Slučaj koji je duboko potresao javnost u američkoj saveznoj državi Viskonsin dobio je svoj sudski epilog: bivša asistentkinja u nastavi, Ana Mari Kroker, osuđena je na više od pola vijeka zatvora zbog sistemskog seksualnog zlostavljanja četvorice dječaka.
Iako je Krokerova radila u osnovnoj školi “Riverview”, njena predatorska aktivnost odvijala se u sivoj zoni između profesionalnog poznanstva i privatnog povjerenja.
Koristila poziciju
Istraga je razotkrila da je optužena koristila svoju poziciju kako bi se približila dječacima uzrasta od 12 do 16 godina, često organizujući druženja i prenoćišta u svojoj kući. Upravo na jednom takvom događaju, prema svjedočenju dvanaestogodišnje žrtve, Krokerova je prešla granicu, ignorišući dječakov fizički otpor i molbe da prestane.
Ono što ovaj slučaj čini posebno alarmantnim jeste post-traumatska manipulacija. Mjesecima nakon inicijalnih napada, ona je putem aplikacija za razmjenu poruka sprovodila takozvani „grooming“ – proces emocionalnog uvezivanja žrtava kroz nametanje osjećaja krivice i tajnosti, čime je godinama odgađala njihovo priznanje roditeljima.
Pravna težina optužbi i priznanje krivice
Sudija Dejvid Hjuz nije imao mnogo prostora za blagost, uprkos činjenici da je Krokerova priznala krivicu u decembru 2025. godine. Optužnica je bila neumoljiva, obuhvatajući seksualni napad prvog stepena, seksualno iskorištavanje snimanjem i namamljivanje djeteta.
Državni tužilac Ksavijer Solis istakao je da kazna od 51,5 godina zatvora odražava dubinu traume nanesene žrtvama.
„Kada odrasla osoba povezana sa školstvom iskorištava našu djecu, šteta je ozbiljna i dugotrajna“, izjavio je Solis, naglašavajući da je povjerenje zajednice u obrazovni sistem ovim činom suštinski uzdrmano.
Društveni epilog i trajne posljedice
Krokerova je u svom završnom obraćanju izrazila kajanje, tvrdeći da je “potresena štetom koju je uzrokovala”, ali je sud procijenio da njeni predatorski obrasci zahtijevaju trajnu izolaciju iz društva. Osim zatvorske kazne, ona će biti podvrgnuta doživotnom nadzoru i registraciji u registar seksualnih prestupnika bez mogućnosti brisanja.
Ovaj slučaj ostaje kao opomena prosvjetnim vlastima o nužnosti strožeg nadzora nad interakcijom zaposlenih i učenika van školskih zidova, dok zajednica u Kenoši pokušava da sanira rane nanesene najranjivijim članovima društva.