Kada ćemo mi moći vidjeti sebe kao što nas drugi vide širom svijeta? U godini u kojoj su se desili zemljotres i cunami u Japanu, kada su u svega nekoliko minuta nestali cijeli gradovi sa hiljadama ljudi, zatim glad od koje dnevno umire na hiljade ljudi, a naročito djece, te istorijske scene nevjerovatno hrabrih protestanata spremnih da umru za svoje principe širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, mediji u Sjedinjenim Državama bukvalno po cijeli dan prikazuju prizore kiše, drveća koje se savija pod snažnim vjetrom, poplavljene slivnike, poneko razbijeno staklo, nekoliko porušenih stubova i, ne šalim se, oborene klupe na šetalištu u New Jersey. Udarne vijesti bruje o broju “žrtava”, izostavljajući da spomenu kako svaki uragan ili jača oluja uvijek, nažalost, izazovu saobraćajne nesreće, srčane udare ili obaranje drveća na kuće.
Ponekad to djeluje gotovo kao parodija na izvještavanje o nepogodi, sa turobnom muzikom u pozadini, namrgođenim reporterima (svi u kabanicama jarkih boja i kačketima sa obaveznim logom tv mreže), i dramatičnim slikama koje su poslali očevici, za koje se ispostavi da su … strpite se! … slike napuklog telefonskog stuba. Ovih dana, reporter Anderson Cooper, koji je postao poznat kada je uživo izvještavao iz New Orleansa tokom razornog uragana Katrina, djeluje kao da mu je nelagodno i da je svjestan da je ovo smijurija, i konstatuje da situacija možda i nije tako strašna.
Kada sam, izražavajući slično mišljenje, poslala tweet “Šta li sad svijet misli o nama!?,” istog trena sam dobila sljedeće odgovore:
Iz Engleske: “Ostatak svijeta nije briga, gledamo vijesti o Libiji na Sky tv ili AJE ili BBC ili RT, šta je CNN!!?”
Iz Srbije: “Ne mogu govoriti u ime cijelog svijeta, ali mislim da niko van Amerike ne shvata ozbiljno američke medije koji daju vijesti 24 sata dnevno. Mi vas proučavamo kao mrave. ;-)”
Iz Indije: “Čekajte, ne sviđa vam se to što CNN radi? Zapitajte se kako se ja osjećam kada njihovi reporteri stalno izvještavaju iz getoa u New Delhiju?”
Iz Australije: “Rađanje nacije na Bliskom Istoku ili oluja nad Njujorkom. Pogodite šta je udarna vijest?”
I možda odgovor koji nas još bolje opisuje, takođe iz Britanije: “Pitajte turistu odakle je. Ako je iz Londona, reći će: “Iz Engleske”. Francuz će reći: “Iz Francuske”. Amerikanac će reći? “Iz Delaware”!”
Kao i svaka velika sila, mi smo nevjerovatno samobitni. Čak i po američkim standardima, imajući u vidu strašne oluje koje su izbrisale cijele gradove prošlog proljeća, ovo je malo pretjerano. Shvatam da je daleko bolje biti spreman za nepogodu i ne mogu se kriviti vlasti što djeluju preventivno. Možemo samo zamisliti šta bi se desilo da vlasti nisu preduzeli ozbiljne mjere, a da se zatim desila nepogoda. Ali treba da budemo spremni i da se našalimo na svoj račun i da priznamo da ovo nije oluja stoljeća, i da smo možda zapravo malčice pretjerano reagovali. Jedno je kada među sobom razmjenjujemo detaljne dogodovštine u vezi sa Irene, ali u situaciji kada svjetski mediji emituju vijesti 24 sata dnevno ne smijemo zaboraviti da nas i drugi gledaju. Malo ironije ne bi škodilo.
Ili možda nisam u pravu. Jedan Danac je poslao sljedeći odgovor: “Svijet misli da samo srećni narodi imaju dosadne vijest… Neka vam ostane tako!”
Za Buku prevela i prilagodila Milica Plavšić