Unutar nekoliko sati nakon masovne operacije promjene režima u Venecueli, predsjednik Sjedinjenih Država Donald Tramp uživao je u svom “uspjehu”. Objavio je fotografiju venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura u lisicama, a zatim se obratio američkoj javnosti.
Pohvalio je vojsku zbog pokretanja “jednog od najzapanjujućih, najučinkovitijih i najmoćnijih prikaza američke vojne moći” u istoriji SAD-a, navodno čineći venecuelanske snage “nemoćnima”. Najavio je da će Maduro i njegova supruga biti optuženi u Njujorku za “narkoterorizam” i tvrdio – bez dokaza – da su američke operacije smanjile pomorsku trgovinu drogom za 97 odsto.
Tramp je otišao dalje, izjavivši da će SAD “voditi zemlju” dok se ne dogovori neodređena tranzicija, dok je otvoreno prijetio “drugim i mnogo većim napadom”. Ključno je da je te tvrdnje uokvirio u širu tvrdnju o američkoj “dominaciji nad zapadnom hemisferom”, izrazito se pozivajući na Monreovu doktrinu iz 1823. godine.
Američka vojna intervencija u Venecueli predstavlja nešto daleko opasnije od jednog čina agresije. To je najnovija manifestacija stoljetnog obrasca američkog uplitanja koji je ostavio ožiljke na Latinskoj Americi. Operacija promjene režima u Karakasu jasan je znak da Trampova administracija s obnovljenim žarom prihvata ovu staru politiku intervencionizma. A to ne sluti na loše za regiju.
Činjenica da je ovaj napad bio usmjeren na Madurovu represivnu i korumpiranu vladu, koja je bila odgovorna za ogromnu patnju mnogih Venecuelanaca, čini situaciju ništa manje katastrofalnom. Duga istorija Vašingtona podržavanja brutalnih diktatura širom regije ukida svaku pretenziju na moralni autoritet. Sam Tramp teško može tvrditi da ima ikakvu moralnu nadmoć s obzirom na to da je i sam upleten u veliki politički skandal zbog svojih bliskih veza s osuđenim pedofilom Džefrijem Epstinom i da je održavao bezuslovnu podršku izraelskom ratu u Gazi.
Napad Trampove administracije na Venecuelu učvršćuje katastrofalan obrazac kršenja međunarodnog prava. Ako SAD mogu jednostrano pokrenuti vojne napade na suverene nacije po hiru, tada cijeli okvir međunarodnog prava postaje besmislen. To svakoj naciji govori da moć i snaga nadmašuju zakonitost i suverenitet.
Za Latinsku Ameriku, posebno implikacije su zastrašujuće. Kako bismo razumjeli zašto ovaj napad tako bolno odjekuje regijom, moramo brzo pogledati njegovu istoriju. SAD su s uznemirujućom redovitošću orkestrirali ili podržavali pučeve i vojne diktature širom regije.
U Gvatemali je 1954. CIA svrgnula demokratski izabranu vladu Jakoba Arbenza. U Čileu je 1973. SAD podržao puč koji je doveo Augusta Pinočeta na vlast i uveo eru nekontrolisanog političkog nasilja. Godine 1983. SAD su napale i okupirale ostrvo Grenadu kako bi svrgnule njegovu socijalističku vladu. U Argentini, Brazilu, Urugvaju i širom Srednje Amerike, Vašington je pružao obuku, finansiranje i političko pokriće vojnim režimima koji su mučili disidente i ubijali civile.
Novo pitanje sada je, ako su SAD tako lako sprovele promjenu režima u Venecueli, ko je sljedeći? Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro, koji je bio u sukobu s Trampovom administracijom, brzo je reagovao – i s pravom je zabrinut, jer je u decembru Tramp zaprijetio intervencijom, rekavši “on će biti sljedeći”. I drugi u regiji su nervozni.
Osim prijetnje američke intervencije, Latinska Amerika se sada suočava i s potencijalnom regionalnom nestabilnošću koju bi promjena režima u Karakasu vjerovatno mogla stvoriti. Politička kriza pod Madurom već se proširila preko granica u susjednu Kolumbiju i Brazil, gdje su Venecuelanci bježali od siromaštva i represije. Može se samo zamisliti kakav će domino efekat imati promjena režima koju su donijele SAD.
Vjerovatno mnogi Venecuelanci slave Madurovo svrgavanje. Međutim, američka intervencija direktno potkopava političku opoziciju u Venecueli. Omogućila bi režimu, koji se čini da je zadržao vlast, da svu opoziciju predstavi kao strane agente, narušavajući time svoj legitimitet.
Venecuelski narod zaslužuje demokratiju, ali je mora postići sam uz međunarodnu podršku, a ne da mu je nametne strana sila s dokumentovanom istorijom brige više o resursima i geopolitičkoj dominaciji nego o ljudskim pravima.
Latinoamerikanci zaslužuju bolje od biranja između domaćeg autoritarizma i uvezenog nasilja. Ono što im treba nisu američke bombe, već istinsko poštovanje samoodređenja.
SAD nema moralni autoritet napasti Venecuelu, bez obzira na Madurovu autoritarnu prirodu. Oboje može biti istinito: Maduro je diktator koji je nanio ogromnu štetu svom narodu, a američka vojna intervencija je nezakonit čin agresije koji neće riješiti krizu demokratije u Venecueli.
Budućnost regije moraju odrediti sami ljudi, oslobođeni sjenke carstva