Koalicija Kršćanskih demokrata Angele Merkel i bavarske Kršćanske
socijalne unije, kratko podsjetimo, osvojila je 33 posto glasova,
socijaldemokrati 20,5 posto, Alternativa za Njemačku 12,6 posto,
liberalni FDP 10,7, Ljevica 9,2, a Zeleni 8,9 posto glasova.
AfD je zapravo osnovan kao stranka koja se protivi euru, ali tada su
životarili ispod izbornog praga. Na političku scenu zapravo dolaze
izbjegličkom krizom kada do izražaja dolazi njihova antiuseljenička,
antiizbjeglička i antiislamska politika.
No ekstremno desni stavovi velikog broja članova, ali i vodstva, često
graniče s neonacizmom. Jasno, propagiranje nacizma kao takvog u
Njemačkoj je strogo zabranjeno, no neke granične teme teško je odijeliti
od ideologije koja je kriva za najveće zločine u povijesti ljudske
civilizacije. Ipak, barem deklarativno, AfD-ovci se ograđuju od nacizma.
Ali mnogi njihovi protivnici vode se za onom starom britanskom: “Ako
nešto izgleda kao patka i glasa se kao patka, onda je vjerojatno riječ o
patki.”
Jasno, u njemačkom kontekstu riječ patka treba zamijeniti riječju nacist.
A to je ono što se svi pitaju dan nakon velikog uspjeha ekstremnih
desničara – znači li ovo povratak (slabo prikrivenih) nacista u njemačku
politiku?
Jović za Index: “Ovo ukazuje na mogućnost da je val revizionizma zahvatio Njemačku”
Politički analitičar i profesor na zagrebačkom fakultetu političkih
znanosti, Dejan Jović, kaže da ovaj uspjeh AfD-a znači pobjedu njemačkog
nacionalizma, ali dodaje da ga ne treba preuveličavati.
“Bilo bi netočno reći da izborni rezultati u Njemačkoj znače
“povratak nacizma”, ali oni ukazuju na ozbiljnu mogućnost da je val
revizionizma zahvatio i Njemačku, ili barem – u nešto “optimističnijoj”
varijanti, da bi se to moglo uskoro dogoditi. Uspjeh AfD-a, iako ga ne
treba preuveličavati, znači uspjeh njemačkog nacionalizma.
Zbog povijesnih razloga, povezanih s dva svjetska rata, a naročito s
drugim, njemački nacionalizam je, s pravom, viđen kao najveća opasnost
za mir i slobodu u Europi. Njemačka je dosad uglavnom znala kako se s
njim nositi – što pod pritiskom ograničenog suvereniteta kojem je bila
izložena u hladnom ratu, a što zbog totalnog poraza nacizma koji je
doveo da njene demokratizacije, te do političke i pravne regulacije koja
ga je u potpunosti zabranjivala. Njemački nacionalni interesi, a među
njima i želja za jačanjem moći i povratkom na veliku scenu međunarodne
politike, ostvarivani su kroz proces europskog ujedinjenja, u kojem je
Njemačka imala glavnu ulogu. Njemačka je tako vodila – ili pokušavala
voditi – svoju politiku kroz europsku politiku, uvažavajući, ponekad
više, a nekad manje, i druge velike europske zemlje.
Međutim, kriza EU-a u posljednjih nekoliko godina otvara pitanje: što ako europski projekt propadne?
Traže se alternative i to je prvi motiv nastanka alternativnih partija i
projekata – uključujući i ideju o “povratku Njemačke njoj samoj””, kaže
Jović za Index.
“Treba reći da je njemački nacionalizam uzletio 1990. godine, kad je
dopušteno ujedinjenje dviju njemačkih država. Bila je to neočekivana
pobjeda njemačkog nacionalizma jer se ujedinjenje dogodilo pod sloganom
“Mi smo jedan narod”. Ujedinjenje u Europi je dozvoljeno samo Nijemcima,
drugima ne. Štoviše, lakše je bilo odcijepiti se od postojećih država
nego se ujediniti pod istim tim sloganom “Mi smo jedan narod”.
Ujedinjenje Njemačke, koje je već tada izazvalo zabrinutost u SAD-u,
UK-u i Francuskoj, značilo je veliku reviziju rezultata Drugog svjetskog
rata i šansu za jednu samostalniju, a time i agresivniju vanjsku
politiku. To se najbolje vidjelo upravo u slučaju priznavanja Hrvatske. U
tom je slučaju Njemačka podržala nacionalističku politiku u zemlji koju
je smatrala dijelom područja svog novog utjecaja u Europi. Pritom joj
izraziti povijesni revizionizam nije mnogo smetao.
Neuspjeh njemačkog pokušaja da regulira odnose na Balkanu – koji je
doveo do intervencija SAD-a 1995., “smirio” je te impulse i vratio je
Njemačku njezinoj proeuropskoj politici, odnosno ideji suradnje, a ne
diktiranju odnosa s EU-om.
No, kriza EU-a stvara prostor za povratak unilateralno orijentirane
vanjske politike i daje šansu za novi povijesni revizionizam, možda u
budućnosti čak i u Njemačkoj.
Nadajmo se da do toga neće doći jer bi to opet bilo pogubno za sve nas.
Ali ne treba zaboraviti da relativiziranje zla iz Drugog svjetskog rata u
Istočnoj Europi ide na ruku i njemačkim povijesnim revizionistima.
Uostalom, već vidimo tko se raduje uspjehu AfD-a”, zaključuje Jović.
Raos: “Tu ima dosta ljudi koji pozitivno gledaju na nacionalsocijalizam”
“I dalje je jedna velika enigma kuda ide AfD jer u njoj ima zbilja
različitih ljudi – od konzervativaca do onih koji doista imaju pozitivan
odnos prema nacionalsocijalizmu i izvan su onoga što se u Njemačkoj
smatra normalnim, demokratskim i ustavnim poretkom”, rekao je za Hinu
politički analitičar Višeslav Raos s Fakulteta za političke znanosti u
Zagrebu.
“Treba vidjeti kako će se oni prilagoditi na rad u parlamentu. Oni
trenutno jesu u pokrajinskim parlamentima, ali na nacionalnoj sceni je
to drugačije”, istaknuo je Raos, dodavši kako je raširena tvrdnja da se
populisti teško mogu nametnuti kroz dugi rok jer “se ispušu i postaju
dio establišmenta”, ali i ne isključujući scenarij da AfD nije nužno
stranka te vrste.
Govoreći o neuspjehu socijaldemokrata, Raos je podsjetio da su oni još
tijekom sedamnaest godina duge vladavine bivšeg čelnika Gerharda
Schroedera napravili zaokret, odustajući od mnogih klasičnih
socijaldemokratskih ekonomskih i socijalnih politika i skrenuvši
ekonomski u desno, prema liberalizmu.
“To im se cijelo vrijeme vraća jer Merkel nastavlja tu politiku, a oni
kao mlađi partner u koaliciji Angele Merkel su to sve manje mogli
kritizirati i tu su naravno ušli u krizu”, smatra Raos, zaključivši kako
je SPD-u sad najbolje otići u oporbu kako bi ponovno stvorili svoj
jasan profil.
Naglasio je i kako će Merkel imati problema u slaganju koalicije sa
Zelenima i liberalima iz FDP-a jer je riječ o strankama s veoma
različitim pogledima na ekonomsku politiku i integraciji unutar Europske
unije.
Jakovina: “Ovo može biti zvono za uzbunu”
Povjesničar Tvrtko Jakovina istaknuo je da, imajući na umu ukupne
trendove u Europi, ne možemo biti potpuno iznenađeni uspjehom AfD-a, no
da uzimajući u obzir ono što je bila Njemačka i što se u njoj događalo
od kraja Drugog svjetskog rata, “ovo mogu biti zvukovi zvona na uzbunu”,
što će se “reflektirati tek u narednih deset godina”.
“Ovo još nije razlog za paniku kakvog bi imali da je u Francuskoj
pobijedila Marine Le Pen, ali su zabrinjavajući trendovi koji ukazuju da
se Europa, ili barem najvažnija europska zemlja, mijenja, a to nije
dobar znak ni za koga, naročito ne za njemačko društvo”, rekao je
Jakovina.
Unatoč tome, on smatra da po rezultatima izbora ipak možemo
pretpostaviti da će njemačko društvo imati zrelost da se zasad
dramatično ne promijeni, no i da AfD ima prostora za daljnji rast.
“Izbjeglička kriza, pritisak na Europu iz drugih krajeva svijeta, bio to
Mediteran, Bliski istok ili Azija, neće prestati. Iz povijesti
čovječanstva znamo da su ljudi migrirali, dakle, to je zadana varijabla
koju nikakve granice i žice neće promijeniti”, naglasio je Jakovina.
Protiv toga se Europa može boriti načinom kojeg simboliziraju AfD,
mađarski premijer Viktor Orban ili čelnica francuskog Nacionalnog fronta
Marine Le Pen, ili onim kroz kojeg će zemlje probati povući najbolje
što imaju od toga poput zadržavanja radne snage, što je htjela Angela
Merkel, smatra povjesničar.
“Ili ćemo imati miran koncept ili ćemo krenuti u sukobljavanje i
podizanje žica koje neće ništa promijeniti, što smatram vrlo tmurnim
scenarijem”, zaključio je Jakovina.