Kada je državni sekretar Marco Rubio najavio suspenziju američkih programa pomoći u inostranstvu, to nije bila samo politička odluka – to je bio seizmički pomak u globalnoj geopolitičkoj ravnoteži. Iako su neposredni efekti na finansiranje humanitarnih i razvojnih programa već naširoko analizirani, šire posljedice tek postaju jasne. Ovo nije samo pitanje američke inostrane pomoći, već potencijalno preoblikovanje globalnih odnosa moći. Stvaranjem vakuuma u regijama koje su istorijski bile pod uticajem američke pomoći, ova odluka može ubrzati uspon suparničkih sila poput Kine i Rusije, čiji programi međunarodne pomoći imaju strateške i ideološke ciljeve, ocjenjuje konsultantska firma Aries Consult.
Osim što direktno pogađa razvojne i humanitarne programe, suspenzija američke inostrane pomoći predstavlja značajan strateški rizik. Ova odluka može narušiti američki uticaj u ključnim regijama u kojima je pomoć dugo služila i kao humanitarni oslonac i kao diplomatski alat. Povlačenjem iz uloge vodećeg donatora, SAD ostavlja vakuum koji suparničke sile poput Kine i Rusije mogu brzo popuniti. Ove zemlje sve više koriste finansijsku i tehničku pomoć kako bi stekle uticaj, često uz manje etičkih ograničenja i dugoročnije ambicije.
Gubitak američkog vodstva nije samo simboličan – on ima konkretne posljedice na upravljanje i stabilnost u regijama koje ovise o pomoći. Mnoge primateljske zemlje, sada lišene američke podrške, mogu se naći u bližem savezu s autoritarnim modelima koje promovišu Kina i Rusija. Ovaj pomak podriva decenije američkih nastojanja da promovišu demokratsko upravljanje, ljudska prava i vladavinu prava. Bez protuteže SAD-a i njegovih zapadnih saveznika, ove regije rizikuju da postanu dijelom sistema koji daje prednost kontroli, ovisnosti i državnom upravljanju nad individualnim slobodama i participativnom politikom.
Geopolitički vakuum
Suspenzija stvara prazninu u regijama u kojima je američka inostrana pomoć istorijski služila kao humanitarni alat i strateška poluga uticaja. Kina i Rusija su dobro pozicionirane da popune taj prostor, koristeći svoje strategije pomoći i ulaganja za preoblikovanje geopolitičke dinamike.
Inicijativa Pojas i put (BRI) primjer je kako Peking koristi infrastrukturna ulaganja za širenje svog globalnog uticaja; Kina je ponudila infrastrukturne investicije u više od 100 zemalja, stvarajući ekonomsku ovisnost koja joj daje neviđenu polugu moći. Kritičari tvrde da BRI dovodi do neodrživih dugova za zemlje učesnice, što može rezultirati time da Kina preuzme kontrolu nad strateškim resursima kada države ne mogu otplatiti kredite. Ovo je izazvalo zabrinutost zbog neokolonijalizma i ekonomske imperijalizacije.
Primjer je luka Hambantota na Šri Lanki, koja je prešla pod kinesku kontrolu nakon što zemlja nije mogla ispuniti svoje dugovne obaveze. “Kineski pristup nije partnerstvo već iskorištavanje ranjivosti država kako bi Kina stekla kontrolu nad strateškim resursima”, kaže Deborah Brautigam, direktorica Inicijative za istraživanje Kine i Afrike na Univerzitetu Johns Hopkins.
S projektima poput luka u Africi i Aziji, Kina je osigurala strateški pristup tržištima i resursima. Međutim, kritičari upozoravaju na rizike tzv. “dužničke diplomatije”, poput nedovršenog željezničkog projekta u Keniji vrijednog 4,7 milijardi dolara, finansiranog kineskim zajmovima. “Ova željeznica trebala je biti naša ulaznica u ekonomski rast, ali umjesto toga, ona je kamen oko našeg vrata. Dug nas guši, a obećane koristi nigdje se ne vide”, kaže John Githongo, kenijski aktivista za borbu protiv korupcije.
S povlačenjem SAD-a, kineski uticaj vjerovatno će još više rasti. Afrika, koja je ključni fokus BRI-ja, posebno je ranjiva. Države poput Kenije, Etiopije i Zambije, koje su već duboko zadužene kod Pekinga, vjerovatno će se još više oslanjati na kinesko finansiranje kako američka pomoć nestaje.
Rusija – oportunistički pristup
Rusija, s druge strane, koristi drugačiju strategiju – oslanja se na vojnu i sigurnosnu pomoć, posebno u Africi. U Srednjoafričkoj Republici, ruski plaćenici podržavaju vladu u zamjenu za pristup rudnicima zlata i dijamanata, učvršćujući tako rusko prisustvo u regiji.
Dok se Kina fokusira na infrastrukturu, Rusija je zauzela taktičniji pristup, naročito u Africi i dijelovima Bliskog istoka. Putem vojnih i sigurnosnih usluga, često putem privatnih vojnih izvođača poput Wagnerove grupe, Moskva osigurava ključne resurse i stvara saveze s režimima koji se suočavaju s unutrašnjom nestabilnošću.
Suspenzija američke pomoći daje Moskvi priliku da dodatno proširi ovu strategiju. Kako se zemlje suočavaju s naglim finansijskim deficitima, Moskva se može predstaviti kao pragmatična alternativa, nudeći resurse i vojnu podršku s manje uslova. Međutim, ovo dolazi uz određenu cijenu – često u obliku povećane korupcije, slabljenja demokratskih institucija i jačanja autoritarnog uticaja.
Povlačenje Zapada?
Ova odluka takođe postavlja neugodna pitanja o širem položaju zapadnih demokratija u oblikovanju globalnog razvoja. Evropske zemlje, koje se već bore s vlastitim ekonomskim izazovima, vjerovatno neće moći u potpunosti nadoknaditi prazninu koju ostavlja SAD.
Štoviše, način na koji je odluka donesena dodatno komplikuje njene posljedice. Rubio je naglasio da će pomoć biti usklađena s “američkim vrijednostima”, što rizikuje otuđenje partnera u regijama gdje su upravljačke strukture krhke, a prioriteti se ne podudaraju uvijek s američkim očekivanjima.
Test američkog vodstva
Povlačenje američke pomoći predstavlja ozbiljan izazov za globalno vodstvo SAD-a. Istorijski gledano, inostrana pomoć nije bila samo čin altruizma, već i sredstvo projekcije moći. Povlačenjem iz te uloge, SAD rizikuje, ne samo gubitak uticaja, već i omogućavanje jačanja autoritarnih modela upravljanja u regijama koje je nekad podržavao.
U narednim mjesecima svijet će pažljivo pratiti hoće li ovo biti privremeno prilagođavanje ili početak većeg geopolitičkog preokreta. U svakom slučaju, ulozi za američku vanjsku politiku – i globalnu ravnotežu moći – nikada nisu bili viši.