Prije par godina, intervjuisala sam ženu koja sumnja da je njen bivši dečko, objavio njene golišave fotografije na sajtu Privatni voajer.
U naslovu “fotogalerije” stavio je “Japanska drolja”, te njeno ime, radno mjesto, i grad u kojem živi. Nepoznati čovjek joj je nakon nekoliko dana prišao i rekao za postojanje tih fotografija na internetu. Počela se bojati da će neko od njenih saradnika ili klijenata pitati za fotografije, što se zaista i dogodilo. A kad je i sama proguglala svoje ime, “Japanska drolja” se pokazala na vrhu pretraživača, što je značilo da bi svako, ko bi pretraživao njeno ime, mogao vidjeti te slike.
U svojoj nadolazećoj knjizi “Hate 3,0” (Mržnja 3.0) , Profesorica merilendskog Univerziteta Denijel Sitron donosi priču o studentici sa Floride koja se našla u centru osvetničke pornografije sa golišavim slikama . Njen profil, uključujući slike, i njeno ime i e-mail adresu, se pojavio na stranicama za traženje seksa s nepoznatim osobama, a zatim je neko emailom poslao fotografije njenom poslodavcu i njenim saradnicima. Prvih deset sajtova na Guglu je bilo prepuno njenih fotografija i ponižavajućeg opisa nje same. Žena je na kraju primijenila svoje ime u Holi Džejkobs. Rekla je profesorki Sitron da nije imala drugog izbora, jer je željela imati profesionalnu karijeru. A onda se dogodilo to da je njen zahtjev za promjenom imena završio na sajtu lokalne administracije, što joj je uništilo odluku da počne ispočetka.
Holi Džejkobs – foto The Gloss
Džejkobsova je osnovala sajt “End Revenge porn” ( Stop osvetničkoj ili nedobrovoljnoj pornografiji) , te je pokušala da uzvrati udarac odlaskom u FBI. Onda je kontaktirala sajtove na kojima su bile njene slike. Ništa nije uspjela.
Rečeno joj je da zakonski ne može ništa uraditi.
A s obzirom da sajtovi nisu imali zakonsku obavezu da slike uklone, Džejkobsova se uhvatila “u koštac sa noćnom morom igre mačke i miša a koju je gubila iz dana u dan” napisala je Sitronova u svojoj knjizi.
To nije u redu, osvetnička pornografija ne smije ostati nekažnjena. U tom smislu veliku pažnju javnosti izazvao je novi Zakon u Kaliforniji koji bi ovaj problem trebao tretirati. I koji ovo tretira samo napola. Jer će osvetničku pornografiju zakon tretirati kao krivično djelo samo ako tužilac tretira postavljanje sadržaja kao čin namijenjen da nanese emocionalnu bol a ne kao čin objektivno štetnog narušavanja privatnosti.
Također, kazna neće uslijediti ako se dotična(i) slikala sama, jer to ne bi pomoglo baš ljudima čiji su ih bivši uvjerili da im predaju slike kao znak povjerenja.
“Baš kao što možemo prepoznati da kasniji susreti dvoje ljudi koji su imali sporazuman seks ne moraju nužno biti sporazumni, trebali bi prepoznati da fotografija koja je ponuđena kao sporazuman seksualni gest može biti iskorištena kao alat za maltretiranja i zlostavljanje – i za to bi treblo biti kazne” rekla je novinarka Amanda Markoti.
Evo boljeg modela zakona koji nema mane kao onaj u Kaliforniji. Kao krivično djelo proglasiti čin objavljivanja slika, video materijala ili snimanje golog tijela ili seksualnog čina bez pristanka subjekta, “pod okolnostima u kojima osoba opravdano očekuje privatnost”
Pristanak na fotografisanje u “privatnom angažmanu” ne znači i pristanak na javnu objavu.
Autorka, profesorka prava sa Univerziteta u Majamiju Meri En Franks, kaže dao ni koji se zakonu protive često počnu mahati sa slobodnim izražavanjem mišljenja.
” A kad ih upitam sa razloge kako ovaj Zakon narušava Prvi amandman, ne znaju” kaže prof. Franks.
Judžin Volok, pravnik i žestoki zagovarač izražavanja slobodnog mišljenja ovdje zaista ne vidi problem sa Ustavom jer postoji jasna odrednica : zabranjuje se postavljanje golišavih slika drugoga, u kontekstu kada postoji dobar razlog da mislimo da subjekat na slici nije dao pristanak na objavljivanje”.
Frenksova misli da se stvarno protivljenje zabrani nedobrovoljne pornografije nalazi u činjenici što se još uvijek trivijalizuje pitanje nasilja nad ženama.
Čitajući knjigu od Sitronove, koja je prepuna priča o ljudima kojima je sajber zlostavljanje i uhođenje postalo noćna mora u stvarnom životu, me je uvjerila da su ona i Franksova u pravu i da treba brinuti više. Ljudima kojima je uništena reputacija onlajn, mogu i u stvarnom (oflajn) životu osjetiti posljedice na više načina. Te je ljude jako teško zaposliti, teško im je vjerovati. Jer zašto riskirati sa ljudima o kojima ste svašta čuli?
Zasad, ovaj mi se metod “uništavanja” osvetničke pornografije učinio najzanimljivijim, iako je poprilično donkihotovski. Svojevremeno je kralj ovog biznisa bio Hanter Mur, koji je osnovao sajt Is Anyone Up? (Je li iko ikoga?). Kada su žene protestvovali zbog sajta, on je postavljao njihove poruke njemu, kao i slike, sa njihovim adresama i sa čitavim istorijatom zaposljenja.
Džejms MekGibni , bivši marinac i magistar krivičnog prava koji vodi grad Bulivil, sreo je Mura preko zajdničkih kontakata i natjerao je Mura da mu proda sajt da relativno mali iznos novca (oko 15 hiljada dolara ) . MekGibni je zatvorio sajt, nakon čega je Mur ovoga zvao više puta , nazivajući ga pedofilom i slično. Marinac ga je tužio za klevetu. Mur se nije uspio odbraniti za što ga je sud osudio na 250 hiljada dolara plus sudski troškovi.
Ovaj epilog daje cijeloj priči određenu satisfakciju. Ipak to nije baš sistemsko rješenje. Megibnijeva kreativnost je svakako dobrodošla ali također pokazuje koliko daleko zakon mora ići da bi bio efektan.
Tekst pbjavljen u magazinu Slate
ZA BUKU preveo i prilagodio Elvir Padalović