Riječ je o ukrajinskim regijama Donjeck i Lugansk, poznatijima pod zajedničkim imenom Donbas, koje su u sovjetsko doba bile industrijsko srce s brojnim rudnicima ugljena i čeličanama, piše CNN.
Osim industrije, regija Donbas posjeduje i bogato poljoprivredno zemljište, važne rijeke te izlaz na Azovsko more. Povijesno gledano, ovo područje smatralo se “najruskijim” dijelom Ukrajine, sa značajnom populacijom koja govori ruski. Još prije desetak godina bilo je očito da dio tamošnjeg stanovništva ne gaji simpatije prema vlasti u Kijevu.
Početak sukoba
Upravo je na tom području Vladimir Putin 2014. godine, nakon aneksije Krima, započeo s destabilizacijom Ukrajine. Diljem regije pojavile su se proruske paravojne skupine, neke opremljene i tenkovima, koje su brzo zauzele gradove Lugansk i Donjeck od tada nespremne i slabo motivirane ukrajinske vojske.
Gotovo osam godina, sve do početka 2022., borbe u odcijepljenim enklavama su se rasplamsavale i smirivale. Duž bojišnice duge 420 kilometara, koja je prolazila kroz gusto naseljena područja, bilo je raspoređeno oko 75.000 vojnika. Prema ukrajinskim podacima, u tom je razdoblju ubijeno više od 14.000 ljudi.
Sukob je izazvao i masovno raseljavanje. Najmanje 1.5 milijuna Ukrajinaca napustilo je Donbas, no više od tri milijuna je ostalo i danas živi pod ruskom okupacijom. Moskva je u međuvremenu podijelila stotine tisuća ruskih putovnica stanovnicima tih područja.
Ideološka podloga za invaziju
Putin je u srpnju 2021. podigao uloge objavivši dugačak esej ispunjen povijesnim pritužbama na stanje u Donbasu.
“Najodvratnije je to što su Rusi u Ukrajini prisiljeni ne samo poricati svoje korijene, generacije svojih predaka, već i vjerovati da je Rusija njihov neprijatelj”, napisao je, dodavši da su stanovnici Donjecka i Luganska “uzeli oružje u ruke kako bi obranili svoj dom, svoj jezik i svoje živote.”
Kao pokrovitelja događaja vidio je Zapad. Tvrdio je da ukrajinske vlasti “organiziraju krvave provokacije u Donbasu. Ukratko, na sve načine privlače pozornost vanjskih pokrovitelja i gospodara”.
Time je postavljao ideološke temelje za ono što je uslijedilo nekoliko mjeseci kasnije. Uoči invazije u veljači 2022., Putin je izjavio da takozvani civilizirani svijet “radije ignorira to kao da nema tog užasa, genocida kojem je podvrgnuto gotovo četiri milijuna ljudi” te je priznao Lugansk i Donjeck kao neovisne države. Vrijedi napomenuti da nikada nisu pronađeni dokazi o genocidu u Donbasu.
Visoki ulozi za Kijev i Zapad
Kasnije te godine Moskva je, nakon lažnih referenduma, jednostrano i protuzakonito anektirala Lugansk i Donjeck, zajedno s južnim regijama Zaporižja i Herson, iako ih je samo djelomično okupirala.
Za Kremlj postoji ogromna razlika između povlačenja s okupiranog teritorija (kao što se dogodilo na sjeveru Ukrajine 2022.) i odustajanja od područja koja su formalno pripojena Rusiji, posebno za vođu poput Putina koji je opsjednut idejom “velike Rusije”.
Analitičari procjenjuju da bi ruskim snagama, trenutnim tempom napredovanja, trebalo još nekoliko godina da dovrše okupaciju anektiranih područja. S druge strane, male su šanse da Ukrajina može vratiti veći dio onoga što je izgubila: gotovo cijeli Lugansk i više od 70 posto Donjecka.
Ipak, Kijev i dalje drži “pojas utvrda” – industrijske gradove, željeznice i ceste koji predstavljaju značajnu prepreku Putinovim snagama. Riječ je o gradovima poput Slovjanska, Kramatorska i Kostjantinivke.
Za ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog odustajanje od ostatka Donjecka, teritorija za koji su mnogi ukrajinski vojnici dali živote, bilo bi političko samoubojstvo. Prema Kijevskom međunarodnom institutu za sociologiju, otprilike tri četvrtine Ukrajinaca protivi se prepuštanju bilo kojeg dijela teritorija Rusiji.
Povlačenje iz ostatka Donjecka također bi, kako je Zelenski više puta naglasio, ostavilo prostrane ravnice središnje Ukrajine ranjivima za iduću rusku ofenzivu, a ujedno bi predstavljalo i protuustavnu predaju ukrajinskog teritorija.
Za europske saveznike to bi značilo kršenje ključnog načela: da se agresija ne može nagraditi teritorijem te da se suverenitet Ukrajine mora zaštititi. Kao i 2014. godine, Donbas ostaje žarište Putinovih ambicija u Ukrajini i najveći test za Europu u njenom nastojanju da očuva međunarodni poredak temeljen na pravilima.
Index