Priča o evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana, uključujući i BiH, traje već duže od dvije decenije. Prošle godine se obilježavalo 20 godina od samita Evropska unija – Zapadni Balkan, održanog u Solunu, koji se smatra jednim od najznačajnijih događaja u kontekstu evropskih integracija zemalja regiona. Na Solunskom samitu 2003. godine, usvojena je Deklaracija kojom je Evropska unija dala obećanje da će bivše jugoslovenske republike i Albanija imati šansu za članstvo. To je dodatno ojačano uvođenjem kriterijuma napredovanja zasnovanih na individualnim zaslugama.
Međutim, 20 godina kasnije, napredak ka članstvu je usporen, a Hrvatska je jedina postala članica EU 2013. godine, dok pregovori sa ostalim zemljama Zapadnog Balkana ostaju u različitim fazama.
U 2022. godini, svijet je doživio tektonske promjene, pa se ova godina smatra prekretnicom u geopolitičkom smislu. Rat u Ukrajini označio je kraj posthladnoratovskog doba i uvod u složeniju i nestabilniju epohu, koju neki opisuju kao “polikrizu”. Narušeni su globalni lanci snabdijevanja, došlo je porasta inflacije, a resursi poput energije, hrane i informacija sve se više koriste kao sredstva sukoba. Pored rastućeg suparništva velikih sila, i sile drugog reda pokušavaju naći svoje mjesto u fluidnom globalnom okruženju. Ovu dinamiku visoki predstavnik EU-a Josep Borrell nazvao je “neuredna multipolarnost”.
Ruska agresija na Ukrajinu ugrozila je evropsku sigurnost i podigla strahove od nuklearnog sukoba na najviši nivo, a tema proširenja EU vratila se na velika vrata.
U kojoj mjeri sve dominantniji geopolitčki narativ može biti katalizator procesa proširenja EU i kakve to implikacije može imati na meritornost samog procesa i transformativnu moć EU, pitanja su na koja su stručnjaci pokušali dati odgovor tokom javne diskusije koju je organizovao Transparency International u BiH i Carnegie fondacija, a koja je održana 17. aprila u Banjaluci.
Dimitar Bechev, predavač na Univerzitetu Oxford, stručnjak za međunarodne odnose, zapadni Balkan i EU, smatra da je 2022. godina bila prekretnica u smislu da je EU počela koristiti proširenje kao geopolitički instrument.
“Prethodno smo bili u čudnom periodu. Mi u EU smo pričali da postoji proširenje, ali to praktično nije išlo nikud. Zemlje članice su imale druge prioritete, kriza u eurozoni, kriza sa migracijom, Covid… proširenje nije bilo broj jedan…Šta se desilo te 2022. godine? EU je tražila neki novi balans između meritornosti i geopolitike. Balans je išao pravcu geopolitike. Tako je bilo u slučaju BiH. BiH je ispunila još manje kriterija, ali kad su dali mogućnost Ukrajincima, Moldaviji, pa čak je i Gruzija postala kandidat, BiH nije mogla ostati van tog procesa”, kazao je Bechev.
Foto: Dimitar Bechev
Evropeizacija bez članstva
Podsjetio je da je proces evropskih integracija kroz istoriju bio fleksibilan, te da je uvijek bilo moguće učestvovati u institucijama, politikama i programima Evropske unije bez punopravnog članstva.
“Primjer je Zelena agenda u koju ove zemlje treba da se priključe, jer imaju interes, inače će to za njih biti poraz kada se uvede Prekogranični mehanizam za prilagođavanje karbona. To je podsticaj da prilagode svoje zakonodavstvo. To je evropeizacija bez članstva. I to će biti trend. Naredne decenije možda ćemo vidjeti integracije koje su fleksibilne. To je dobra vijest i loša vijest. To ne znači da će transformativna uloga EU biti snažnija. Kad dobiješ pristup tržištu, to ne znači da imaš moć da utičeš na unutrašnju plitiku EU, ne znači da ćeš promijeniti političke preferencije, da ćeš promijeniti svoj politički system…To će biti integracija bez transformacije na političkom planu, nažalost”, pojašnjava Bechev i poručuje: “Ako očekujete nešto pozitivno u društvu, u političkom sistemu, to zavisi od nas. Ne može Republiku Srpsku, odnosno Bosnu i Hercegovinu da reformiše Ursula von den Leyen, to zavisi od građana. To je lekcija iz takozvanih novih država članica.”
BiH kao pridruženi član
O tome da li je realno da se u BiH održi status quo i da li očekuje promjene u funkcionisanju zemlje u procesu integracija govorio je Mladen Ivanić, bivši član predsjedništva BiH i bivši ministar spoljnih poslova BiH.
“Ja sam bio u Solunu, tad je bio entuzijazam evropski u Evropi. Godinu dana nakon toga, bio sam na skupu lidera Evropske unije, na neformalnom ručku, kada su ključni ljudi Evrope rekli, samo godinu dana nakon Soluna, ‘poslije Hrvatske desetljećima neće biti proširenja’. Mislim da za mog životnog vijeka neće biti novih članova EU. Mislim da postoji strah od našeg uticaja na unutrašnje odlučivanje u EU”, kazao je Ivanić i pojasnio da je taj strah vjerovatno posljedica prijema deset novih članica, posebno Poljske i Mađarske, koje su, kako kaže, “napravile komplikaciju”.
“I da mi sve ispunimo, a nismo ni blizu da ispunimo ni mali dio, ne bi nas uzeli za punopravnog člana. Svojevremeno, krajem devedesetih, kad je Romano Prodi bio biran za predsjednika Evropske komisije, ja sam bio pozvan, u maloj grupi ljudi je razgovarano o politici EU tada. Tada smo mi iz regiona predložili da se uvede pojam ‘pridruženi član’. Mislim da ta ideja mora ponovo da se javi, jer je nama korisno da budemo dio EU, ali da shvatimo da ne možemo sigurno biti punopravni član koji će imati pravo veta, koji će imati mogućnost da blokira odluke EU i koji će insistirati na tome da ima svog komesara. Francuska, da smo sve ispunili, Holandija, da smo sve ispunili, ne bi glasali, iz straha da će to komplikovati unutrašnje odnose”, naveo je Ivanić.
Foto: Mladen Ivanić
On je kazao da već nekoliko godina zagovara da BiH postepeno postane članica u pojedinim oblastima, te da se čak dobrovoljno odreknemo prava veta.
“Ja bih bio spreman da neki prelazni period traje i 10 godina, ali da nas uključe u Zeleni plan, da naše univerzitete tretiraju kao univerzitete Evropske unije, da polako ulazimo na tržište, da koristimo razne subvencije u oblasti poljoprivrede, da dobijemo delegaciju u Evropskom parlamentu, koji svakako nije obavezujući, ne donosi odluke, to bi pokazalo istinsku spremnosti i zainteresovanost”, dodao je Ivanić.
Kritičari ovakvog pristupa kažu da bi to značilo da u Evropskoj uniji postoje “nacije prvog reda” i “nacije drugog reda”, ali Ivanić smatra da je bolje jedno vrijeme biti u krugu zemalja pod navodnicima drugog reda, nego čekati ko zna dokad da budemo u krugu prvog reda.
“Ja tu vrstu politike zagovaram koliko god mogu, jer smatram da uobičajeni, standardni način rada neće dovesti do toga. Evropska unija je izgubila motivaciju za unutrašnje promjene u Bosni i Hercegovini. U to doba 2003-2004. godine, to je bio jedan potpuno drugi geopolitički okvir u kome su se neke promjene događale. U to doba, nije Rusija bila u sukobu sa Amerikom, sa Zapadom. To je doba kada je postojao entuzijazam na svim stranama i imali ste mogućnost da se provede dobar dio reforme”, kazao je Ivanić, dodajući da su u to vrijeme provedene ključne reforme.
“Reforme koje su tada provedene, u poređenju sa ovim danas, to su kapitalne stvari, ovo danas je dječija igra, a nije imalo nikakvu vrstu nagrade u to doba od EU. Danas je dovoljno da donesete zakon koji ima evropski naslov, a sadržaj nikakav, da vam kažu ‘bravo’, zato što su se promijenile geopolitičke prilike”, kazao je Ivanić, dodajući da će geopolitičke prilike kakve danas imamo potrajati najmanje jednu dekadu.
“To dovodi ovaj prostor u vrlo teško situaciju. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja koja je koliko-toliko uspjela da smiri konflikt u poređenju sa Azerbejdžanom i Jermenijom. Zašto je to bilo? Zato što su tri velike sile, tri velika igrača bila zajedno. Takva situacija se neće desiti u narednih deset godina. Mi ćemo ovdje kod nas imati sukob veliki preko lokalnih igrača koji će postati sredstva jedne, druge ili treće strane. Bojim se da to može BiH i cijeli ovaj prostor uvesti u vrlo ozbiljnu nestabilnost. Nisam preveliki optimista da će se stvari u kratkom periodu desiti. Previše je krupnih izazova koji su pred nama”, upozorio je Ivanić, ističući da je najbolja opcija za Bosnu i Hercegovinu postepen ulazak u Evropsku uniju.
“Da li će status quo ostati, to manje zavisi od Evrope, a više od lokalnih aktera i njihovih unutrašnjih odnosa”
“Ova šansa postepenog ulaska u pojedinim oblastima je stvar koja samo podrazumijeva razbijanje birokratskog pristupa Evropske komisije. Ne košta to puno, a eliminiše prigovor ‘vi ne možete donositi svoje odluke, kako ćete donositi odluke u EU?’. Mislim da bi ljudi, privreda, mogli dobivati direktne efekte. To neće samo od sebe dovesti do promjene političkih struktura, ali kad ste dio nečeg šireg, morate da primjenjujete pravila koja su dio tog šireg prostora i za nas bi to bilo korisno. Ako ostane standardan pristup, imaćete dva lica: Evropa će vikati ‘vrata su otvorena’, a neće biti realno otvorena, dok će lokalni političari govoriti ‘mi smo za Evropu’, a ništa neće uraditi. Da li će status quo ostati, to manje zavisi od Evrope, a više od lokalnih aktera i njihovih unutrašnjih odnosa”, smatra Ivanić.
“Sva nedavna postignuća balkanskih zemalja na evropskom putu su direktno vezano za ono što se dešavalo u Ukrajini, za rusku invaziju Ukrajine”, smatra Maksim Samorukov, stručnjak Carnegie Fondacije koji se bavi temom odnosa Rusije i zemalja centralne i istočne Evrope i Zapadnog Balkana.
“Prije dvije godine, Evropska unija je bila toliko šokirana ruskom invazijom da je tražila sve moguće instrumente kojima bi se tome suprotstavila. Ukrajini i Moldaviji je ponudila svjetliju budućnost, evropsku budućnost, što nije bilo do kraja promišljeno, što takođe donekle djeluje uvredljivo za zemlje Zapadnog Balkana, koje su mnogo više postigle u okviru evropskih integracija, ali tome nije dato toliko pažnje kao što je dato Ukrajini”, kazao je Samorukov.
On smatra da je tokom protekle godine Evropskoj uniji postalo jasno da je integrisanje Ukrajine u Evopsku uniju daleko komplikovanije nego što se prvobitno mislilo.
“Da li želite imati članicu EU koja ima teritorijalni spor sa drugom najmoćnijom nuklearnom silom? I kako to uraditi u situaciji kada EU nije sigurna kako da primi Crnu Goru, to je pravi izazov. Ono što sada vidimo jeste da EU postepeno ublažava retoriku i pokušava učiniti evropsku integraciju Ukrajine dijelom sporazuma o okončanju rata, tako da to bude prednost koju će Ukrajina dobiti ako prihvati kompromis kojim će se zaustaviti rat.”
Vjeruje da će integracija Ukrajine u EU vremenom prerasti u nešto veoma slično onome što imamo na Zapadnom Balkanu – postepenu integraciju.
“Mi u EU prvo moramo da reformišemo svoj proces donošenja odluka, prije nego što primimo novu državu koja će imate pravo veta. Spremni smo da pružimo finansijsku pomoć zemljama kandidatima da reformišu zakone, spremni smo da im pomognemo da unaprijede infrastrukturu, da budu uključeni u određenim evropskim programima, ali bez prava na veto unutar EU. To može potrajati decenijama. Nisam siguran da je punopravno pristupanje EU, kao što je bilo 2004. godine, realno za bilo koju nove kandidat. To će biti pristupanje veoma drugačijoj EU, gdje svaka država članica nema pravo veta, što je fleksibilnije i može da zadovolji potrebe veoma raznovrsnih kandidatima za članstvo u EU.”
Foto: Maksim Samorukov
Rusija se protivi proširenju EU
Govoreći o ratu u Ukrajni, Samorukov kaže da je on stvorio novu realnost, ne samo za Evropu, Ukrajinu i Balkan, već i u samoj Rusiji.
“Promjene koje je stvorio rat se po svom značaju mogu porediti sa raspadom Sovjetskog Saveza. Rusija sama još uvijek nije u potpunosti dokučila kako živjeti u toj novoj realnosti. Našla se u potpuno novoj međunarodnoj situaciji, potpuno novoj ekonomskoj, potpuno novoj ideološkoj situaciji. Još uvijek nije jasno kako će Rusija navigirati. Ali ono što je već sada jasna jedna stvar: Rusija je postala daleko potpuno protivna ideji proširenja Evrope”, navodi Samorukov.
Objašnjava da se tokom nekoliko decenija, ruska vanjska politika u ovoj regiji, uključujući BiH, zasnivala na pretpostavci da se Rusija protivi članstvu ovih zemalja u NATO-u, ali da se ne protivi njihovom članstvu u EU. To se, međutim, počelo mijenjati još i prije rata u Ukrajini, mišljenja je Samorukov.
„U godini prije rata, na retoričkom nivou, Rusija je podržavala širenje EU na Balkan, ali de facto je bila protiv toga. Sada već imamo otvorenu konfrontaciju sa Zapadom. EU je za Rusiju postala neprijateljska organizacija, možda manje od NATO-a, ali ipak neprijateljska i očekivati od Rusija da preduzme konstruktivne korake u kontekstu proširenja EU na Balkan je naivno“, kazao Samorukov, dodajući da to ne znači da je Rusija spremna da se tome aktivno protivi.
„Ruskom državnom aparatu još nije jasno šta su spremni učiniti da spriječe širenje EU na Balkan. Za sada EU i domaći političari već dovoljno čine da spriječe to proširenje, tako da Rusija ne mora ni da ulaže neki napor. Ako bi se neka država zaista približila članstvu u EU, teško je predvidjeti reakciju Rusije na to. Sistem odlučivanja u Rusiji postao personalizovan, degradiran je, vodi ga jedna osoba, gotovo da nema kontrole kvaliteta…“, kazao je Samorukov, dodajući da je teško predvidjeti reakciju Rusije, jer neće biti formulisana na način kao u drugim državama, gdje imate diskusije na nivou ministara, sa ekspertima, nevladinim organizacijama…
„Neće biti ničega, jedna osoba će gledati vijesti i odlučiti kako da reaguje, u zavisnosti od njegovog raspoloženja, prethodnog iskustva na Balkanu, kako će on to percipirati i odlučiti da li Rusija već ima pune ruke posla sa Ukrajinom i drugim dijelovima postsovjetkog prostora i u Aziji, pa neće ništa poduzeti u reakciji na širenje EU. Mnogo godina je Balkan bio ulog u odnosima sa Zapadom, sad kada nema odnosa sa Zapadom. zašto im onda treba ulog? Tako da je moguće da neće ništa učiniti. Ali ne možemo isključiti scenario rizika, da nekom slučajnošću ipak odluči da nešto preduzme, a neće biti niko u njegovom okruženju ko će mu reći ‘ne, nećemo to uraditi, jer je glupo, to će biti loše za nas, otežaće našu poziciju, sami sebi ćemo naštetiti’. Posljedice takve intervencije bi bile najgore po samu Rusiju i za njenu poziciju u regiji, ali ipak i drugi će zbog toga patiti“, upozorio je Samorukov.
Još jedan geografski prostor na kojem i Rusija i Evropska unija igraju aktivnu ulogu je Kavkaz
Evropska unija kao pozitivan primjer često navodi Gruziju, gdje postoji velika podrška stanovništva pridruživanju EU, te se Bosni i Hercegovini upućuje kritika zašto takva podrška ne postoji u našoj zemlji. Na pitanje da li podrška stanovništva stvara pritisak javnosti na donosioce odluka u Gruziji i kako to utiče na evropski put te zemlje odgovarao je Tom de Waal, stručnjak Carnegie Fondacije, koji se bavi temama političkih odnosa u istočnoj Evropi i regionu Kavkaza.
„Rat u Ukajini je nova realnost za Evropu, Rusiju, susjede Rusije, i tek smo na početku te priče. Ideja Rusije da ima privilegovan status kod svojih najbližih susjeda, taj koncept je završen, ruska politika sfere uticaja je propala, ali nismo sigurni šta je sljedeće. Nova stvarnost, rat u Ukrajini, jednoj od najvećih zemalja u Evropi, nepredvidljiva Rusija, EU pokušava da se istakne kao geopolitički akter, sve se to dešava istovremeno…“, kazao je Tom de Wall, dodajući da je poraz ruske diplomatske politike i projekata integracije, ostavio Rusiji kao jedinu opciju da koristi vojnu silu.
„Zajednica nezavisnih država, Euroazijska ekonomska zajednica, ti projekti nisu uspjeli. Na kraju, kada ne uspijete sa integracijom upotrebom diplomatske politke, onda koristite silu kao posljednje utočište. To je način na koji razmišlja Putin, ne i drugi Rusi. Zatim imate mišljenje da je sada Rusija prijetnja, remetilački faktor. Rusija više ne može pružiti bezbjednost, svi su u stanju nesigurnosti i svi se ponašaju u skladu sa svojim najboljim interesima. Finska i Švedska imaju priliku da se pridruže NATO-u, Ukrajina nastoji dobiti što više podrške od Zapada… Moldavija je pod ovom vladom napravila odlučan zaokret prema Zapadu, ne zavisi više od ruske energije, ima veliku podršku Rumunije i sada ima najbolje šansu na evropskom putu“, pojašnjava de Wall situaciju na Kavkazu, za koju kaže da je veoma komplikovana, te da su svi napravili kalkulacije na osnovu percepcije bezbjednosti.
Foto: Tom de Wall
„Za Jermene je Rusija neuspjela kao čuvar bezbjednosti. Imali su vojni savez sa Rusijom, ali Rusija im nije pritekla u pomoć kada je Azerbejdžan nasilno upao na teritoriju Jermenije. Rusija nije preduzela ništa kada je Azerbejdžan protjerao Jermene sa Karabaha, njihove domovine. Danas prvi put ruske mirovne snage napuštaju postsovjetsku regiju, napuštaju Karabah i to je zato što su Rusi postigli neku vrstu dogovora sa Azerbejdžanom. Još ne znamo detalje tog dogovora, ali Azerbejdžan je sada veliki ruski partner, glavni partner na Kavkazu, jer ruska trgovina sa Zapadom je potpuno prestala, preorijentisali su spoljnu trgovinu na jug, a Azerbejdžan im je tamo najjači partner, sigurno jači od Jermenije“, kazao je de Wall.
Gruzija igra pametnu igru
On dalje navodi da je gruzijska vlada oligarhijska vlada, koja je zarobila državu, ali koja trenutno „igra pametnu igru“ u odnosima sa Evropskom unijom i Rusijom.
„Rade sve što mogu da drže Gruziju podalje od nevolja, da se zaštite od rata u Ukrajini i da zadrže vlast za sebe. Njihova politika je prijateljska prema Rusiji, Gruzija daje ekonomski prostor Rusiji i ne miješa se u rat u Ukrajini“, kaže de Wall.
Istovremeno, dodaje, stanovništo je proevropski orijentisano i Evropska unija im daje kandidatski status.
„Istovremeno se dešava da dobijaju status kandidata u EU i približavaju se Rusiji. Morate odati priznanje vladi Gruzije da igraju pametnu igru. Dobijaju obje te stvari istovremeno. Ali ono što takođe vidim jeste da oni kopiraju Ruse i Mađare, Tursku i Azerbejdžan sa ovim zakonom o stranim agentima, koji ima za cilj da zatvore građanski prostor, ugasi NVO. Jasno je da je cilj da se zatvori izborni prostor da mogu pobijediti na sljedećim izborima u oktobru i ostati na vlasti. Moguće je da nisu računali na stanovništvo, koje je ljuto zbog toga i proteklih nekoliko mjeseci protestuju na ulicama Tiblisija“, kazao je de Wall, ističući da je Brisel nervozan zbog toga što se događa.
„Prave geopolitički iskorak, ali su nervozni jer, kao što mi je jedan zvaničnik iz EU rekao, ‘ne želimo primiti pet novih mađarskih u EU’. Moramo podržati ta društva, ali moramo biti pažljivi sa proširenjem, pogotovo tamo gdje ima teritorijalnih sporova. Sve je pogoršano činjenicom da je Rusija istovremeno i opasnija i slabija, spremnija da koristi silu, nepredvidljivija, spremnija da bude remetilački faktor, odmetnička država, ali ima manje kapaciteta za to. Svi čekaju da se Rusija okrene na drugu stranu, da bi postigli napredak, ali ‘čovjek u Kremlju’ će se probuditi i primijetiti ih, da li će to biti Gruzija, Jermenija ili Bosna, i onda može biti problema…“, upozorio je de Wall.
“Ono što mene lično brine je što brojne krize kroz koje je Evropska unija prošla u zadnje vrijeme su u stvari krize koje imaju prvenstveno veze sa tim da je došlo do ozbiljne promjene u smislu geopolitičkog balansa i ono što Evropljani ne žele da prihvate je da američke garancije, koja je bila ta divna dekica kojom se moglo pokriti, a onda se baviti svim onim pitanjima koja nisu škakljiva, kao što je vanjska politika, odbrana itd., toga više nema”, kazao je Adnan Huskić, predavač na Sarajevo School of Science and Technology.
On je pojasnio da Amerika ima jasan kontinuitet politike razdruživanja od Evrope, Bliskog istoka i preorijentacije ka Pacifiku.
“Fokus je na Kini, sve ostale stvari su sekundarne. Čak je i Rusija sekundarna u ovoj priči, Kina je primarna”, kazao je Huskić, dodajući da u takvoj situaciji, Evropska unija nije sigurna šta i kako dalje. Pojedine države članice imaju disparitetna ili potpuno dijametralno suprotna gledišta po pitanju odbrane i vanjske politike, a politika proširenja ostala je jedna od rijetkih politika unutar EU za koju je potreban konsenzus svih država članica. Prijem novih država može blokirati bilo koja članica EU i sada se postavlja pitanje može li se ova politika mijenjati tako da se odluke donose kvalifikovanom većinom.
“Za nas je dobro da se još uvijek insistira na napretku”
“Zašto je sve ovo za nas problem, između ostaloga i zato što ono što mi primijećujemo iz regije, a vidi se na svim državama, jeste da je onaj potencijal za transformaciju, koji je integralni dio paketa proširenja, nekako zapeo. Ne dešava se ništa. Vi ne vidite da igdje nešto dešava, možda sa izuzetkom Sjeverne Makedonije, u granicama onoga što je moguće u Sjevernoj Makedoniji. Mi smo svi zapali u situaciju u kojoj imate države koje prolaze kroz ozbiljnu demokratsku regresiju, ozbiljne autoritarne tendencije imaju, a istovremeno, kako čitam u izvještaju, koji nije više izvještaj o napretku, i nije tako grozno. Desilo se nešto sa tim transformacijskim potencijalom i ovo je nešto što se razumije unutar Evropske unije, niko ne bježi od toga”, kazao je Huskić, navodeći da je zbog toga pitanje diferencijalne integracije sada i jedina opcija za nas.
Diferencijalna integracija unutar same EU postojala je od Mastrihta naovamo, podsjetio je Huskić. “Imali ste situacije da Danska ne učestvuje u ovome, Britanija ne učestvuje u onome… postojala je obaveza za države 10+2+1 sa Hrvatskom da i u Šengen i u Eurozonu ulaze zato što moraju, to ste potpisali kao obavezu. Međutim, čini mi se da nas svakako očekuje neka vrsta diferencirane EU i to su sada pitanja kojima se mi ovdje bavimo, ali nikako da dođemo do nekog epiloga. Mi čekamo da se Brisel dogovori kako će dalje u smislu institucionalnog uređenja, donošenja odluka, ‘a vi radite sve što treba vezano za ovaj okvir sada’ i tako to hoda zadnje vrijeme.”
Foto: Adnan Huskić
“I onda imate ovu situaciju, Ukrajina, Moldavija, Gruzija, odjednom su postale perspektivne članice, iako nikada to nisu bile. Bile su dio nečega što se zvala Evropska politika susjedstva, što znači sve, samo ne članstvo. Sve može, ali ne u institucije. Sada to više nije tako i da li vi zaista iskreno mislite da Ukrajina u neko dogledno vrijeme može postati punopravna članica Evropske unije? Naravno, neće vam niko reći da ne može, ali kad imate Ukrajinu i Moldaviju, koje faktički pregovaraju sada u ovom momentu sa Evropskom unijom, a jedna država je u ratu, druga ne kontroliše dio svoje teritorije, to zaista dovodi u pitanje ozbiljnost sa kojom EU pristupa procesu proširenja, dočim se Bosni i Hercegovini spočitava od strane nekih država nedovoljan napredak”, kazao je Huskić, ističući da je za nas ipak dobro što se još uvijek insistira na napretku.
“Naravno, treba insistirati na određenim stvarima i samo tako se nešto i dešava u BiH. Možemo mi kuditi ove zakone koliko hoćemo, ali bez EU ne bi ni toga bilo. S te strane, makar to. Ali sa druge strane, treba realno sagledati situaciju, pa reći ‘ne razumijem kako država koja je izložena brutalnoj agresiji može raditi na transformaciji sopstvenog sistema da bi se uskladio sa onim Evropske unije. Ja tu vidim samo da je Evropska unija, čini mi se, perući sebe prvenstveno zbog nedovoljne podrške i manjka bazičnog konsenzusa oko Ukrajine, počela na te države bacati kandidatske statuse i datume započinjanja pregovora. Ono što je dobro jeste da se ipak kod nas još uvijek insistira na određenim stvarima”, zaključio je Huskić.
Pitanje principa u međunarodnoj politici – principa nema
Govoreći o pitanju principa u međunarodnoj politici, Mladen Ivanić je rekao da principa nema.
“Ako sam nešto naučio, to je da principa nema. Nažalost, nema i mislim da je to ozbiljan problem koji će dugoročno ugroziti stabilnost svijeta i da se zaista nalazimo u vrlo komplikovanoj situaciji. I logično da Amerika kaže da je intervencija Rusije u Ukrajini nelegalna i da predstavlja agresiju. Iskreno, mislim da je to tačno, ali jednako tako kaže da ovo što Izrael radi u Palestini nije agresiji. I nemojte da ispadne da samo kritikujem Ameriku, Rusija kaže ‘što mi radimo u Ukrajini je legitimno, a ovo što Izrael radi u Palestini je nelegitimno. Nijedna od velikih sila ne drži se principa do kraja.”
Stravičan je stepen nekonzistentnosti u primjeni principa, a svijet bez primjene principa ne može dugoročno funkcionisati, mišljenja je Ivanić.
“Ja mislim da se to već sada vidi. Ja ovaj sukob u Ukrajini doživljavam puno teže i sa dugoročnijim posljedicama. Mi ulazimo u period koji za svijet nije dobar. Poslije Drugog svjetskog rata smo imali Ujedinjene nacije, jeste bio jedan blok i drugi blok, ali se tamo ipak odlučivalo o globalnim svjetskim problemima. Toga danas nema. bojim se da ulazimo u situaciju koja je bila poslije Prvog svjetskog rata, kad nikakvih međunarodnih institucija nije bilo i kada je to završilo fašizmom, separatizmom, izolacionizmom i dovelo do Drugog svjetskog rata”, upozorio je Ivanić.
Politika sigurnosti i politika proširenja EU će evoluirati bez obzira na ovogodišnje izbore, jer se situacija u okruženju EU mnogo brže mijenja nego unutar nje, smatra Maksim Samorukov.
“Ono što sada vidimo je sve veće razumijevanje prijetnje koju predstavlja Rusija. Radim u Berlinu i iz razgovora sa predstavnicima njemačke vlade vidim da sve više uviđaju da ruske ambicije u pogledu spoljne politike nisu ograničene na Ukrajinu. Ako se nađemo u situaciji da se pitanje Ukrajine zatvori, da se nekako dođe do kompromisa, sadašnji sistem u Rusiji, Putinov sistem, neće preživjeti politički bez daljih eskalacija i prije ili kasnije pojaviće se novi izvor sukoba. Možemo samo nagađati šta će to biti. To može biti bilo šta, jer Putinov režim, da bi održavao svoj legitimitet i da bi preživio politički unutar Rusije, mora održavati sukob sa Zapadom, da objasni ekonomske poteškoće i da objasni legitimitet”, kazao je Samorukov.
Rusija će vjerovatno postati još veća prijetnja nakon rata sa Ukrajinom, što će zahtijevati daleko veće napore i veću spremnost Evrope da se pobrine za svoju sigurnost, uključujući i ovu regiju, smatra on.
“U posljednje dvije godine sve je jasnije da, ako je zamrznuti konflikt u Dombasu eskalirao u veliki rat u roku od nekoliko dana, možda ni druge sukobe ne možete vječno držati zamrznutima. Možda i njima treba pridati pažnju, pogotovo ako je taj zamrznuit konflikt, kao na Kosovu ili u BiH, na pragu Evrope. Možda Evropa treba obratiti više pažnje i više se uključiti u nalaženje rješenja. Vidim sve više razumijevanja da Evropa treba biti sposobnija da se pobrinue za vlastitu sigurnost. Ostaje da se vidi da li će se Evropa uhvatiti u koštac sa tim izazovom, da li je spremna da žrtvuje dio svog sadašnjeg komfora da ojača svoju sigurnost i sigurnost svog susjedstva”, naveo je Samorukov.
Bh. diplomatija u složenim geopolitičkim vodama
Na pitanje kako se bh. diplomatija snalazi u složenim geopolitičkim vodama u protekle dvije godine odgovarao je Adnan Huskić.
“Pitanje funkcionisanja bh. diplomatske mreže ili ovog trougla Predsjedništva, Ministarstva spoljnih poslova i Parlamenta uvijek je bilo vrlo problematično. Tu ne možemo da očekujemo da imamo jednu dinamičnu, propulzivnu diplomatiju. Kada igrate na tom nivou, kada već dolazimo na ovaj dio odnosa koji su kompleksni, ne možemo se više ponašati onako kako je do sada bilo i očekivano, kao ‘takvi smo kakvi smo, pa bože moj, niti ko pazi na to šta pričamo’. Sad već sve igra ulogu. Nikad nismo na pravi način ocijenili koliko je nas, i u smislu imidža Bosne i Hercegovine vani, koštalo ovo naše, koliko štete je naneseno time da se nas ne uzima ozbiljno. Mi smo sebe doveli u situaciju da vi očekujete da će biti incident kada je pres konferencija tri člana Predsjedništva i, kad nije, mi kažemo ‘dobro je’, a da ne govorimo o posljedicama koje to ima na suptilne detalje velike politike. Još nismo došli do momenta kada treba ozbiljno da razgovaramo o tim stvarima.”
Situacija u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu u kontekstu evropskih integracija reflektuje složenost i promjenljivost globalnih geopolitičkih dinamika. Proces proširenja EU, koji je u prošlosti bio pokretač transformacija i reformi, trenutno se nalazi u fazi neizvjesnosti, gdje se balansira između meritokratskih principa i geopolitičkih strategija. Geopolitičke promjene, posebno usljed ruske agresije na Ukrajinu, potencijalno mogu ubrzati proces integracija, ali isto tako mogu voditi ka novim modelima povezivanja koji ne garantuju punopravno članstvo. Uprkos svemu, pristup Evropske unije ostaje značajan faktor u regionalnoj stabilnosti i transformaciji, zaključak je panela na temu Proširenja EU u eri geopolitike.