Uskoro će početi kišna sezona, ali prije nego što rodi žito, pojaviće se bolesti. Malarija, kolera, tifus i boginje proširiće se među stanovništvom kojem je oslabio imunitet, ubijajući ogroman broj pothranjenih ljudi.
Ovo je, na neki način, déjà vu. Ranih 1990-ih, Somaliju je pogodila glad, takođe uzrokovana sušom i sličnim nemilosrdnim bandama koje su blokirale pomoć u hrani, što je proizvelo slične stravične prizore djece-kostura kako umiru u pijesku. I tada je glad pogodila ista područja u Somaliji, u kojima žive nemoćna manjinska plemena, koja često snose teret hroničnih problema ove zemlji.
Ali 1990-ih svijet je bio više voljan da interveniše. Ujedinjene nacije su podržale slanje više od 25 000 američkih vojnika u misiji vrijednoj više milijardi dolara, kako bi zaustavili napade naoružanih bandi dovoljno dugo da hrana stigne do ljudi koji su umirali od gladi.
Uporedimo ovo sa onim što se desilo prošle sedmice. Na samitu o gladi u Najrobiju, Keniji, etiopijski premijer, Meles Zenawi, predloži je da se na silu uspostave humanitarni koridori, tako da se pomoć u hrani može isporučiti u područje koje kontroliše Shabab. Mali broj zapadnih donatora je pokazao interes.
“Ne postoji spremnost za intervenciju,” kazao je jedan američki zvaničnik, koji nije imao ovlaštenje da javno govori o tom pitanju. “Ljudi pamte šta se desilo 1990-ih godina. Ne vrijedi”, zaključio je.
Strane vojne snage, kažu analitičari, nikada nisu uspjele da riješe somalijske probleme, pa neće ni sada. Problem nije samo u Shababu koji blokira humanitarnu pomoć. Radi se i o nefunkcionalnoj državi i humanitarnoj katastrofi koju takvo stanje uzrokuje.
Uzmite Mogadiš, glavni grad. Shabab se manje ili više povukao u avgustu, ostavljajući somalijskoj prelaznoj vladi kontrolu nad širokim područjem grada, uključujući ogromni izbjeglički kamp. Ali to što vlada kontroliše to područje ne znači da je humanitarnim organizacijama olakšan pristup. Zapravo, vladini vojnici pljačkaju kamione s humanitarnom pomoći i ubijaju gladne ljude.
Somalijski političari su isuviše zauzeti međusobnim prepucavanjem da bi izgradili institucije kao što su ministarstvo zdravlja ili higijenski zavod, koji bi pomogli žrtvama suše. Neki neformalni kampovi oformljeni radi pomoći ljudima već se raspuštaju, i nije poznato gdje su se raseljeni ljudi uputili. Mnoge humanitarne organizacije — i zapadne vojne snage — opravdano su oprezne zbog ovakvih okolnosti, pa su dosadašnje humanitarne aktivnosti bile nedovoljne da bi se zaustavila kriza.
“Mislim da nema dovoljno argumenata u prilog tome da se glad može ublažiti vojnom intervencijom”, kaže Bronwyn E. Bruton, stručnjak za demokratiju i upravljanje, koji je napisao provokativan esej objavljen od strane Vijeća za spoljne odnose, zagovarajući povlačenje Zapada iz Somalije.
Afrička unija, koja ima 9,000 mirovnih snaga u Mogadišu, “nije u mogućnosti da obezbjedi kanale za dostavu pomoći u Mogadiš,” kaže g-đa Bruton. “Kako onda mogu proširiti svoje djelovanje van glavnog grada?”
“Krađa, korupcija i naselje su rašireni,” dodala je. “ Problem nije samo Al Shabab, već svako ko ima oružje.”
A takvih je mnogo u Somaliji. To je bio problem i 1990-ih. Ujedinjene nacije su tražile od američkih snaga da razoružaju gospodare rata i njihovu rasparenu vojsku, ali Pentagon nije želio rizikovati živote velikog broja američkih vojnika da bi to učinio. Zbog toga su se Sjedinjene Države odlučile na intervenciju manjeg obima, a zatim su se užurbano povukle nakon što je 18 vojnika ubijeno u uličnoj borbi obrađenoj u knjizi i filmu “Pad crnog sokola” (i video igrici). Prema istraživanju Refugee Policy Group, operacija predvođena Amerikancima i humanitarni napori koji su je pratili spasili su oko 110,000 života, dok je glad pokosila 240,000 ljudi.
To je crna matematika, naročito kada imamo u vidu da je humanitarna operacija bila ogromna. Istraživanje koje je sprovela Refugee Policy Group pokazuje da najviše žrtava gladi strada u dva talasa: prvi talas je na početku krize, prije nego što pristigne pomoć, drugi talas je kada stignu kiše. U tekućoj krizi, analitičari predviđaju stotine hiljada mrtvih.
“Izgubili smo ovu bitku,” kaže Ken Menkhaus, profesor političkih nauka na Davidson College. “Cifre će biti strašne. Zakasnili smo.”
Glad se ne može brzo spriječiti. Ljudima je organizam iscrpljen mjesecima neuhranjenosti i stresa. Mnogi Somalci, kao što se vidi iz mnoštva poluživih ljudi koji pristižu u kampove u Mogadišu ili ovih ovdje u Dolo, gradiću na etiopijskoj granici, kojima više nema spasa.
“Jedno ili dvoje preživi iz svake porodice,” kaže Lul Mahamoud Ali, majka četvoro djece koja je nedavno došla iz glađu pogođenog sela. Njena djeca su beživotna, staklastog pogleda, a g-đa Lul je ponijela sa sobom sve što je imala — tanki madrac, crvenu prostirku i drveni ladičnjak, koji je prazan.
G-din Menkhaus je radio kao konsultant za humanitarna pitanja u Somaliji 1990-ih: “Tada smo u hodu nalazili rješenja. Današnji pristup je više naučni.”
Na primjer, američka vlada je pomogla da se uspostavi Mreža za sistem ranog upozorenja kad je u pitanju glad, koja prati sve od padavina do cijene koza kako bi se predvidjeli potencijalni talasi gladi širom svijeta. To je pomoglo humanitarnim organizacijama da spreme hranu za Somaliju i pripreme se za navalu izbjeglica, ali se čini da je malo ko očekivao ovako lošu situaciju.
Druga naučena lekcija je kako nahraniti ljude. Pristup koji je korišten 1990-ih je bio da se Somalija preplavi humanitarnom pomoći u hrani, što je osnažilo paravojne snage, izazvalo sukobe među njima i stvorilo snažnu mrežu ratnih profitera koji su htjeli zaraditi milione na ukradenim žitaricama. Ovog puta, World Food Program i drugi i dalje dostavljaju hranu, ali više humanitarnih organizacija se odlučilo za gotovinu ili vaučere za hranu, kako bi omogućili gladnim ljudima da sami kupe zalihe, što bi trebalo da podstakne privatno preduzetništvo, i da se izbjegne stvaranje neprijatelja među moćnim somalijskim biznismenima.
Prije neki dan, Chris Smoot, iz humanitarne organizacije World Vision, stigao je u Dolo sa debelom knjigom vaučera za hranu. Dao ih je mladom predstavniku mjesne zajednice, koji je, sjedeći u kolibi od pruća, kazao da ima malo iskustva u rješavanju kriznih situacija i da nije jako obrazovan.
“Zamislite”, kazao je g-din Smoot, “imate 35 godina, završili ste samo osnovnu školi, vi ste predstavnik mjesne zajednice i sada se suočavate sa ovakvom situacijom?”
Dvadeset godina nakon što je rasformirana centralna vlast, ovakva situacija vlada u velikom dijelu Somalije. S obzirom na nezainteresovanost svijeta za veću intervenciju, nema izgleda da će se u skorije vrijeme nešto promijeniti.
Tekst za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić