Prema riječima ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, “bitka za Donbas“ je počela. Početkom aprila je Rusija iznenada povukla svoje trupe iz regiona oko Kijeva na sjeveru Ukrajine – očito kako bi svoje napade koncentrisala na Donbas u istočnom dijelu zemlje. Tamo se već danima očekuje početak ruskih napada. Ali, zašto baš Donbas?
Zašto je ta regija za Rusiju važnija od ostatka Ukrajine?
Administrativne jedinice (oblasti) Lugansk i Donjeck – poput poluostrva Krim – spadaju u ukrajinske oblasti u kojima je posebno veliki broj ljudi naveo ruski kao maternji jezik. Tamo je udio etničkih Rusa također relativno visok. Slična situacije je i u susjednim oblastima Zaporožje i Harkov, kao i u Odesi na sjeverozapadnoj obali Crnog mora. Inače, etnički Rusi samo na Krimu čine većinu stanovništva.
Nakon “narandžaste revolucije” poslije predsjedničkih izbora 2004. i “Euromajdana” 2014. godine, tu je otpor zapadnoj orijentaciji Ukrajine bio posebno jak, ali se sa njim nije slagala većina. Ipak, militantni ruski separatisti – vjerovatno uz podršku Moskve – uspjeli su uspostaviti kontrolu nad dijelovima te regije. Istovremeno, Kremlj je iskoristio vakum moći u Kijevu kako bi anektirao poluostrvo Krim. „To su dva od brojnih primjera u kojima su Rusi postupali po principu ‘prilika čini lopova'“, kaže Andreas Heinemann-Grüder, stručnjak za istočnu Evropu u Bonskom međunarodnom centru za konverziju (BICC). Iza toga, ističe, nije stajao plan velikih razmjera.
Kako se to istorijski objašnjava?
Jug današnje Ukrajine, kao pogranični region Carske Rusije, a kasnije i Sovjetskog Saveza, bio je pod većim uticajem Rusije od drugih dijelova zemlje. Donbas je sve do sredine 19. stoljeća bio jedva naseljen. No, tada je usljed nalazišta uglja postao najznačajniji centar ruske industrijalizacije. “U to vrijeme, u Ruskom carstvu je javna upotreba ukrajinskog jezika bila potisnuta i ruski, kao jezik obrazovanja, postajao je sve dominantniji”, objašnjava istoričar Guido Hausmann sa Leibniz instituta za istočne i jugoistočne evropske studije (IOS) na Univerzitet u Regensburgu. „S druge strane, mnogi stanovnici ruskih ruralnih krajeva pohrlili su u novu industrijsku oblast.”
Tokom kratkog perioda nezavisnosti 1918. godine, Donbas nije pripadao Ukrajini. Potom je, tokom sovjetske ere, još više Rusa naseljeno u tom regionu, objašnjava Hausmann. U tom pogledu, relativno veliki broj ljudi tamo bi zapravo mogao osjećati povezanost s Rusijom ili čak sa Sovjetskim Savezom: „Ipak, ljudi u Donbasu su uvijek govorili ukrajinski i većina i danas ima jaku vezu s Ukrajinom, “ kaže Hausmann.
Politolog Heinemann-Grüder također smatra potpuno pogrešnim da se na temelju etničke pripadnosti ili maternjeg jezika u ukrajinskom stanovništvu mogu izvesti zaključci o nacionalnom identitetu: „Čak i u nekim bataljonima ukrajinske vojske koji su se borili protiv separatista 2014./2015., govorio se ruski .” U međuvremenu to vjerovatno više nije slučaj, jer se tokom posljednjih godina naglo smanjila i upotreba ruskog jezika: „Ako je i bilo kakvog doprinosa formiranju ukrajinske nacije, to su bile ruske agresije tokom posljednjem osam godina”, kaže Heinemann-Grüder. “Ruske bombe su zaista ujedinile Ukrajinu.”
Postoje li i ekonomski interesi za zauzimanje istočne Ukrajine?
Za Sovjetski Savez nakon završetka Drugog svjetskog rata su sibirski industrijski regioni postali važniji od Donbasa, dok je on za Ukrajinu, s druge strane, sve do 2014. godine predstavljao najvažniju industrijsku oblast. S izbijanjem sukoba je značaj Donbasa opao, jer su mnogi rudnici – posebno u separatističkim područjima – napušteni ili su u vrlo lošem stanju. Tokom rata su uništena i druga industrijska postrojenja i infrastruktura.
Ekonomska moć regiona nije odlučujuća za Rusiju, kaže istoričar Hausmann, ali jeste za Ukrajinu i njenu ekonomsku nezavisnost: „Jedan od odlučujućih ratnih ciljeva Rusije je da se Ukrajina učini dugoročno zavisnom od Rusije – politički, kulturno, kao i ekonomski.”
Kakvo simboličko i ideološko značenje ima Donbas?
U Donbasu unazad osam godina bjesni rat: 2014. tamošnji proruski separatisti proglasili su Lugansku i Donjecku oblast nezavisnim “narodnim republikama”. Nakon faze otvorenih borbi između separatista i ukrajinske vojske, Drugi sporazum iz Minska iz 2015. rezultirao je krhkim prekidom vatrei uspostavom “kontaktne linije ” koja je odvojila dijelove pod kontrolom Ukrajine od separatističkih područja u pograničnom pojasu s Rusijom.
Potom je Rusija 21. februara 2022., tri dana prije početka invazije na Ukrajinu, zvanično priznala ove “narodne republike”. “Ruska vlada je pri tome mislila na cijeli Donbas”, pojašnjava stručnjak BICC-a Heinemann-Grüder. Rusija sada mora osvojiti čitavo područje kako bi provela aneksiju koju su pripremili priznanjem, kaže ovaj polititolog: “Time bi oni pred domaćom publikom mogli proglasiti pobjedu i eventualno okončati rat.”
S druge strane, u tom regionu su prisutni i ukrajinske borbene jedinice desničarskonacionalističke orijentacije, prije svega “puk Azov”, koji je 2014. pomogao u sprečavanju zauzimanja Mariupolja od strane separatista. “Pobjedom nad tim trupama, Putin bi mogao objasniti okončanje navodne misije denacifikacije – barem u Donbasu”, kaže Heinemann-Grüder. Kremlj tvrdi da je jedna od stvari protiv kojih se treba boriti u Ukrajini nacionalsocijalistički režim. Zauzimanje industrijskog i lučkog grada Mariupolja, koji je nakon višesedmične opsade i granatiranja postao simbol ukrajinske istrajnosti, također bi bio simboličan uspjeh.
Koji je strateški značaj regiona?
“Ishod rata u Donbasu će odrediti šta će preostati od Ukrajine”, kaže Heinemann-Grüder. Aneksijom Krima Rusija ne samo da je osvojila bivšu matičnu luku nekada ponosne ruske crnomorske flote, već je i prvi put nakon raspada Sovjetskog Saveza ponovo u posjedu pomorske luke koja nikako ne ledi tokom cijele godine.
Međutim, Krim je do sada bio eksklava. S ruskim kopnom on je povezan samo 2018. otvorenim Krimskim mostom, preko Kerčkog moreuza između Azovskog i Crnog mora. Osvajanjem cijelog Donbasa Rusija bi Ukrajini otela još jednu važnu luku, Mariupolj, povezan sa Krimom i Mediteranom.
U zavisnosti od stanja vojski i njihovih ruta snabdijevanja, kaže Heimann-Grüder, Rusija bi mogla na meti imati sljedeće ciljeve, posebno kopnenu vezu duž obale do Krima. To bi zauzvrat moglo otvoriti nove vojne perspektive. “Ako Putin vidi priliku da ukine Ukrajinu kao nezavisnu državu, on će je iskoristiti”, sumnja ovaj politolog, te zaključuje da je sada pred ukrajinskom vladom otvoreno pitanje: “Moramo li se odreći Donbasa da bismo spasili Kijev?”
DW