Skoro tri četvrtine pristalica republikanaca u Sjedinjenim Državama vjeruje da Džozef Bajden nije legitimni predsjednik zemlje. Od cjelokupne populacije SAD – 15 odsto podržava tvrdnje militantnog desničarskog konglomerataQAnon da vladu u Vašingtonu, biznis i medije „kontroliše grupa pedofila koji obožavaju Satanu i koji širom svijeta seksualno porobljavaju djecu”.
A Njemačka?
Prema nedavno objavljenom reprezentativnom istraživanju Instituta Alensbah, trećina Nijemaca vjeruje da živi u „lažnoj demokratiji u kojoj se građani ništa ne pitaju“. S ovim slaže 28 odsto ljudi u zapadnoj Njemačkoj i čak 45 odsto u istočnoj Njemačkoj.
Stvari nisu ništa bolje ni kod naših evropskih susjeda: u Francuskoj je u januaru 2022. čak 57 odsto stanovništva izrazilo uvjerenje da u njihovoj zemlji demokratija ne funkcioniše kako treba, dok je u Velikoj Britaniji 34 odsto ljudi reklo da se u političkim stvarima „apsolutno ništa ne pitaju“.
Ove ankete se ne mogu uporediti jedan na jedan, ali pokazuju trend: nezadovoljstvo demokratijom. A kada se pogleda dalje, izvan navedenih zemalja, može se vidjeti da se uvijek kritikuju iste stvari: nezadovljstvo ličnom ekonomskom situacijom, uskraćivanje individualnih prava i bijes na elite koje su potpuno izgubile kontakt sa stvarnošći u kojoj živi velika većina.
Britanski pisac Dejvid Gudhart u knjizi „Put negdje: Populistički revolt i budućnost politike” još 2017. je skrenuo pažnju na činjenicu da su sve učestaliji sukobi između – tradicionalnih, ruralnih i prosvjećenih, urbanih – dijelova društva.
Prema mišljenju američkog politikologa Frensisa Fukujame, ništa nije bilo tako značajno za glasanje o Bregzitu i izbor Donalda Trampa kao gustina naseljenosti. Tamo gdje na velikim prostranstvima živi manje ljudi, veća je vjerovatnoća da će glasati za Bregzit i za Donalda Trampa nego u gusto naseljenim regionima i gradovima.
Fukujama je u knjizi „Identitet: kako gubitak dostojanstva ugrožava demokratiju” pokazao da gubitak ekonomske participacije (pad životnog standarda i nemogućnost napredovanja dok se mali dio društva bogati, prim. ur.) vodi prvo do bijesa, a potom i do odbacivanja demokratskog modela društva. Prema ovom čitanju, za gubitak povjerenja u demokratiju odgovorna je neoliberalna ideologija koju su u protekle dvije decenije prihvatile mnoge demokratske vlade.
To svakako nije pogrešno, ali je površno: jer nezadovoljstvo zbog lične ekonomske situacije nije povećalo samo bijes na demokratski sistem i volju da se prevaziđu njegove lažne ekonomske ideološke premise, već i radikalno odbacivanje moderne nauke, njene racionalne osnove i rezultate koji čine okosnicu savremenog društva. Zaključak da „ja sam u lošem finansijskom stanju“ vodi do „moja vlada se sastoji od lanca kriminalaca koji porobljava djecu širom svijeta” u najmanju ruku nije ubjedljiv.
Da bi se demokratska kriza stavila pod kontrolu, više nije dovoljno eliminisati ekonomske nejednakosti – važno je otkriti zašto su plemenske, nacionalističke, religiozno uljepšane teorije superiornosti i zavjere uspjele da zauzmu mjesto racionalnog, sekularnog, naučnog pogleda na svijet.
Jer zaključak koji se može izvući iz rezultata ovdje korištenih anketa nije samo da se demokratija sve više odbacuje kao oblik države i vladavine, već sa njom i cjelokupni savremeni pogled na svijet i čovjeka. Negiranje demokratije kao šifra za mržnju prema svijetu – to se neće dobro završiti.
Aleksander Gerlah je viši savjetnik Karnegijevog savjeta za etiku u međunarodnim odnosima, naučni saradnik na Internet institutu Univerziteta u Oksfordu i počasni profesor etike i teologije na Univerzitetu Leufana u Lineburgu. Doktorirao je u oblastima lingvistike i teologije, radi na narativima identiteta, budućnosti demokratije i osnovama sekularnog društva. Nakon boravka na Tajvanu i u Hong Kongu, taj region, a naročito uspon Kine i značaj tog uspona za slobodni svijet, postaju njegove glavne teme. Predavao je na Harvardu i Kembridžu. Od 2009. do 2015. godine bio je glavni urednik magazina „The European” čiji je i osnivač. Živi u Njujorku i povremeno piše za DW.