STRAH da bi nacistička Njemačka mogla proizvesti nuklearnu bombu motivirao je Amerikance na realizaciju “Projekta Manhattan”. Ali u kojoj mjeri su njemački znanstvenici, a u kojoj nacisti, podržavali razvoj bombe?
1938. dva njemačka kemičara, Otto Hahn i Fritz Strassmann, otkrili su nuklearnu fisiju. Fisija je reakcija u kojoj se jezgro atoma dijeli na dva ili više manjih jezgara, oslobađajući ogromne količine energije. Iskoristite ovu moć, rekli su fizičari. Mogli biste stvoriti tako moćnu bombu, koja bi mogla sravniti sa zemljom cijele gradove, tvrdili su, piše DW.
Gotovo odmah nakon toga, njemački znanstvenici su započeli rad na projektu atomske bombe. S obzirom na vojni interes i uz pomoć snažne njemačke industrije, Uranski klub (Uranverein) zaposlio je uskoro neke od vrhunskih svjetskih nuklearnih stručnjaka.
Iako je projekt bio tajan, o njemu se pročulo preko znanstvenika koji su bježali od progona u nacističkoj Njemačkoj. Među njima je bio i Albert Einstein, koji je o tome upozorio američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta 1939. godine. Zabrinutost zbog razvoja nacističkog tajnog oružja proširila se širom svijeta.
Odgovor SAD-a bio je “Projekt Manhattan”, predvođen J. Robertom Oppenheimerom. Započeo je u ljeto 1942., istražujući načine za pravljenje fisijske bombe uz korištenje kemijskih elemenata urana i plutonija.
Strah od rivalskog nacističkog projekta potakao je američku vladu da djeluje. Uz ogromnu financijsku podršku, Oppenheimeru i njegovom timu je trebalo samo tri godine da uspješno testiraju prvu atomsku bombu. Prvo nuklearno oružje, nazvano “živa vatra” pogodilo je Hirošimu već tri tjedna kasnije.
Snimke razgovora na imanju “Farm Hall”
“Ne vjerujem vam nijednu riječ”, rekao je tadašnji šef njemačkog programa za nuklearno istraživanje Werner Heisenberg, kada je čuo vijesti o Hirošimi.
U to vrijeme su Heisenberg i devet drugih nuklearnih fizičara, koji su radili na njemačkom projektu, bili zatvoreni na engleskom imanju Farm Hall. Britanci su tajno snimali stručnjake, nadajući se da će otkriti tajne nacističkih nuklearnih projekata.
I drugi njemački fizičari dijelili su Heisenbergovu nevjericu. Većina je smatrala da je to bio blef, kako bi se Japanci natjerali na predaju. “Nisam mislio da će to biti moguće još dvadeset godina”, rekao je kasnije Otto Hahn.
Heisenbergove i Hahnove reakcije pokazuju koliko je njemački program bio daleko od razvoja atomske bombe. “SAD je potpuno precijenio razvoj njemačkog projekta Uranium. To su shvatili tek nakon prisluškivanja na Farm Hallu”, rekao je za DW Takuma Melber, historičar sa Sveučilišta Heidelberg u Njemačkoj.
Nuklearni program otpisan
U vrijeme kada je “Projekt Manhattan” pokrenut, njemački nuklearni program je već bio mrtav. Njemački istraživači su znali da neće moći odvojiti izotope potrebne za stvaranje atomske bombe za manje od pet godina. Nikada nisu postigli uspješnu lančanu reakciju i nisu imali metodu obogaćivanja urana.
Program nuklearnog oružja ukinut je u srpnju 1942. godine, a istraživanje je podijeljeno u devet različitih instituta širom Njemačke. “Prije 1942. to je bio vojni projekt, ali se nakon toga pretvorio u isključivo civilni projekt”, rekao je Melber za DW.
Od tada se cilj pomakao s nuklearnog oružja na izgradnju nuklearnog reaktora, koji bi mogao održati nuklearnu fisiju u manjem obujmu. Heisenberg je svoje istraživanje preselio u laboratoriju smještenu u pećini ispod dvorca u Haigerlochu u Njemačkoj, gdje su on i njegov tim izgradili eksperimentalni nuklearni reaktor. On se sastojao od kockica urana koje vise sa žice i koje su uronjene u rezervoar u kojem je teška voda.
S ovim eksperimentom se otišlo najdalje u njemačkim istraživanjima ali reaktor nikada nije proradio – jer nije bilo dovoljno urana prisutnog u jezgri reaktora da bi se postigla lančana reakcija.
Pa ipak, njemački fizičari su bili blizu rješenja. Znanstvenici vjeruju da je Heisenberg mogao napraviti prvi nuklearni reaktor, koji bi sadržavao 50% više urana.
Bijeg židovskih i poljskih stručnjaka
Zašto Njemačka, uz početnu prednost i briljantne stručnjake koji su radili na projektu, nije uspjela razviti svoj nuklearni program?
Kao prvo, Njemačka je izgubila mnoge stručnjake. Mnogi židovski i poljski eksperti, poput fizičarke Lise Meitner koja je odigrala ključnu ulogu u Hahnovom i Strassmannovom otkriću nuklearne fisije, pobjegli su od progona. Jedan broj njih pobjegao je u Veliku Britaniju i SAD, gdje su radili na “Projektu Manhattan”.
Drugi znanstvenici su pozvani u njemačku vojsku. Rat je također doveo do nedostatka resursa potrebnih za istraživanje, poput dovoljnih količina obogaćenog urana, pojasnio je Melber. Nedostajalo je i vode koja je potrebna za hlađenje nuklearnih reaktora. “Proizvodnja teške vode odvijala se u Norveškoj koju su okupirali nacisti, ali su savezničke i norveške snage napale ove objekte”, rekao je Melber. Na kraju je i nedostatak političke podrške zaustavio napredovanje projekta.
“Hitler je imao poteškoća u razumijevanju projekta” i prekinuo je podršku 1942., rekao je Melber. Bez njegove podrške, nuklearni program nije imao mnogo resursa za korištenje, posebno u usporedbi s američkim “Projektom Manhattan”, koji je zapošljavao 500.000 ljudi – oko 1% američke radne snage i koštao američku vladu oko 2 milijarde dolara (danas oko 24 milijarde dolara ili 22 milijarde eura). Usporedbe radi, Uranski klub i kasniji programi uključivali su manje od 1.000 stručnjaka i imali su budžet od 8 milijuna Reichsmaraka, što je ekvivalentno današnjoj svoti od 24 milijuna dolara.
Pravite reaktore, a ne bombe
Snimke razgovora njemačkih stručnjaka s imanja Farm Hall također daju još jedan odgovor za njemački neuspjeh. Sami znanstvenici su se moralno protivili atomskoj bombi i tajno su sabotirali taj projekt.
Jedan od njih, Carl Friedrich von Weizsäcker, je rekao: “Vjerujem da je razlog što to nismo realizirali taj što svi mi fizičari to nismo željeli – iz načela. Da smo htjeli da Njemačka dobije rat, uspjeli bismo.”
I sam Heisenberg se protivio ideji o nuklearnoj bombi, rekavši: “U dubini duše mi je zaista bilo drago što je to bio reaktor, a ne bomba”. Njemački znanstvenici u Farm Hallu su se dalje nadali da će “povijest zabilježiti… kako su Amerikanci i Englezi razvili ovo užasno ratno oružje… a da su Nijemci proizveli funkcionalan reaktor.”
Osamdeset godina kasnije, ironija sudbine je da moderna njemačka država posjeduje američko nuklearno oružje, vjerujući da je ono od presudnog značaja za sigurnost Njemačke – ali se žestoko protivi nuklearnoj energiji.