Zbog građanskog rata u kojem je poginulo više od 100.000 ljudi, Siriju je napustilo oko dva miliona ljudi. Oni koji nisu imali novca i mogućnosti ostali su u zemlji u nadi da će rat uskoro prestati. I tako već dvije godine.
„Mi ovdje nemamo nikakvih problema“, kaže Neli Najar iz Damaska. “Upravo sam se vratila s posla. Malo kasnije ćemo izaći i bilo gdje pušiti šišu”, priča Neli s kojom smo razgovarali putem telefona. U arapskom svijetu se pušenje šiše tumači kao ritual potpunog opuštanja. Da li to znači da je u Damasku sve normalno, da nema rata, pucanja i nasilja na ulicama? Dakle ništa od onog o čemu zapadni mediji svakodnevno izvještavaju.
“Možda je zaista tako” kaže Ahmad Hisou, novinar Deutsche Wellea koji je svakodnevno, telefonom ili e-mailom, u kontaktu sa ljudima u Siriji. Veze su često u prekidu, posebno u prigradskim naseljima oko Damaska koje su pod kontrolom pobunjenika. Pored loših telefonskih veza stanovništvo je često i bez električne energije koje nema po nekoliko sati, a ponekad i dana.
Pedeset metara između različitih svjetova
Ipak, Ahmad Hisou zna za sudbine mnogih ljudi iz Damaska koje su sasvim drugačije od onog o čemu govori Neli Najar. On zna priče o bombaški napadima, snajperistima, dugačkim redovima ispred pekara i praznim pijacama. Isto tako on poznaje i onu stranu o kojoj govori Najar. “To su sasvim različiti svjetovi koji su jedan od drugog često udaljeni samo oko 50 metara”, kaže Hisou.
Martin Glasenap, aktivista humanitarne organizacije “Medico International” je nedavno boravio u Siriji i potvrđuje riječi novinara DW-a: „Ukoliko živite u četvrti u kojoj je većina stanovništva uz predsjednika Asada onda možete relativno mirno da živite“. Te gradske četvrti kontrolišu vladini vojnici i u njima se život normalno odvija kao u stara vremena. Javne ustanove rade, a škole i bolnice su otvorene. „Neli Najar kaže da se tu mogu kupiti i namirnice, koje su znatno poskupile. “Sve je tri puta skuplje nego ranije” kaže Najar.
Utočište u sigurnim oblastima
Bogate i dobro osigurane četvrti u Damasku ipak nisu pošteđene rata. U njih dolaze izbjeglice iz ostalih dijelova zemlje. „Hoteli su puni“, kaže Martin Glasenap. Šest miliona od 23 miliona Sirijaca napustilo je svoje domove. Samo trećina (oko dva miliona) otišla je u inostranstvo. Četiri miliona Sirijaca pronašlo je sigurnost u relativno sigurnim zonama unutar zemlje.
Prije nekoliko dana je u susjedstvo Najarove došao veliki broj ljudi koji se boje biti u blizini Asadove vlade. Bilo je to onda kada je izgledalo da će SAD svakog momenta bombardovati vladine zgrade u Damasku. U tom trenutku su i dobrostojeći građani imali sudbinu kao i ostale izbjeglice. Onaj ko je u mogućnosti porodicu je već poslao u inostranstvo. Iz bogatijih četvrti je samo u Jordan pobjeglo 30.000 ljudi. Neli Najar je u razgovoru za DW rekla da je i ona prije nekoliko dana razmišljala o bijegu: “Bolje nam je otkako su napadi odloženi”.
Stalni strah od iznenadnih napada
“Samo nekoliko ulica dalje situacija je drugačija”, kaže Martin Glasenap: “Onaj ko živi u predgrađu, prije svega u sunijskim predgrađima u kojim se svakodnevo vode borbe, permanentno živi u opasnosti da će biti žrtva bombaškog napada ili meta snajperiste”.
Ipak u Siriji ima i područja koja su relativno mirna. Tamo se rat osjeća na privrednom planu, broj nezaposlenih se povećava, a snabdijevanje stanovništva je lošije. “Putevi kojim se snabdeva stanovništvo su često u prekidu. Jedan od primera jeste proizvodnja nafte u kurdskom regionu na sjeveroistoku zemlje”, kaže Glasenap. “Naftna izvorišta su u rukama kurdske milicije. Međutim, oni ne mogu da proizvode benzin jer su glavne rafinerije u područjima na obali”, kaže Glasenap.
Policija ili regionalna policija?
Za aktivistu organizacije Mediko je malo čudno što do sada nije bilo dramatičnih poteškoća u snabdijevanju stanovništva životnim namirnicama. On smatra da je jedan od razloga što su u susjedstvu još uvijek netaknuta područja: “Ljudi pokušavaju zajedno da otvore pekaru na primjer i obezbijedi sve ono što je potrebno za normalan život”. Međutim, i to je iz dana u dan sve teže. “Već imamo prve slučajeve u kojim je stanovništvo gladno. Međutim, društvo još uvijek pokušava da bude solidarno”, kaže Glasenap.
Povremeno i bez struje
Situacija u kojoj se nalaze Sirijci će biti teža sve što duže budu trajale borbe. Ne samo zbog toga što privreda slabi, nego i zbog toga što ustanici sve više posustaju pod kontrolom radikalnih grupa. Oko 40 odsto od 100.000 naoružanih pobunjenika su u međuvremenu radikalni islamisti. Martin Glasenap kaže da u jednom manjem gradiću uz tursku granici u kojem živi 50.000 stanovnika, već sada postoji više od 150 naoružanih pobunjeničkih grupa.
“Čak ni lokalne građanske grupe ne mogu da formiraju policiju, jer radikalizovane grupe žele regionalnu policiju”, kaže Glasenap.