Za vrijeme Francuske revolucije, Meri Vulstounkraft, autorka knjige Odbrana prava žene, živjela je u Parizu sa svojim ljubavnikom, Gilbertom Imlejem, i njihovom ćerkom, Fani. Vulstounkraft je bilježila razne lekcije kojima je podučavala svoju ćerku. Jednog dana Fani je upitala majku šta znači razmišljati. Fani je bila zabrinuta da je to vještina koju ona nikada neće usvojiti. Majka ju je uvjerila da je ona već malo naučila kako da razmišlja i podsjetila je na jedno poslijepodne kada je njen otac spavao na kauču. Fani je tada htjela da prođe kroz sobu da bi dohvatila loptu, pa je na vrhovima prstiju prošla pokraj oca da ga ne probudi, a zatim sasvim tiho zatvorila vrata za sobom. To je bilo razmišljanje.
To možda nije razmišljanje koje će vam donijeti najbolje ocjene u razredu, ali je možda najkorisnije koje postoji. Tako moramo razmišljati svo vrijeme. Zbog takvog razmišljanja, kada se otvore vrata voza u metrou, pustimo druge ljude da siđu prije nego što se mi popnemo. Zbog toga na pokretnim stepenicama stojimo na jednoj strani, kako bismo pustili one kojima se žuri da nas prestignu. Zbog toga ne dopustimo da se vrata zalupe u lice osobi iza nas.
To nije pitanje manira u smislu bontona. To nema veze sa tim kako držite nož i viljušku – te stvari su drugačije u drugim dijelovima svijeta. Ovdje se radi o ljubaznom ophođenju. A pošto živimo u globalizovanom svijetu, ljubaznost sada treba da seže mnogo dalje nego što možemo zamisliti. Postati “zelen” ne znači samo promijeniti sijalice, izmjeriti CO2 u atmosferi, zatvoriti elektranu, posjedovati automobil na struju ili instalirati mjerač utroška energije. Sve to može doći kasnije. Najvažnije od svega je ono što je Meri Vulstounkraft govorila svojoj ćerki – primijetiti da nismo sami u sobi.
Iz tog razloga, biti “zelen” ne znači biti lijevo ili desno orijentisan. To nije prijetnja. To nije zavjera naučnika ili sredstvo kojim se socijalizam uvodi na mala vrata. To zapravo ne znači biti protiv mnogo čega. Osim protiv bahatosti. (Iako se bahatost manifestuje na mnogo načina.) Najveći neprijatelj zapravo je nerazmišljanje. Ako zatrujete izvor, ljudi neće moći piti iz njega. Ako izvadite previše ribe iz okeana, na kraju nećete imati više ribe. Ako ložite ugalj, zagrijavate Planetu.
Ako uzimate više nego što vam pripada i ponašate se kao da drugi ljudi ne postoje, to će ih razljutiti. Jednog dana oni će uzvratiti udarac, kao što su to neki diktatori iskusili na vlastitoj koži ove godine. Navešću jedan primjer koji to slikovito ilustruje: Prije nekoliko godina u hotelu na talijanskoj obali, jedan Velšanin je toliko bio iznerviran njemačkim turistima koji su ustajali u cik zore kako bi stavili svoje peškire na sve ležaljke, da je on jednog jutra ustao rano, skupio sve peškire i zapalio ih. Drugi gosti hotela su bili oduševljeni tim potezom.
Konzervativni filozof Roger Scruton izdao je novu knjigu pod nazivom Zelena filozofija u kojoj zaključuje da ekološki problemi nastaju zbog “gubitka ravnoteže do kojeg dolazi kada ljudi prestanu da doživljavaju svoje okruženje kao svoj dom”.
Razmišljati o svom okruženju kao o vlastitom domu znači primjenjivati stvari koje govorite kod kuće, stvari koje govorite svojoj djeci ili koje su vama govorili kada ste bili dijete. Mi želimo da naša djeca budu ljubazna—da kažu “molim” i “hvala” i da dijele stvari sa drugima, kada žele da dobiju nešto istog trenutka, mi želimo da budu svjesni da nisu sami na svijetu. Htjeti da dobijete ono što želite, istog trenutka kada to poželite, i ignorisati sve ostale, znači biti razmažen. Nijedno dijete ne voli da mu kažu da je razmaženo.
Podstičemo ih da razmišljaju dalje od sadašnjeg trenutka, da shvate da mora biti dovoljno za svakoga. Ove ideje se mogu sažeti na sljedeće parole: Ako napravite nered, počistite ga. Ako pokvarite nešto, popravite to. Ako posudite nešto, morate to i vratiti. Ne uzimajte ono što nije vaše. Ostavite za sobom neki prostor kako ste ga zatekli.
Pobrinite se da bude dovoljno za svakoga. Ako sve sada potrošite, neće ostati ništa za kasnije. Pobrinite se da svako dođe na red.
To nije nešto komplikovano. Naravno, mnogi ljudi će reći da je ovo užasno naivno, da stvarni svijet nije takav. Oni će imaće vlastita načela koja će htjeti da prenesu na svoju djecu: Želim to i želim to odmah. Mi smo posebni. Ne mijenjamo naš način života ni po koju cijenu. Kupujmo do iznemoglosti. Buši, samo buši.
Ali, rekla bi Meri Vulstounkraft svojoj ćerki, to nije razmišljanje. To je nerazmišljanje. Biti “zelen” znači nastojati se ponašati odraslo.
Tekst originalno u Intelligent Life Magazine
Prevela i prilagodila Milica Plavšić