Vlada Velike Britanije razmatra ukidanje društvenih medija koji su bili uključeni u planiranje nemira. Ovakve mjere za suzbijanje nemira u Velikoj Britaniji predstavljale bi opasan presedan.
Danas je u parlamentu premijer David Cameron kazao da vlasti i industrija razmatraju “ispravnost sprečavanja ljudi da komuniciraju preko ovih websajtova i servisa kada znamo da dogovaraju nasilje, nerede i kriminal “.
Dobra stvar je što je Cameron postavio pitanje ispravnosti takvih mjera, ali, to bi zasigurno bilo pogrešno. Ko može reći koju komunikaciju i koje sadržaje treba zabraniti, kome i na kojoj platformi? Na mom BlackBerry-u? Mom kompjuteru? Mom telefonu? Na uglu moje ulice?
Cameron je takođe rekao, prema Guardianovom tweetu, da će razmotriti da se od online servisa zatraži skidanje uvredljivih slika. Opet, ko odlučuje o tome da li je sadržaj uvredljiv. Ako date mandat vlastima i telcou i društvenim kompanijama da to cenzurišu, šta će još moći i htjeti cenzurisati?
Budite oprezni, gospodine (Cameron)! Ako preduzmete ove korake, po čemu ste drugačiji od saudijske vlade koja zahtijeva mogućnost da sluša i ograničava svoje BBM (Blackberry Messenger) mreže? Po čemu se razlikujete od arapskih tiranija koje ukidaju društvenu komunikaciju putem Twittera ili od Kine koja je zabranjuje?
Ovaj regulatorni refleks dalje ukazuje na opasnost da britanska vlada misli da može ili da treba regulisati medije. Budite oprezni, moji prijatelji, jer ako nemaju svi slobodu govora, nema je niko. Cenzura nije put ka civilizaciji. Samo govor jeste.
Dakođe se vodi debata o taktikama da se ograniči anonimnost u javnosti. Cameron želi da policija ima ovlaštenje “u određenim okolnostima” da traži da se skinu maske sa lica: umjesto zabrane burki, zabrana kapuljača. Jedan poslanik je u toj debati predložio da se protesnici poprskaju trajnom tintom. Pored toga, Cameron je rekao da se slike sa CCTV – i, pretpostavljamo, slike na društvenim mrežama i one sa BBM – koriste kako bi se identifikovali i uhapsili protesnici. Ja razumijem motiv i cilj da se kontroliše kriminal. Ja se ne protivim nužno tim potezima, jer smatram da ono što uradite u javnosti jeste javno.
Ali, ipak, budite svjesni presedana koji bi ove mjere značile. Budite svjesni kako bi se to moglo upotrijebiti u drugim okolnostima. Ja poredim upotrebu društvenih medija da bi se identifikovala egipatska tajna policija sa identifikacionih slika koje su uzete iz njihovog oslobođenog štaba sa upotrebom društvenih medija da bi se identifikovali protestanti u Iranu. Ista alatka se može upotrijebiti i sa dobrom i sa lošom namjerom.
Suština ovih taktika o kojima se polemiše je sljedeća: anonimnost bi bila zabranjena u javnosti; to bi zahtjevalo da u javnosti budemo javni.
Trenutno na internetu postoji mnogo debata o anonimnosti i identitetu.
Treba da vidimo kako se javna ulica u Londonu može porediti sa javnom ulicom na internetu, na Facebooku, Twitteru, BBMu, blogu i novinama. Ono što vlada radi na ulicama mogla bi raditi i na internetu i obrnuto. I jedno i drugo je vrsta javnosti.
Upravo sam pisao post u odbranu potrebe za anonimnošću i pseudoanonimnošću online za potrebe protesnika i zviždača u korist potlačenih i ugroženih. Takođe sam pisao u odbranu društvenih servisa koji nastoje da zahtjevaju pravi identitet kao preduslov da bi ispunili suštinu svojih usluga (umjesto da o tome diskutujemo u kontekstu Facebooka ili Google+a, posmatrajte to u kontekstu, na primjer, LinkedIna, gdje bi pseudoanonimnost onemogućila njegovu osnovnu namjenu i vrijednost). Htio sam predložiti da usluge kao što su Google+ nalaze srednje tlo gdje se pravi identitet podstiče – čak i uz verifikaciju pravog identiteta kao opcione usluge – ali pseudoanonimnost je dozvoljena, sa više moći koja se ne daju servisu već korisniku kako bi filtrirao ljude i medije i komentare na toj osnovi (dopustite mi da kao korisnik, na primjer, čitam komentare ljudi koji imaju hrabrosti da stanu iza svojih riječi svojim imenom). Ima mnogo nijansi o kojima treba voditi računa u vezi sa ovim pitanjima i u ovim novim okolnostima.
Ali sada su došli nemiri u Velikoj Britaniji i debata o tome šta učiniti po tom pitanju, postavlja ista pitanja u novom kontekstu – kontekstu ulice – sa novim igračem: vladom. Ispravna debata se ne može voditi uzimanjem u obzir specifičnosti situacije već uzimanjem u obzir principa.
Ograničavanje slobode govora se ne može izvršiti osim u kontekstu slobode govora.
Kada se vodi debata o javnom identitetu, mora se definisati šta je javno.
Ovo nisu jednostavna pitanja, nijedno od njih, ni u jednom od ovih konteksta. Zbog toga molim da budete oprezni kada je u pitanju omogućavanje vlade da nametne zabrane javnosti.
Originalno u The Guardian
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić