Zamislite da ste jedini koji možete i umijete da uradite nešto što će sa jedne strane spriječiti veliku katastrofu, dok sa druge imate veoma male šanse da preživite, ako uopšte izađete živi. Sa jedne strane imate vaš život, dok sa druge strane stoji domovina, svijet i nekoliko stotina miliona života. Nemate pretjerano puno vremena za razmišljanje, pošto je svaki sekund bitan.
Dok je ovaj scenario za ogromu većinu žitelja planete samo fikcija, za inžinjere Alekseja Ananenka, Valerija Bezpalova i vojnika Borisa Baranova, ovo je prije 33 godine bila surova i zlokobna realnost. Sva trojica su bila zaposlena u nuklearnoj elektrani Černobilj.
26. aprila 1986. godine u 01:23 noću, svijet je bio na rubu propasti kada je u ukrajinskom gradu Pripjatu, eksplodirao reaktor broj 4 u postrojenju nuklearne elektrane Černobilj. Prilikom eksplozije reaktora, na licu mjesta je poginulo četvoro radnika, dok su u narednim nedjeljama živote u bolnici gubili radnici elektrane, vojnici i vatrogasci, njih 29, koji su bili zaduženi za saniranje požara i kvara usljed eksplozije. Niko od njih nije znao čemu se izlaže, pa su stradali od posljedica, što zbog neadekvatne opreme, što zbog velike izloženosti i blizine postrojenju u kojem se nalazio reaktor, zbog čega su umirali u najvećim mukama.
Oko 35.000 odraslih osoba i oko 1.400 djece zatražilo je pomoć koja je direktno vezana za posljedice nuklearne nesreće. Različiti nivoi zdravstvenih posljedica prouzrokovanih radioaktivnošću osjetilo je preko 2,4 miliona ukrajinskih građana, a konačne zdravstvene posljedice znaće se tek nakon nekoliko decenija.
Da bi vam bilo malo jasnije koliko je razorna moć eksplozije bila, uporedićemo ovu nuklearnu nesreću sa bombom bačenom na Hirošimu 1945. godine – količina radioaktivne prašine koja je nastala prilikom eksplozije reaktora, bila je 400 puta veća.
Nažalost, zbog tadašnje unutrašnje politike Sovjetskog saveza, stepen razmjera katastrofe nije objavljen odmah, pa su tako stanovnici grada Pripjata gledali sa balkona i ulica ogroman plamen koji se dizao iz pravca elektrane. Mnogi od njih su na taj način takođe bili izloženi, a broj kontanimiranih se povećavao i narednog jutra, pošto se sa opštom evakuacijom počelo tek nakon 13 sati od nesreće, kada su autobusi krenuli da transportuju stanovništvo u bezbjednu zonu.
Nakon gašenja požara, sovjetski vrh je bio suočen sa novim izazovima, kako sačuvati eksploziju u tajnosti od svoje i svjetske javnosti, a samim time spriječiti još veću prirodnu katastrofu u istoriji čovečanstva. U prilog tome ide i činjenica da tadašnjeg predsjednika SSSR-a, Mihaila Gorbačova, nisu odmah obavijestili o razmjerama nesreće, te mu je samo rečeno da je došlo do eksplozije i požara, ali da je reaktor ostao netaknut, što je i on sam potvrdio u nekim intervjuima kasnije.
Foto: Profimedia
O ozbiljnosti situacije i razmjerama katastrofe, Gorbačova i državni vrh obavijestio je Boris Ščerbina, zamjenik šefa sovjetske vlade i predsjednik komisije koji je istog dana upućen na mjesto nesreće. Nakon toga, uslijedila je sjednica na kojoj se okupio cijeli državni vrh, kao i stručnjaci za atomsku i nuklearni energiju.
Ono što je možda zvuči najstrašnije u čitavoj priči jeste činjnica da je zvanična Moskva čekala čak sedam dana da obavijesti svijet o katastrofi, iako su primali pozive iz Švedske, Danske, Finske i Norveške o ogromnim oblacima radioaktivne prašine koja se pored ovih zemalja, nadvijala i nad ostatkom Evrope. Konačno, pritisnuti činjenicama, Sovjeti su morali da priznaju svijetu istinu o dešavanjima u Černobilju, mada su i tada krili informacije.
Problemi na koje su nailazili stručnjaci prilikom saniranja nesreće bili su brojni, ali među najopasnijim, pored radijacije koja se širila, predstavljalo je kako spriječiti topljenje reaktorskog jezgra, koji se kao gorući problem pojavio početkom maja 1986. godine. Naime, bazeni koji su služili za hlađenje reaktora bili su puni vode, dok se iznad njih nalazio radioaktivni metal koji se polako spuštao ka njima.
Prema procjenama i mišljenju vodećih stručnjaka koji su radili na saniranju, da je došlo do miješanja te dvije materije, uslijediio bi talas eksplozija koji bi doveo do uništenja i preostala tri reaktora, a udar koji bi nastao tom prilikom, prema riječima nekih od njih, mogao je da zbriše polovinu Evrope, dok bi preostala polovina bila zatrovana, a otrovni oblaci radioaktivnih oblaka bi preplavili veći dio planete.
“Odred smrti”
Ovdje dolazimo do glavnih aktera naše priče, Alekseja Ananenka, Valerija Bezpalova i Borisa Baranova.
Da bi spriječili miješanje vode i metala, neko je morao da odvrne ventile i ispusti vodu koja se nalazila ispod reaktora. Međutim, kako je podrum bio potopljen, pristup ventilima je bio gotovo nemoguć. Ono što je dodatno otežavalo takvu akciju, bila je činjenica da veoma mali broj poznaje taj dio postrojenja.
Članovi komisije koji se nalazila na čelu rješavanja i saniranja nesreće, sazvala je nekoliko ljudi i pred njima je izložila šta se od njih očekuje, između ostalog i to da postoji velika šansa da se neki od njih neće vratiti, ali i da ako se vrate, da će gotovo sigurno biti izloženi velikoj dozi radioaktivnosti zbog čega će najvjerovatnije umrijeti za nekoliko nedjelja. Nakon toga, oni su tražili da se dobrovoljno jave tri čovjeka koji će u budućnosti postati poznati i kao “Odred smrti”. Takođe, njima je obećano da će im u slučaju da im se nešto dogodi, država uzeti na sebe odgovornost da brine o njihovim porodicama.
Jedan vojnik i dvojica inžinjera zaposlenih u nuklearnoj elektrani su riješili da polože svoje živote za čovječanstvo. U knjigama istorije od pre 33 godine u čitavom svijetu, velikim slovima bi morala da stoje imena vojnika Borisa Baranova, kao i dvojice inženjera, Alekseja Ananenka i Valerija Bezpalova, heroji koji su zaslužni zašto danas svi mi u Evropi, pa i u svijetu, imamo prilike da udišemo čist vazduh, pijemo vodu, jedemo, jednostavno živimo.
Rečeno im je da mogu da odbiju, ali Ananenko je kasnije u intervjuu rekao nešto što možda i najbolj opisuje hrabrost sve trojice.
– Kako sam mogao da odbijem, kad sam samo ja znao gdje se nalaze ventili – izjavio je on.
Iako su prije akcije i njihovog spuštanja u podrum brojni vatrogasci i volonteri pumpama ispumpali veću količinu radioaktivne vode, u podrumu je ona i dalje bila u visini koljena. Da bi vam malo približili opasnost kojoj su bili izloženi, rećićemo vam da su oni u trenutku prolaska do ventila kroz vodu bili izloženi radioaktivnosti od čak 15.000 rendgena.
Foto: Profimedia
Zbog tolike količine zračenja, lampa Borisa Baranova, koji je bio zadužen da inženjerima osvijetli put do ventila, je pregorjela, zbog čega su Ananenko i Bezpalov, morali da nađu put u mraku samo uz pomoć sjećanja i praćenja glavne cijevi dodirom.
Možda najbolji opis situacije u kojoj su se našli govore riječi pisca knjige Černobilj 01:23:40, Endrua Leterbaroua.
– Ljudi su ušli u podrum u odijelima, radioaktivna voda im je bila do koljena, sve je bilo ispresjecano cijevima i ventilima. Prosto, to je bilo kao da tražite iglu u plastu sijena – rekao je on.
Međutim, i pored svega toga, tumarajući po mraku sa više slabim nego jasnim osvjetljenjem, Baranov, Ananenko i Bezpalov su izvršili svoj zadatak i vratili su se sva trojica na površinu. U vezi sa time, Ananenko je jednom prilikom izjavio da su on i Baranov osjetili veliku radost kad su pronašli ventil.
– Kada nam je snop lampe pao na slavinu, obradovali smo se, jer su nas one vodile do ventila – objasnio je on kako su uspjeli da dođu do predmeta koji je u svojim rukama držao sudbinu čovječanstva.
Njihovim izlaskom na površinu, počelo je malo slavlje. Tokom tog i sutrašnjeg dana iz rezervoara je ispumpano 20.000 tona radioaktivne vode.
Da li su preživjeli ili nisu?
Tu nailazimo na mističniji dio priče o herojima samoubicama iz Černobilja. U godinama poslije nesreće, ispredale su se razne priče, od toga da su njih trojica preminula nekoliko nedjelja poslije akcije ispuštanja vode, da su ustvari bili vojnici, pa preko toga da im se ne zna ni pravi identitet.
Godinama su mediji izvještavali da su oni ubrzo nakon izlaganja radcijaciji preminuli, sve do prije nekoliko godina kada se saznala istina.
Boris Baranov je preminuo 2005. godine od srčanog udara, dok se Aleksej Ananenko i Bezpalov i dalje nalaze među živima. Odlukom predsjednika Ukrajine, Petra Porošenka, u aprilu 2018. godine, Ananenku i Bezpalovu su uručeni ordeni za hrabrost, dok je ta čast Baranovu pripala posthumno istoga dana.
Njih trojica su uspjela da žive duže od dvije nedjelje, koliko se mislilo da će maksimalno preživjeti, poslije ulaska u radioaktivnu vodu. Kako se ispostavilo, oni su prilikom izlaska iz podruma reaktora ušli pravo u istoriju kao vjerovatno najveći heroji koji su hodali zemljom.
Danas kada konačno znamo njihovu sudbinu, najmanje što možemo da učinimo jeste da im kažemo hvala, kao i da ih spominjemo svakoga 26. aprila, dana kada je svet bio najbliže kraju života kakvog poznajemo.
(Blic, Srpska info)