Kako će istoričari pamtiti 2011. godinu, koja je prema satiričarima lista Onion već iskoristila cijelu zalihu vijesti za sljedeću deceniju? Neki se pitaju da li arapske revolucije izjednačavaju 2011. godinu sa 1917. godinom, kada se raspalo Otomansko carstvo. Možda će je porediti sa godinama velikih previranja u Evropi 1848. ili 1989., ili će priča imati i lice i naličje, pa će se 2011. pamtiti kao godina u kojoj se u jednom dijelu svijeta tražila demokratija, dok se istovremeno u drugim dijelovima svijeta demokratija pokazala paralizovanom i impotentnom, suočena sa ekonomskom krizom.
Demokratija je najdramitičnije poražena u Grčkoj i Italiji, gdje su izabrani lideri odgurnuti u stranu zarad tehnokrata, koji su dospjeli na najviše pozicije bez da su se rukovali i sa jednim glasačem. Njihova misija će, između ostalog, biti da predaju veliki dio ekonomskih nadležnosti, o čemu neće odlučivati građani. Ono što Grci i Talijani trpe danas, druge nacije iz eurozone bi mogle dživjeti sutra, jer im je rečeno da naprave sličnu žrtvu kada je u pitanju autonomija i sačuvaju svoju ekonomiju.
Bilo da se radi o Evropi ili šire, demokratske vođe se čine nemoćnim da pobijede dolazeću ekonomsku krizu. Neuspjeh grupe G20 u Kanu svima otkriva njihovu slabost. Pa ipak, prema izjavi jednog od učesnika, vođe autokratskih država – Kine, Rusije, Singapura, Saudijske Arabije – bili su veseli u Kanu, uvjereni da se mogu izboriti sa bilo kakvom ekonomskom krizom koja ih zadesi.
Zbog čega je demokratskim državama toliko lošije nego njihovim nedemokratskim rivalima u sadašnjim nedaćama? Počnimo od mjera štednje. To možda nije najbolje rješenje za svjetsku krizu u kojoj je rast anemičan a potražnja smanjena. To zasigurno pogoršava problem – ali to je ono što tržište zahtijeva u zamjenu za razumno niže kamatne stope na novac koji posuđuju vladama. Nije novina da upravo ti ljudi, a ne oni koje biramo, zapravo drže svu moć: Bill Clinton je to otkrio još prije gotovo dvije decenije kada je u velikoj ljutnji odbrusio savjetnicima koji su ga upozorili da mora smanjiti svoje ekonomske planove: “Hoćete da kažete da uspjeh mog programa i mog ponovnog izbora zavisi od Federalnih rezervi i gomile jebenih trgovaca obveznicama?”
S obzirom na to da tržište svira, glavno pitanje postaje ko je sposoban da najbolje igra na tu muziku– a u tom nastojanju demokratija je teret. Vođe koje treba da se suoče sa glasačima jednostavno ne mogu nametati mjere štednje na nevoljko stanovništvo bez plaćanja cijene, bilo da se radi o nemirima na ulicama Atine, protestima u Madridu ili kampovima Okupirajmo u Londonu i Njujorku. U periodu neposredno poslije rata, ljudi su možda bili spremniji da istrpe redukcije i težak život u, recimo, Britaniji jer je bio jači osjećaj kolektivnog identiteta i solidarnosti, i uvjerenje da se žrtvuju za veliki cilj i da će na kraju ipak doći bolja vremena. Ali društvo je sada manje kohezivno: štednja se ne smatra rezultatom pobjede nad stranim tiraninom u pravednom ratu, već posljedicom nezasite pohlepe bankara; a malo ljudi vjeruje, kao što je to nekada bio slučaj, da će garantovano živjeti bolje od svojih roditelja.
Nijedna od ovih briga ne mori gospodare Pekinga i Moskve. “Vladimir Putin je najmoćniji čovjek na svijetu”, kaže politikolog i šef Evroazijske grupe, Ian Bremmer. “On može promijeniti svoju zemlju u sekundi” – bez da ga sputava bilo kakav zakon ili bilo kakva relevantna demokratska provjera.
Slično tome, kineski vladari mogu promijeniti državne budžetske prioritete u treptaju oka, trošeći trilione na subvencije potezom olovke. Ako kineske banke pokažu istu nespremnost da posuđuju novac, kao banke u Evropi ili SAD, politbiro u Pekingu im jednostavno izda naređenje da to učine. Nije čudi što, razmišljajući o paralizovanom odlučivanju Vašingtona, kolumnista the New York Times-a Tom Friedman fantazira o tome da Amerika postane Kina na jedan dan. Za demokratije, osedlane škripavom mašinerijom čekova i bilansa, spora, postepena promjena je moguća – ali gašenje požara u jeku krize mnogo je teže.
Čini se, zapravo, da je upravo sama demokratija ono što tržišta preziru. Njima ne smeta kada ona obezbjeđuje stabilnost i predvidljivost. Američki sistem je nekada odgovarao tržištu, sa konzervativnim ubjeđenjem da vlada koja najmanje vlada najbolje vlada. Ali sada im za isti taj sistem ponestaje strpljenja. Kada su Standard & Poor slabije ocijenili kreditnu sposobnost SAD u avgustu, bez ustezanja su izjavili da je to njihova presuda u vezi sa slabostima američke politike i političkih institucija i njihove nesposobnosti da se nose sa ekonomskim uraganom.
Mark Leonard, koj vodi Vijeće Evrope kada su u pitanju spoljni odnosi, naziva ovo demokratskom kaznom koju zapadne zemlje plaćaju. Zaključak je da je došlo do prave krize upravljanja i u Evropskoj Uniji koja je u haosu, kao i u SAD koje su paralizovane stranačkom borbom. Situacija u SAD pogoršana je povlačenjem u dogmatsku, dešnjačku defanzivu Republikanske stranke.
Zabavno je, naročito autsajderima, smijati se očajnim republikanskim predsjedničkim kandidatima, bilo da se radi o Rick Perryevoj nesposobnosti da zapamti vlastite prijedloge ili Herman Cainovoj teškoći da se sjeti šta su tačno SAD radile u Libiji nedavno. Ali šta to znači kada se za najvišu funkciju u najmoćnijoj demokratskoj naciji na svijetu bore ljudi tako lošeg kvaliteta? Neki kažu da to znači samo to da su talentovani republikanci kao što su Jeb Bush, Chris Christie i Mitch Daniels procijenili da je Barack Obama isuviše nadmoćan u vođenju kampanje i prikupljanju sredstava i da je razumnije kandidovati se 2016. godine. Ali teško je ne ocijeniti lošu debatu o spoljnoj politici, kao što je bila ona koju su republikanski kandidati vodili prošle subote, kao dokaz fundamentalnog nedostatka ozbiljnosti u jednoj od dvije vodeće stranke.
Slabosti demokratije nisu toliko izazvane ekonomskom krizom, koliko ih je ona razotkrila. Statistike o rastu u deceniji prije kraha, govore dosta. EU, SAD i Japan su prošli dobro, grupisani zajedno u niske jednocifrene brojke. Ali Kina i Rusija su uživale gotovo dva puta veće brojke. Najuspješnije privrede bile su autokratske države.
Zapadnjacima je teško da ovo prihvate. Naša priča poslije 1945. godine je da je demokratija najbolji mogući sistem, koji pruža najbolje moguće rezultate za mir i prosperitet. Dugo smo vjerovali da su autokratski sistemi uvijek osuđeni na propast, jer se ne mogu prilagoditi ili inovirati, da im je suđeno da budu nezgrapni i van dodira sa svojim građanima, kao što je bivši Sovjetski Savez. Kina, na primjer, dovodi u pitanje ovo uvriježeno i utješno uvjerenje. Ona koristi neke od tehnika demokratije – uključujući stalno glasanje – kako bi izbjegla postupke koji mogu izazvati društvene nemire. Ovakav pristup Leonard naziva “deliberativnom diktaturom”.
Na kraju će demokratija zasigurno dokazati svoju unutrašnju snagu. Putinovo carsko vladanje – koje se, kao i kod saudijske kraljevske porodice, oslanja na izvlačenje resursa iz zemljišta – ne može vječno trajati. Ali 2011. godina je narušila osjećaj nadmoći koju su demokratska društva nekada uživala. Da bi se oporavila, demokratska društva će se možda morati odreći pravila koja ih sada guše, i insistirati na tome da su ljudi, a ne tržišta, ti koji imaju moć.
Tekst preuzet sa The Guardian.
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić.