U Libanonu vlada oskudica kruha. Osim toga je kruh jako poskupio. Već tjednima ljudi i po nekoliko sati čekaju u kolonama ispred pekara. Pakiranje od šest lepinja u međuvremenu košta 13.000 libanonskih funti, i to usprkos državnim subvencijama. To je otprilike 8,50 eura. Na crnom tržištu šest lepinja košta najmanje dva puta više od toga. Cijene i dalje rastu, piše DW.
Hrana za životinje
Vijest o prvom brodu iz Ukrajine koji se „probio“ kroz rusko-ukrajinski koridor I prenuo u smjeru Libanona, zazvučala je kao tračak nade. No, kratko prije nego što je stigao na svoje odredište, u luku Tripoli, teretnjak “Razoni” u čijoj se utrobi nalazi 26.000 tona kukuruza, promijenio je kurs. Kupac više nije htio preuzeti pošiljku s obzirom na to da kasni pet mjeseci, tako je glasilo službeno obrazloženje.
Osim toga je Libanonu sada prije svega potrebna pšenica, a ne kukuruz, rekao je agenciji dpa predsjednik Konzorcija za prehrambene namirnice Hani Bushali. Pošiljka kukuruza je izvorno trebala biti prerađena u hranu za životinje. I tako je “Razoni” danima plutao po Sredozemnom moru – sve dok se nije pronašlo novog kupca. U Turskoj. I kukuruz se doduše može iskoristiti kao hrana za ljude. Ali u mnogim zemljama je pšenica najvažnija prehrambene namirnica.
Tko odlučuje o teretu?
Zašto se onda na brodove koji su napustili Ukrajinu ukrcava kukuruz? U Centru Ujedinjenih naroda za koordinaciju koridora za žito u Istanbulu (JCC), o tome ne žele govoriti. Na upit DW-a do objave ovog članka nije stigao odgovor. Na web-stranici JCC-a stoji: “Brodarska poduzeća odluku o kretanjima svojih brodova donose sami, na temelju svojih poslovnih aktivnosti I vlastitih postupaka.” UN-ov Svjetski program za hranu je kupio samo nekoliko pošiljki i teret će biti isporučen izravno ljudima koji gladuju u svijetu. Kod preostalih (za sada) 12 teretnjaka koji su napustili Ukrajinu, JCC ne odlučuje o tome koja će vrsta žitarica biti kome isporučena. Dosadašnja odredišta nalaze se u Turskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj ili Južnoj Koreji.
“To su komercijalne transakcije“, tim riječima Glasnogovornik UN-a Stephane Dujarric objašnjava tu procedure tijekom jednog brifinga. Brodovi “su pod ugovorom”, u okviru trgovinskog poslovanja, kaže on i dodaje da je “sasvim normalno da brodovi plove tamo gdje je to predviđeno ugovorom.”
Spor izvoz žitarica
Dvanaest brodova je napustilo Ukrajinu – zemlju u kojoj je još uvijek uskladišteno procijenjenih 22 milijuna tona žita, još uvijek se nalazi u Ukrajini. Izvoz žita napreduje usporeno, i za to postoji nekoliko razloga. Ukrajinske luke trenutno ne rade punim kapacitetima, trenutno je tamo samo djelić nekadašnjih predratnih kapaciteta. Brodove se nakon ulaska u Crno more kontrolira u Istanbulu – kako ne bi slučajno prevozili oružje. A nakon izlaska se kontrolira da li oni možda prevoze ukradeno žito. To su zahtjevne kontrole.
Osim toga nije jasno može li se uopće u promet staviti dovoljno brodova. Mnogi osiguravajuća društva ne žele osigurati transport koji se kreću kriznim područjem. Brodarske kompanije koje su ranije prometovale Crnim morem, prebacile su se na druge rute. I to je jedan od razloga zbog čega se iz Ukrajine trenutno može izvesti samo djelić raspoloživog, uskladištenog žita.
Ruski ratni plijen?
Ne treba zaboraviti i spor oko žitarica koje su navodno ukrali Rusi. U Tripoliju je prije nekoliko dana zaustavljen jedan teretni brod koji je plovio pod sirijskom zastavom. “Laodicea” je, kako je glasila optužba od strane ukrajinskog veleposlanstva u Beirutu, bio natovaren s 10.000 tona ukradenih ukrajinskih žitarica.
Sudeći po službenim papirima, brod je stigao iz “Port Kavkaza”, ruske luka na Kerčkim vratima. S obzirom na to da se luka ne nalazi u ratnom području, svi brodovi koji stižu od tamo ne podliježu kontroli UN-ovog Ureda za koordinaciju iz Istanbula. No, kako javlja agencija Reuters, u Port Kavkazu mogu pristajati samo brodovi s maksimalnim gazom od pet metara. Ukrajinsko veleposlanstvo je vlastima u Bejrutu dostavila satelitske snimke koje bi, kako se tvrdi, trebale dokazati da je taj teretnjak prazan uplovio u luku Feodosiju na Krimu, i onda je kasnije napustio s teškim teretom.
Ukrajinsko veleposlanstvo pretpostavlja da se tako izvan zemlje transportiralo žito iz područja na jugu Ukrajine koje su okupirali Rusi – istog je mišljenja i renomirani turski stručnjak za sigurnosna pitanja Yörük Işık s istanbulskog Middle East instituta.
Usamljen slučaj?
Na temelju istraživanja koje je napravio list “Financial Times” (FT) kod broda “Laodicea” ne radi se o usamljenom primjeru, već o očito ustaljenom obrascu ponašanja. FT je na temelju satelitskih snimaka već u svibnju identificirao najmanje osam brodova koji nisu bili natovareni žitom u Rusiji, već u luci Sevastopolj na Krimu koja se nalazi pod sankcijama.
Sudeći po onome što stoji u službenim papirima, od početka rata u Ukrajini znatno više brodova nego ranije stiže iz Port Kavkaza. A kakva je stvarna ruta kretanja tih brodova? To se ne može uvijek shvatiti na temelju dokumentacije.
Međunarodni teretnjaci su zapravo dužni cijelo vrijeme “otkriti” svoju poziciju preko transpondera. Kod ruskih teretnjaka u Crnom moru tis u transponderi upadljivo često bili isključeni. Moguće je, piše FT, da su ti brodovi u Port Kavkazu natovarili malo legalnog ruskog žita, i onda ga u lukama na Krimu pomiješali s ukradenim ukrajinskim žitaricama. U tom slučaju je stručnjacima, kako se tvrdi, jako teško otkriti sadrži li neka pošiljka i žito ukradeno na ukrajinskim farmama.
Bez puno pitanja
Ruske pošiljke žitarica za cilj često imaju luke na području Bliskog i Srednjeg Istoka. Među kupcima su Iran, Egipat ili Libija. Žitarice su tamo itekako potrebne da vlasti uglavnom ni je postavljaju puno pitanja o podrijetlu robe. Glavni kupac je Damask. Najmanje 90.000 tona žitarica je stiglo u Siriju od početka rata u Ukrajini. Sirijski vlastodržac Bašar al-Assad je tijesan saveznik Vladimira Putina.