Ostrvo je dugo bilo deo Kolumbije iako se nalazi u blizini obale
Nikaragve. Tamošnji jezik podseća na iskrivljeni engleski. Ostrvljani,
kojih ima između 5.000 i 6.000, imaju osećaj pripadnosti Karibima, a ne
Kolumbiji. Mnogi od njih su rastafarijanci.
Dugo vremena ostrvo
je bilo netaknuto, uprkos nasilnim kolumbijskim krijumčarima narkotika.
Na ostrvu ne možete da vidite oružje ili dožite pucnjavu, tu nema
telohranitelja ni narkobosova, jer se tamo problem skriva ispod
površine.
“Gubimo muškarce”, priča jedna ostrvljanka, i
nastavlja, “Prema mojim istraživanjima, najmanje 800 muškaraca je
zatvoreno po zatvorima u inostranstvu ili su jednostavno nestali”.
Ako je njeno istraživanje tačno, jedan od četvorice ostrvljana je nestao.
Činjenica je da Providensia nije mogla zauvek da ostane imuna na
kolumbijske probleme. Pre nekoliko godina krijumčari droge su otkrili da
su ostrvljani izvrsni moreplovci i da imaju neprocenjivo znanje o
okolnim vodama, koje su nasledili od svojih predaka.
“Oni su poslednja karika trgovine drogom”, kaže novinar Amparo Ponton, koji je na ostrvu živeo 25 godina.
“Ostrvljani čitaju okean bolje od bilo koga drugog, zato ih zapošljavaju kao kapetane na narkogliserima”.
Ako uspešno isporuče drogu do željenog odredišta, koje može da bude
bilo gde od Hondurasa do Floride, dobijaju hiljade dolara. A ako budu
uhvaćeni, završavaju u zatvoru.
Stvari postaju neprijatne kada
obalska straža počne da goni brodove. Tada posada baca drogu u more, a
onda mora svoj postupak da opravda narkobosovima. Posle toga, ti ljudi
više ne mogu da odbiju posao koji se od njih zatraži.
“Sin mi je završio u zatvoru u SAD”, priča jedna majka.
“Već je odslužio jednu šestogodišnju kaznu. Ali je opet krenuo da se
bavi istim poslom i ponovno je uhapšen. Mislim da se vratio tome zato
što nije pronašao nikakav drugi posao… Većina porodica na ostrvu
pogođena je time na ovaj ili onaj način. Samo gubimo naše dečake.”
Jedan od načina otvaranja novih radnih mesta bio bi razvoj turizma, ali
taj put Providensia namerno izbegava, za razliku od susednih država.
Međutim, nestanak 800 ostrvljana je, možda, samo deo problema.
“Ima tu i puno maloletničkog adrenalina”, kaže žena sa početka priče i dodaje da mladi često govore:
“Imam tri mogućnosti – da pogodim, da propadnem ili da dobijem”. Drugim
rečima, da postignu rezultat, da budu uhvaćeni ili ubijeni.
“Već smo izgubili 10 odsto generacije starije od moje”, kaže 26-godišnji ribar Loreno Bent.
“Postoje deca koja se bude ne poznajući svoje očeve, jer su oni
izgubljeni u moru kad su im deca bila bebe. Majke plaču jer su njihovi
dečaci otišli i nikada se nisu vratili. Niko ne zna gde su. Mogu da budu
u bilo kom zatvoru na svetu. Mi to jednostavno ne znamo”.
Loreno, međutim, ne kritikuje one koji se bave drogom.
“More je naš izvor prihoda, nije važno da li se radi o nečemu legalnom ili ne”, kaže on.
“Važno je da sticanje novca ne uključuje kriminal protiv drugog čoveka.
U Kolumbiji se ovo smatra protivzakonitim, ali za mnoge od nas to je
jedini način opstanka. Na to ne gledamo kao na nešto protivzakonito”.
Loreno na kraju dodaje:
“Ljudi kažu da je to lako zarađen novac, ali nije, jer je njega najgore
zadržati. Ako se budite ujutro znajući da vam je život u opasnosti,
onda to ne može da bude lak novac”.
Kada roditeljima nestane
sin, oni često ne znaju gde je otišao i da li će se vratiti. Mnogi se
osećaju previše osramoćeno zbog zločina kojima im se sin bavio, da bi
preduzeli konkretne korake. Ali to ne znači da se odsutnost potomka
duboko ne oseća.
“Postoje porodice”, tvrdi Amparo Ponton, “iz kojih su pradeda, deda, otac i sin u zatočeništvu”.