Foto: OceanGate
Zatim se u hladnoj noći bez mjesečine 14. travnja 1912. godine, ledeni brijeg dugačak 125 metara – ostatak od 500 metara dugačkog ledenog brijega koji je krenuo s Grenlanda – sudario s putničkim brodom RMS Titanic na njegovom prvom putovanju od Southamptona u Velikoj Britaniji do New Yorka. Za manje od tri sata brod je potonuo, odvodeći više od 1500 putnika i članova posade u smrt.
Olupina sada leži gotovo 3.8 km ispod površine mora, oko 640 km jugoistočno od obale Newfoundlanda.
Sante leda još uvijek predstavljaju opasnost za brodarstvo – 2019. godine 1515 santi leda otplutalo je dovoljno daleko prema jugu da bi ušlo u transatlantske brodske putove od ožujka do kolovoza. Ali i Titanicovo posljednje počivalište nosi opasnosti, što znači da posjeti najpoznatijoj svjetskoj olupini predstavljaju značajan izazov.
Kako izgleda dno na ovom dijelu?
Nakon nestanka podmornice za pet osoba koja je prevozila turiste na izlet do olupine Titanica, BBC analizira kako izgleda ovo područje oceanskog dna.
Duboki ocean je mračan. Sunčevu svjetlost vrlo brzo apsorbira voda i ne može prodrijeti dublje od oko 1000 metara od površine. Iza ove točke, ocean je u vječnoj tami. Upravo iz tog razloga Titanic leži unutar regije poznate kao “ponoćna zona”.
Prethodne ekspedicije do olupine opisale su spuštanje više od dva sata kroz potpuni mrak prije nego što se dno oceana odjednom pojavi pod svjetlima podmornice. S ograničenom linijom vidljivosti nakon onih nekoliko metara osvijetljenih svjetlima podmornice veličine kamiona, navigacija na ovoj dubini je izazovan zadatak, zbog čega se lako dezorijentirati na morskom dnu.
Međutim, detaljne karte mjesta olupine Titanica sastavljene kroz desetljeća skeniranja visokom razlučivosti mogu pružiti orijentacijske točke dok objekti dolaze u vidokrug. Sonar također omogućuje posadi otkrivanje značajki i objekata izvan malog osvijetljenog područja.
Piloti podmornica također se oslanjaju na tehniku poznatu kao inercijalna navigacija, korištenjem sustava akcelerometara i žiroskopa za praćenje njihove pozicije i orijentacije u odnosu na poznatu početnu točku i brzinu. OceanGateova podmornica Titan nosi najsuvremeniji samostalni inercijalni navigacijski sustav koji se kombinira s akustičnim senzorom poznatim kao Doppler Velocity Log za procjenu dubine i brzine podmornice u odnosu na morsko dno.
Teško je pronaći put
Unatoč tome, putnici na prijašnjim putovanjima na Titanic s OceanGateom opisali su koliko je teško pronaći put kad se stigne na dno oceana. Mike Reiss, pisac televizijskih komedija koji je radio na Simpsonima i putovao s OceanGateom na Titanic prošle godine, rekao je za BBC: “Kada dodirnete dno, zapravo ne znate gdje ste. Morali smo tumarati naslijepo po dnu oceana znajući da je Titanic negdje tamo, ali tako je mrkli mrak da je brod bio udaljen samo 400 metara, a proveli smo 90 minuta tražeći ga”.
Što dublje neki objekt putuje u oceanu, to je veći pritisak vode oko njega. Na morskom dnu 3800 metara ispod površine, Titanic i sve oko njega podnose pritiske od oko 40 MPa, koji su 390 puta veći od onih na površini.
“Za usporedbu, to je otprilike 200 puta više od pritiska u automobilskoj gumi. Zato vam je potrebna podmornica koja ima stvarno debele stijenke”, rekao je za BBC Robert Blasiak, istraživač oceana u Stockholm Resilience Centru na Sveučilištu Stockholm.
Stijenke od karbonskih vlakana i titana podmornice Titan dizajnirane su kako bi omogućile maksimalnu operativnu dubinu od 4000 metara.
Duboki ocean prepun je podvodnih struja
Snažne površinske struje koje mogu odvesti čamce i plivače s kursa vjerojatno su nam poznatije, ali duboki ocean također je prepun podvodnih struja. Iako obično nisu tako jake kao one na površini, ipak mogu uključivati kretanje velikih količina vode. Mogu ih pokretati vjetrovi na površini koji utječu na vodeni stup ispod, duboke vodene plime ili razlike u gustoći vode uzrokovane temperaturom i salinitetom, poznate kao termohalinske struje. Rijetki događaji poznati kao bentičke oluje – koje su obično povezane s vrtlozima na površini – također mogu uzrokovati snažna, sporadična strujanja koja mogu odnijeti materijal na morskom dnu.
Informacije koje postoje o podvodnim strujama oko Titanica, koji je podijeljen na dva glavna dijela nakon što su se pramac i krma razdvojili dok je tonuo, potječu iz istraživanja koja proučavaju uzorke na morskom dnu i kretanje lignji oko olupine.
Poznato je da dio olupine Titanica leži blizu morskog dna na koji utječe struja hladne vode koja teče prema jugu i poznata je kao Zapadna granična podstruja. Tok ove “pridnene struje” stvara migrirajuće dine, valove i uzorke u obliku vrpce u sedimentu i mulju duž dna oceana koji su znanstvenicima dali uvid u njenu snagu. Većina formacija koje su primijetili na morskom dnu povezana je s relativno slabim do umjerenim strujama.
Pješčani valovi duž istočnog ruba polja krhotina Titanica – stvari, pribor, oprema, ugljen i dijelovi samog broda koji su se raspršili dok je brod tonuo – pokazuju da postoji struja koja teče od istoka prema zapadu, dok blizu glavnog mjesta olupine znanstvenici kažu da se struje kreću od sjeverozapada prema jugozapadu, možda zbog većih dijelova olupine koji mijenjaju svoj smjer.
Južno od pramčanog dijela struje su posebno promjenjive, krećući se od sjeveroistoka preko sjeverozapada do jugozapada. Mnogi stručnjaci očekuju da će djelovanje ovih struja na kraju pokopati olupinu Titanica u sedimentu.
Olupina Titanica se stalno urušava
Gerhard Seiffert, morski arheolog koji je nedavno vodio ekspediciju za skeniranje olupine Titanica u visokoj rezoluciji, rekao je za BBC kako ne vjeruje da su struje u tom području dovoljno jake da predstavljaju rizik za podmornicu – pod uvjetom da ima pogon.
“Nije mi poznato da struje predstavljaju prijetnju za bilo koje funkcionalno dubokomorsko vozilo na lokaciji Titanica. U kontekstu našeg projekta mapiranja, struje su predstavljale izazov za precizno mapiranje, a ne rizik za sigurnost”, rekao je Seiffert.
Nakon više od 100 godina na morskom dnu, Titanic se postupno degradirao. Početni udar dvaju glavnih dijelova plovila pri sudaru s morskim dnom, izvrnuo je i iskrivio velike dijelove olupine. Tijekom vremena, mikrobi koji se hrane željezom broda formirali su “rustikle” u obliku ledenica i ubrzavaju propadanje olupine. Međutim, znanstvenici procjenjuju da veća aktivnost bakterija na krmi broda – uglavnom zbog većeg stupnja oštećenja koje je pretrpio – uzrokuje njeno propadanje oko 40 godina brže od pramčanog dijela.
“Olupina se stalno urušava, uglavnom zbog korozije. Svake godine pomalo. Ali sve dok se držite na sigurnoj udaljenosti – dok nema izravnog kontakta i prolaska kroz otvore – ne treba očekivati nikakvu štetu”, kaže Seiffert.
Iako je to vrlo malo vjerojatno, poznato je da su iznenadni tokovi sedimenta duž morskog dna u prošlosti oštetili, pa čak i odnijeli objekte koje je napravio čovjek na dnu oceana.
Najveći od tih događaja – poput onog koji je presjekao transatlantske kablove kod obale Newfoundlanda 1929. godine – potaknuti su seizmičkim događajima poput potresa. Postoji sve veća spoznaja o riziku koji ti događaji predstavljaju, iako nema nikakvih naznaka da je ovakav događaj uzrokovao nestanak podmornice Titan.
Podvodna klizišta
Tijekom godina, istraživači su identificirali znakove da su morsko dno oko olupine Titanica u dalekoj prošlosti pogodila ogromna podvodna klizišta. Čini se da su se ogromne količine sedimenta slile niz kontinentalnu padinu s Newfoundlanda i stvorile ono što znanstvenici nazivaju “koridorom nestabilnosti”. Procjenjuju da se posljednji od ovih “destruktivnih” događaja dogodio prije nekoliko desetaka tisuća godina, stvarajući slojeve sedimenta debele do 100 metara. No, oni se također događaju iznimno rijetko, kaže David Piper, znanstvenik za pomorsku geologiju iz Kanadskog geološkog instituta, koji je proveo mnogo godina proučavajući morsko dno oko Titanica. On uspoređuje takve događaje s erupcijom vulkana Vezuv ili planine Fuji s obzirom na to koliko se često mogu dogoditi – svakih nekoliko desetaka tisuća do stotinu tisuća godina.
Drugi događaji poznati kao struje zamućenja – pri kojima se voda napuni sedimentom i teče niz kontinentalnu padinu – češći su i mogu biti potaknuti olujama. “Postoji interval ponavljanja od možda 500 godina”, kaže Piper. Ali topografija morskog dna u tom području vjerojatno bi usmjerila sve tokove sedimenta niz značajku poznatu kao “Dolina Titanica”, što znači da uopće ne bi dosegla olupinu.
I Seiffert i Piper kažu da je malo vjerojatno da je takav događaj mogao igrati ulogu u nestanku podmornice Titan.
Postoje i druge geološke značajke oko mjesta olupine koje također tek treba istražiti. U prethodnoj ekspediciji na Titanic s OceanGateom, bivši ronilac francuske ratne mornarice i pilot podmornice Paul-Henry Nargeolet misteriozni bljesak je uhvatio na sonaru 1996. godine. Ispostavilo se da se radi o stjenovitom grebenu prekrivenom morskim životom. Nadao se da će posjetiti još jednu točku koju je otkrio u blizini olupine Titanica u posljednjim ekspedicijama.
Dok se potraga za nestalom podmornicom nastavlja, malo je tragova o tome što se moglo dogoditi s Titanom i njegovom posadom. Ali u tako izazovnom i negostoljubivom okruženju, rizici posjeta olupini Titanica danas su jednako važni kao što su bili 1986. godine kada su prvi ljudi ugledali brod nakon što je potonuo.
Index