Primjerice, filozof Rene Descartes je još u 17. stoljeću pretpostavio
postojanje nekog zloduha koji nas obmanjuje i kontrolira naše
podražaje. To je bila osnova za stvaranje misaonog eksperimenta naziva
“Mozak u bačvi”, koji u potpunosti preispituje našu stvarnost.
Mozak u bačvi
je hipotetska situacija u kojoj smo svi mozgovi u bačvama, odnosno
spremištima, koje kontrolira neki “ludi” znanstvenik. Ta spremišta bi,
poput onih u filmu Matrix, održavala naš mozak, a znanstvenik bi imao
mogućnost kreiranja virtualnih podražaja.
Mozak bi registrirao te podražaje na potpuno isti način kao što mi
danas procesuiramo osjetilna iskustva s obzirom na to da se ona ionako
već tumače kao električni signali.
Mozak u bačvi i računalna simulacija
Misaoni eksperiment, dakle, ukazuje na to da sve što mislimo,
osjećamo i vidimo možda dolazi iz električnih impulsa koje netko šalje
putem elektroda, a mi ne primjećujemo razliku. Taj se filozofski problem
u moderno vrijeme proširio na scenarij računalne simulacije – umjesto
da smo mozgovi u nekom spremištu, možda živimo u virtualnom svijetu koji
je kreirala vanzemaljska inteligencija.
I tu se postavlja pitanje možemo li shvatiti jesmo li u takvoj
situaciji ili ne, a tim se problemom u zadnje vrijeme često bave i
znanstvenici. Tako je fizičar Melvin M. Vopson sa Sveučilišta Portsmouth
nedavno predstavio nekoliko praktičnih načina provjere kojima bi se
moglo utvrditi jesmo li “mozgovi u bačvi”.
Naime, fizičari se već neko vrijeme pitaju zašto u svemiru postoje
uvjeti pogodni za razvoj života, odnosno zašto fizikalni zakoni i
konstante imaju vrlo specifične vrijednosti koje omogućuju nastanak
zvijezda, planeta i konačno živih bića. Uobičajen odgovor je to da
živimo u beskonačnom multiverzumu, tako da nije iznenađujuće da se u
jednom trenutku manifestirao svemir poput našeg.
No postoji još jedna mogućnost – svemir je računalna simulacija kojom
upravlja napredna vanzemaljska vrsta podešavajući uvjete i pravila kako
bi moglo doći do razvoja flore i faune. Ovu drugu opciju podupire grana
znanosti koja se zove informacijska fizika, a ukazuje na to da
prostor-vrijeme i materija nisu fundamentalni fenomeni.
Umjesto toga, fizička stvarnost temeljno je sastavljena od djelića
informacija iz kojih proizlazi naše iskustvo prostor-vremena. To dovodi
do izuzetno zanimljive mogućnosti da bi cijeli naš svemir zapravo mogao
biti računalna simulacija. Fizičar John Archibald Wheeler je 1989.
postavio hipotezu da je svemir u temelju baziran na matematici te da
nastaje iz informacija.
A filozof Nick Bostrom sa Sveučilišta Oxford je 2003. formulirao
svoju teoriju o računalnoj simulaciji navodeći da bi neka iznimno
napredna civilizacija trebala doći do točke razvoja u kojoj je njezina
tehnologija toliko sofisticirana da se simulacije ne bi mogle
razlikovati od stvarnosti, a sudionici ne bi bili svjesni da su unutar
virtualnog svijeta.
Empirijski dokazi
Postoje “dokazi” koji sugeriraju da bi naša fizička stvarnost uistinu
mogla biti virtualna, smatra Vopson. Naime, svaki svijet virtualne
stvarnosti temelji se na obradi informacija. To znači da je sve u
konačnici digitalizirano ili pikselizirano do minimalne veličine koja se
ne može dalje dijeliti – bitova.
“Prema teoriji kvantne mehanike, ovo vrijedi za našu stvarnost jer
postoji najmanja jedinica energije, dužine i vremena. Elementarne
čestice, koje čine svu vidljivu materiju u svemiru, najmanje su jedinice
materije. Pojednostavljeno rečeno, naš je svijet pikseliziran”, piše Vopson.
“Zakoni fizike koji upravljaju svime u svemiru također nalikuju
računalnom kodu neke simulacije. Štoviše, svuda su prisutne matematičke
jednadžbe, brojevi i geometrijski obrasci. Svijet se čini kao da je
potpuno baziran na matematici”, dodaje.
Još jedan kuriozitet u fizici koji podupire hipotezu o simulaciji je
granica brzine u našem svemiru, a to je brzina svjetlosti. U virtualnoj
stvarnosti ovo bi ograničenje odgovaralo ograničenju brzine procesora,
odnosno njegove snage.
Najveći dokaz za hipotezu o simulaciji dolazi iz kvantne mehanike
koja ukazuje na to da svijet oko nas “nije stvaran”, odnosno čini se da
čestice u određenim stanjima postoje jedino ako ih promatramo. Prije
procesa promatranja one istovremeno postoje u različitim stanjima. Tome
nalikuje i računalna simulacija, kojoj je za pokretanje događaja
potreban programer ili promatrač, objašnjava fizičar.
Kako možemo to provjeriti?
Pod pretpostavkom da je svemir doista simulacija, kakvu bismo vrstu
eksperimenata mogli provesti unutar simulacije da to dokažemo?
“Razumno je pretpostaviti da bi simulirani svemir sadržavao puno
informacijskih bitova koji predstavljaju sam kod. Stoga bi otkrivanje
ovih bitova informacija trebalo dokazati hipotezu simulacije”,
objašnjava Vopson.
“Nedavno predloženo načelo ekvivalencije masa-energija-informacija
(M/E/I) sugerira da se masa može izraziti kao energija ili informacija,
ili obrnuto – da informacijski bitovi moraju imati malu masu. A to nam
omogućuje temelj za potragu”, dodaje.
Vopson postavlja pretpostavku da je informacija zapravo peti oblik
materije u svemiru. Čak je izračunao očekivani sadržaj informacija po
elementarnoj čestici te ove godine sastavio eksperimentalni protokol za provjeru ovih predviđanja.
“Priroda naše stvarnosti jedna je od najvećih misterija”
Eksperiment uključuje brisanje informacija sadržanih unutar
elementarnih čestica dopuštajući njima i njihovim antičesticama
anihilaciju u bljesku energije, pri čemu se emitiraju fotoni ili čestice
svjetlosti.
“Predvidio sam na temelju informacijske fizike točan raspon
očekivanih frekvencija nastalih fotona. Eksperiment se može izvesti,
imamo za to potrebnu tehnologiju. Sada radimo na financiranju tog
projekta”, kazao je Vopson.
Postoje i drugi pristupi. Pokojni fizičar John Barrow tvrdio je da bi
simulacija imala manje računalne pogreške koje bi programer trebao
popravljati kako bi virtualna stvarnost nastavila s radom. Smatra da
bismo te popravke mogli percipirati kao neočekivane kontradiktorne
eksperimentalne rezultate, poput promjena prirodnih konstanti.
Prirodna konstanta je fizikalna veličina koja se ne mijenja u vremenu
i prostoru, odnosno konstanta koja se pojavljuje pri matematičkom
opisivanju fizikalnih zakona. Stoga je još jedna opcija za utvrđivanje
forme naše realnosti (ili računalne simulacije) praćenje vrijednosti
ovih konstanti.
“Priroda naše stvarnosti jedna je od najvećih misterija. Što hipotezu
o simulaciji shvaćamo ozbiljnije, veće su šanse da ćemo je jednog dana
dokazati ili opovrgnuti”, smatra Vopson.
Index