrospektiva kakav je užas rat napravio dječijem odrastanju?

Muzej ratnog djetinjstva je u svojoj suštini institucija koja je okrenuta zajednici i koja se oslanja na zajednicu. Kolekcija je srce svakog muzeja, a naša kolekcija je upravo donirana od zajednice. Mi smo preko 5 hiljada eksponata prikupili od jednog velikog broja ljudi koji je odlučio da dio svojih sjećanja, dio svoje prošlosti, nekada i dio svoje sadašnjosti pošto mi sada radimo sa djecom koja trenutno prolaze kroz ratove ili su neki ratovi obilježili njihova djetinjstva da jednostavno dio tog svog života ispričaju nama, da dio tog svog života, kako mi to kažemo “umuzeje”, da učine djelo muzejske kolekcije I to stavlja Muzej u jednu dosta zahvalnu poziciju, gdje je on kreiran od strane zajednice kojoj se onda obraća I sa kojom komunicira, tako da mi pokušavamo, ne da predstavljamo ljudima, nego da predstavljamo ljude, da ljudi koji dođu osjete da je to njihov dom koji predstavlja njih I mislim da je to donekle odgovor na tvoje pitanje  kako Muzej može doprinijeti da razumijemo i da učinimo nešto na planu prevencije. S druge strane Muzej je orjentiran I prema novoj generaciji. U BiH mi radimo sa preko 200 škola. Hiljade djece prolazi kroz naše mirovne radionice svake godine, samo to je određeni doprinos da ta djeca prije svega kroz te radionice, ne učimo mi djecu o ratu naravno, oni kroz radionice porede djetinjstvo u ratu i miru, samim tim oni shvataju koje su sve to prednosti mira, ako je to lijepo kada imaš slobodu kretanja, kada možeš da ideš u školu itd… tako da se mi nadamo d možemo u njihovim glavama inspirisati jedan dodatni značaj tog mira i jednu vrstu odgovornosti za mir. Jedna od stvari koje mi pokušavamo kroz te radionice jeste da djeca shvate da se ne pitaju samo odrasli u društvu, pitaju se i djeca. I mi svi zajedno kao društvo u cjelini možemo naći neki način da doprinesemo miru. Radimo mjerenja i evaluacije utjecaja naših radionica, a ona nam pokazuju da nakon radionica djeca bolje razumiju da mogu uzeti aktivnu ulogu u svojim zajednicama, porodicama, da imaju glas. Tako da mnogo nekih stvari koje Muzej radi, pokušavaju upravo ono što ti pitaš. Koliko ćemo uspjeti, jer smo mi ipak mala institucija, malog dosega, koliko možemo uspjeti, sami sigurno ne, možda sa drugim akterima u tom području. Vrijeme će pokazati, ali ono što Muzej ratnog djetinjstva sigurno radi jeste da na jedan konstruktivan način se bavi prošlošću čuvajući djetinstva ljudi koja su obilježena ratom, bez političkih poruka, bez govora mržnje, bavimo se dakle ljudskim iskustvima i mislim da to na jako dobar način stiže do publike, odnosno da publika ima razumjevanja.

Zanimljiva su mi ratna pojedinačna iskustva, pošto kada pričamo o ratu, kada se priča o ratu, u stvari mi o ratu ne pričamo, o ratu imamo monologe, a o  tome ćemo više kasnije. Ali kada se priča o ratu, priča se o kolektivitetima, a male ljudske sudbine, da ne zvučim patetično, a sama činjenica da to naglašavam govori koliko smo mi obezvrijedili tu jednu pojedinačnu ljudsku priču i važnost jednog iskustva, pojedinačnog odrastanja u ratu  koje stvara osjećaj nelagode kod ljudi koji nisu doživjeli rat, sjećanja kod drugih. Kako upotrijebiti ta iskustva, kao što si i naveo, a to je da budemo odgovorniji za mir?

Muzej ratnog djetinjstva, cijeli naš rad je fokusiran na  pojedinačne priče. Vjerujemo da je iskustvo svakog pojedinca važno i relevantno. Naravno kada pravite kolekciju poput kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, onda se čovjek susreće sa raznim pričama, raznim materijalima i nekada ljudi misle, čak i oni koji dođu da ispričaju te priče da njihova priča možda nije dovoljno važna, da nije dovoljno snažna, a mi im kažemo da je za nas svaka priča jednako važna i zaista ne bi imalo smisla iskustvo odrastanja u ratu pojednostaviti, to bi oštetilo to iskustvo. Npr. da smo mi ovdje poredali samo priče o gubitku člana porodice, što je dio tog iskustva, mi bi dobili posjetioce koji dođu tu isplaču se, to iskustvo ih potpuno skrši i oni bi djecu vidjeli isključivo kao žrtve koje pate u ratu. Ali ako tu imate, a mi imamo u svojoj kolekciji, i priče o učenju, imate priču kada tinejdžeri oraganizuju prilike za učenje za mlađu djecu, ako imate priču o tome kako djete pomaže roditeljima da nešto obezbjede za kuću, ako  imate priče o nekoj kreativnosti- da je neko slučao muziku, pisao pjesme, crtao i slikao za vrijeme rata, potom priče o čitanju knjiga, priče o prijateljstvu i naravno priče o stradanju, koje i jesu dio tog iskustva, onda vidite..

Neki pokušaj djece da i u nenormalnim vremenima imaju normalno odrastanje?

Da, upšteno ta složenost tog iskustva. Koliko često mi, čak i ja koji sam bio djete u ratu, koliko ja nisam imao pojma šta je sve to iskustvo, šta je to za stotine, hiljade drugih…

Koliko su slična ili su potpuno različita iskustva djece iz rata?

Zaista zavisi, nekada imaš situaciju da u jednoj kući brat i sestra imaju potpuno različitu priču i iskustvo, a nekada imaš situaciju da neko iz BiH i iz Sirije ili Ukrajine ima vrlo slično iskustvo...

Cijeli razgovor poslušajte ovdje: