Nagradu Hitchens Prize, kojom se odaje počast pokojnom
uredniku i kolumnisti lista Vanity Fair, Christopheru Hitchensu, dobio je Marty
Baron, izvršni urednik lista The Washington Post. Marty Baron je javnosti najpoznatiji po raskrinkavanju ogromnog broja slučajeva zlostavljanja djece od strane katoličkih sveštenika dok je on bio urednik lista The Boston Globe, po čemu je snimljen i film Spotlight.
Nagrada se dodjeljuje novinaru ili piscu čije djelo odražava
posvećenost slobodi izražavanja, dubini intelekta i nepokolebivoj potrazi za
istinom. Ovogodišnjom nagradom odaje se priznanje Baronovoj dugogodišnjoj
karijeri u novinarstvu i njegovom radu kao urednik listova The Boston Globe i The
Washington Post.
Primajući nagradu, Baron je govorio o sličnostima i
razlikama između sebe i Christofera Hitchensa, ističući kao najvažnije
zajedničko poštovanje prema istini i dužnosti medija da zahtijevaju odgovornost
od vlasti. Zatim je govorio o Trumpovom učestalom vrijeđanju novinara kao
nečemu što će se nastaviti tokom narednog perioda i o tome da se mediji sada
suočavaju sa ogromnim izazovom.
“Christopher i ja smo bili različiti ljudi, kazao je Baron u
svom govoru, ali imamo dosta toga zajedničkog.
U svojim memoarima, Christopher prepričava kako su ga zvali
iz lista The Washington Post na Valentinovo 1989. godine, tražeći izjavu o
fatvi koju je Ayatollah Khomeini izdao protiv pisca Salmana Rushdieja.
To je bilo, piše Christopher, ‘pitanje svega što sam mrzio
nasuprot svemu što sam volio. Na strani mržnje: diktatura, religija, glupost,
demagogija, cenzura, siledžijstvo i zastrašivanje. Na strani ljubavi: književnost,
ironija, humor, pojedinac, odbrana slobode izražavanja. Plus, naravno,
prijateljstvo.’
Kada govorimo o vrijednostima, uz izuzetak religije – koju
ja ne mrzim – Christopher i ja smo sazdani od istog materijala.
Vrijednosti su ono što je najvažnije. I ovo je dobro vrijeme
da se o njima razgovara. Dobro vrijeme da se reafirmiše ono za šta se mi
novinari borimo.
Ovo je vrijeme kada smo prinuđeni da se borimo za slobodu
izražavanja i slobodu štampe. To su prava koja su nam data Ustavom, ali isto tako, to su upravo one vrline po kojima
se mi posebno izdvajamo među drugim nacijama.
Uskoro ćemo imati novog predsjednika, koji je izabran nakon
otvorenog napada na medije. Neprijateljstvo prema medijima je bilo u središtu
njegove kampanje. Opisao je novinare kao ‘odvratne’, ‘ološ’, ‘niža bića’.” Nazvao
nas je ‘najnižim ljudskim bićima’, ali kao da to nije bilo dovoljno, poslije
toga nas je nazvao najnižom vrstom. U posljednjim sedmicama kampanje, označio
nas je kao neprijatelje.
Nije ni čudo da su neki članovi našeg osoblja u The
Washington Post i drugim medijskim kućama primili strašne uvrede i prijetnje po
ličnu bezbjednost, što je bilo toliko zabrinjavajuće da je bila potrebna
pojačana bezbjednost. Nije čudo da je
jedan internet sajt, poznat po mržnji, mizoginiji i bijelom nacionalizmu,
objavio kućne adrese direktora medija, jasno pozivajuće na vandalizam ili nešto
još gore. Srećom, koliko mi je poznato, nikom se ništa nije desilo. Zatim je
tokom cijele godine bilo antisemitskih napada na novinare na Twitteru.
Donald Trump je rekao da želi da “otvori” zakone o kleveti i
predložio je da se neprijateljski mediji progone tužbama, povećavajući njihove
sudske troškove sa ciljem njihovog finansijskog slabljenja.
Naredio je da se novinarima lista The Washington Post oduzmu akreditacije tokom
kampanje, zabranjujući nam rutinski pristup njemu i njegovim događajima, jer
naše izvještavanje nije nailazilo na njegovo odobravanje. Čak i prije nego što
smo dospjeli na njegovu crnu listu, koja je trajala mjesecima, Donald Trump je lažno
optužio našeg vlasnika, Jeffa Bezosa, da je orkestrirao takvo izvještavanje. I
otvoreno je aludirao na to da će se, ako postane predsjednik, osvetiti.
Jeff Bezos je jedne prilike savršeno odgovorio na ovo —zapravo
u više navrata.
‘Mi želimo društvo, kazao je, gdje će bilo ko od nas, bilo
koji pojedinac u ovoj zemlji, bilo koja institucija u ovoj zemlji, ako tako
odluče, moći preispitati, provjeriti i kritikovati izabrane zvaničnike,
naročito kandidate za najvišu funkciju u najmoćnijoj državi na svijetu. . . .
‘Imamo zakone i . . . imamo ustavna prava koja štite slobodu
govora. Ali to nije jedini razlog zbog kojeg to tako funkcioniše ovdje. Takođe
imamo i kulturne norme koje to podržavaju, gdje se ne morate plašiti odmazde. I
te kulturne norme su barem jednako važne kao Ustav.’
Izborom Trumpa za predsjednika, ništa se nije promijenilo.
Nakon izbora, usred protesta protiv njega – Donald Trump se okrenuo Twitteru da
optuži medije za poticanje nasilja, kada, naravno, niko nikada nije poticao na
nasilje.
Neku veče, Christiane Amanpour sa CNN-a elokventno je
objasnila ozbiljnost ovih lažnih optužbi koje dolaze od budućeg poglavara
države. O tome je govorila kada je dobila nagradu od Odbora za zaštitu novinara.
‘Razglednica iz svijeta’, kazala je, ‘Tako je to sa
autoritarnim vladarima kao što su Sisi, Erdoğan, Putin, Ayatollahs, Duterte, i
drugi . . . Prvo optuže medije za poticanje, za simpatiziranje, zatim udruživanje—dok
se u jednom trenutku mediji ne nađu pred optužbama za pravi terorizam i
subverzivno djelovanje. Onda novinari završe sa lisicama, u pritvoru, na
namještenim suđenjima, u zatvoru—a onda ko zna?’
Kada su mediji napadnuti, ne možemo uvijek računati na
institucije naše države da brane našu slobodu – čak ni na sudove.
Najbolja odbrana slobode medija jeste naš svakodnevni rad.
Mnogi novinari se zabrinuto pitaju kako će nam biti tokom
narednih četiri ili možda osam godina. Hoćemo li stalno biti progonjeni i
vrijeđani? Hoće li nova administracija iskoristiti ovu priliku da nas pokušaju
zastrašiti? Hoćemo li na svakom koraku nailaziti na opstrukcije?
Ako bude tako, šta da radimo?
Odgovor je, vjerujem, sasvim jednostavan. Treba samo da
radimo svoj posao. Da ga radimo onako kako dolikuje.
Svaki dana kada uđem u redakciju, dočeka me zid na kojem se
nalaze principi koje je 1933. godine uspostavio novi vlasnik lista The Post,
Eugene Meyer, čija porodica je objavljivala The Post tokom 80 godina.
Prvi princip glasi: “Prvi zadatak novina je da govore
istinu.”
Javnost to očekuje od nas. Ako ne tragamo za istinom i ne
iznosimo je bez zadrške, zbog straha da ćemo biti nepopularni, ili da će nas moćnici
(uključujući i Bijelu kuću i Kongres) napasti zbog svojih interesa, ili zbog
toga što brinemo o finansijskim reperkusijama na oglašavanje i pretplatu –
javnost nam neće oprostiti.
Niti, po mom mišljenju, treba da nam oproste.
Nakon izlaska filma Spotlight, često su me pitali kako smo
mi u listu The Boston Globe smjeli da napadnemo najmoćniju instituciju u Novoj
Engleskoj i jednu od najmoćnijih institucija na svijetu, Katoličku crkvu.
Pitanje me stvarno čudi—naročito kada dođe od novinara ili
onih koji to žele da postanu. Zato što je upravo pozivanje moćnika na
odgovornost naš posao.
Ako to ne radimo, koja je onda svrha novinarstva?
Nedajbože da napadamo slabije istitucije, slabije pojedince,
a puštamo one najjače da se izvuku, samo zbog toga što nam oni mogu snažno
uzvratiti.
Dan prije nego što ću početi raditi u listu The Boston Globe
u ljeto 2001. godine, pročitao sam nešto što me je iznenadilo. Bila je to
kolumna kolumnistice lista The Globe, dobitnice Pulitzera, Eileen McNamara. Pisala
je o slučaju sveštenika koji je optužen za zlostavljanje čak 80 djece. To me je
šokiralo, pa sam pažljivo nastavio čitati.
Kolumna je detaljno govorila o tome kako je advokat žrtava
tvrdio da je sam kardinal znao za zlostavljanja, ali ga je ipak slao iz jedne
parohije u drugu, ne obavještavajući nikoga, ni parohijskog sveštenika, ni
parohljane, da je sveštenik koji će služiti u njihovoj crkvi poznat po tome što
je počinio seksualne napade.
To su bile tvrdnje tužitelja. Ali odbrana Crkve odbacila je
te optužbe kao neosnovane i neodgovorne.
Eileen je završila svoju kolumnu kazavši da se istina možda
nikada neće saznati zbog toga što su interni crkveni dokumenti, koji bi mogli
otkriti istinu, bili sudski zapečaćeni.
Kada postoje optužbe za neko zlodjelo, ne možemo se pomiriti
sa tim da se istina nikada neće saznati.
Moramo saznati istinu, i to je ono što je podstaklo mene i
moje kolege u The Boston Globe da pokrenemo svoju istragu i da zahtijevamo od
suda da otpečati te interne dokumente, koji će nam otkriti ono što je Crkva
bila tako odlučna da zadrži u tajnosti.
Prvo pitanje na koje smo tražili odgovor bilo je da li je
sam kardinal znao za sveštenikova zlostavljanja, ali ga je ipak premjestio u
drugu parohiju, uprkos konstantim snažnim dokazima o serijskom zlostavljanju
djece. Ispostavilo se da je odgovor na
to pitanje bio potvrdan.
Takođe smo htjeli da znamo da li je bilo drugih zlostavljača
kao što je bio taj sveštenik. Pored toga, da li je crkva svjesno postavljala
zlostavljače u parohije gdje je istorija njihovog zlostavljanja držana u
tajnosti – i gdje su ponovo činili zlodjela? Da li je zataškivanje
zlostavljanja i premještanje sveštenika zapravo bila politika i praksa Crkve? Ispostavilo
se da je odgovor na sva ova pitanja bio potvrdan.
Rezultat otkrivanja istine bio je javno dobro. Djeca su bila
bezbjednija.
Nakon što je naša prva priča objavljena u januaru 2002.
godine, primio sam pismo od oca Thomasa P. Doylea, koji je vodio dugu i
usamljenu bitku unutar Crkve u ime žrtava zlostavljanja. On je napisao: ‘Ova
noćna mora bi se nastavila da nije bilo novinara lista Globe. Kao neko ko je
dugo godina bio duboko uključen u borbu za pravdu za žrtve, zahvaljujem vam
svim svojim bićem.
‘Uvjeravam vas,’ napisao je, ‘da je ono što ste vi i Globe
učinili za žrtve, crkvu i društvo nemjerljivo. To je monumentalno i pozitivni
efekti toga će odzvanjati tokom narednih decenija.’
U pismu oca Doylea bila je i pouka: Ukoliko se istina bude
sakrivala, potiskivala, ignorisala, ako se njome bude manipulisalo i ako se ona
bude falsifikovala, zlodjela će se
nastaviti.
Čuvao sam pismo oca Doylea na svom stolu u Bostonu do prije
četiri godine, kada sam prešao da radim za The Washington Post. Služilo mi je kao
podsjetnik na to šta me je dovelo u novinarstvo i šta me je tu držalo. I kao
podsjetnik na posao koji mi kao novinari uvijek moramo raditi.
Prevela i prilagodila Milica Plavšić.