Oko 160 miliona djece širom svijeta lišeno je prava na obrazovanje, a umjesto u školskim klupama dugo rade na poljoprivrednim zemljištima, u rudnicima i industrijskim pogonima za vrlo malo novca i u teškim uvjetima, javlja Anadolu.
Podsaharska Afrika, Kina, Indija i Amerika ističu se među regijama s najvećim brojem djece radnika, a 89,3 miliona njih su djeca u dobi od 5 do 11 godina, a 35,6 miliona ona u dobi od 12 do 14 godina.
Novinar AA je povodom 20. novembra, Svjetskog dana dječijih prava, razgovarao s predsjednikom Ureda za ljudska prava i jednakost Turkiye (TIHEK) Muharremom Kilicom o djeci širom svijeta koja su lišena prava na obrazovanje.
Kilic je podsjetio kako je prema definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO) dječji rad onaj rad koji sprječava djecu da žive svoje djetinjstvo, umanjuje njihov potencijal i dostojanstvo te negativno utiče na njihov mentalni i fizički razvoj.
“Prema posljednjem izvještaju, nažalost, broj djece radnika porastao je za 8,4 miliona, posebno u periodu 2020-2024., dosegnuvši preko 160 miliona širom svijeta. Nažalost, otprilike 28 posto djece između 5 i 11 godina i 35 posto djece između 12 i 14 godina zbog dječjeg rada isključeno je iz obrazovnog procesa i ne može ići u školu”, navodi Kilic.
Kilic je naglasio da je rad djece društveno i moralno opasan i štetan, te istakao da prinudni rad uništava dječiji potencijal i samopouzdanje.
Navodeći da je obrazovni život djece poremećen zbog teških uslova rada, Kilic je rekao: “Dječiji rad onemogućava djecu da pohađaju školu, pa čak i prisiljava ih da ranije napuste školu. Težak i dug posao koji djeca moraju obavljati zajedno sa svojim školskim obavezama smatra se dječijim radom u njegovom najgorem obliku. Dječji rad je rad koji porobljava djecu, odvaja ih od njihovih porodica, izlaže ih teškim bolestima i uzrokuje da budu sami u velikim gradovima u ranoj dobi.”
Naveo je da se rad djece povećao s potrošačkim navikama koje su donijele industrijska revolucija i kapitalizam, te da su uvjeti rada i sigurnost djece mnogo gori od onih kod odraslih.
Navodeći da se dječji rad ne može pripisati samo zemljama koje zapošljavaju ovu djecu, Kilic je naglasio da udio u dječjem radu imaju i potrošači koji znaju gdje se ti proizvodi proizvode, ali šute u pomami potrošnje.
Kilic je istakao da velike kompanije zatvaraju oči pred dječjim radom kako bi smanjile troškove proizvodnje, te dodao: “Ulaganje globalnih kompanija u regije u kojima je dječji rad uobičajen kako bi se smanjili troškovi, nažalost, uzrokuje povećanje ovih stopa. Standardi koje postavlja Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) u vezi sa dječijim radom se ignorišu zbog brige o troškovima.”
Naglasio je da je dječji rad ozbiljniji problem u Aziji i Africi nego na drugim kontinentima, te da proizvodno ludilo dodatno povećava prijetnje i rizike za napore da se zaštiti dostojanstvo djece.
Navodeći da su djeca uglavnom zaposlena u zemljama u kojima je zakonska infrastruktura slaba i koja se naziva “sivom zonom”, Kilic je rekao:
“Regioni u kojima je dečiji rad najzastupljeniji su uglavnom zemlje u kojima vladavina prava nije djelotvorna. Ljudska prava i prava djeteta nisu dovoljno razvijena u ovim zemljama. Djeca su zaposlena u podzemnim radionicama ili u nekontrolisanim prostorima lišenim radničkih prava. Slobodne proizvodne zone stvorene u okviru neoliberalne politike takođe podstiču ovaj problem. Postoji više od 5.400 posebnih ekonomskih zona u više od 150 zemalja širom svijeta, posebno u Kini, Indiji i SAD-u, a većina ovih regija spada u područja u kojima je dječji rad intenzivan.”