Čak 22 posto žena u dobi od 20 do 45 godina u Švedskoj uopšte ne želi djecu, dok istovremeno samo osam posto muškaraca tako razmišlja, pokazuje istraživanje Aftonbladeta, koje uveliko ukazuje na zabrinjavajuće demografske trendove i objašnjava pad stope plodnosti širom Evrope.
Prošle godine je stopa plodnosti (prosječan broj djece po ženi tokom cijelog reproduktivnog razdoblja) u Švedskoj pala na 1,43, odnosno na najnižu vrijednost otkako se populacijska statistika počela pratiti 1749. godine. U Hrvatskoj je stopa tek marginalno viša i trenutno iznosi 1,47. Za jednostavnu obnovu stanovništva, odnosno da broj stanovnika ostane isti bez migracija, potrebna je stopa plodnosti od oko 2,1 djeteta po ženi.
Prosječna stopa plodnosti u EU je samo 1,38
Paradoksalno je da su obje spomenute zemlje iznad prosjeka stope plodnosti Evropske unije, koji je, prema podacima Evrostata, već 2023. godine pao na 1,38. Najnižu stopu plodnosti imaju Malta (1,06), Španija (1,12) i Litvaija (1,18), a najvišu Bugarska (1,81) i Francuska (1,66).
Prije otprilike pola vijeka nijedna evropska zemlja nije imala stopu plodnosti manju od 2,0, a Irska je bila evropski rekorder sa stopom 3,85. Istraživanje Aftonbladeta pokušalo je otkriti uzroke tog drastičnog pada plodnosti, koji je u Skandinaviji započeo oko 2010. godine, a u ostatku Evropske unije decenijama kasnije.
Martin Kolk, vanredni profesor demografije na Univerziteta u Stokholmu, koji je tumačio rezultate Aftonbladetova istraživanja, kaže da su značajne razlike između spremnosti žena i muškaraca za rađanje djece u skladu s trendovima u zemljama s vrlo niskom stopom plodnosti poput Japana, Južne Koreje, Španije i Italije.
“Žene u dobi od 20 do 30 godina, dakle rođene otprilike između 1995. i 2005. godine, rađaju manje djece nego što su rađale njihove vršnjakinje u prethodnim generacijama. Veliko je pitanje hoće li imati djecu kasnije tokom života ili će se u potpunosti odreći djece”, rekao je Kolk.
Zašto mladi odgađaju roditeljstvo?
Na pitanje Aftonbladeta šta bi u njihovim životima trebalo da se dogodi da se osjećaju spremnim za djecu, Šveđanke su najčešće davale sljedeće odgovore: stabilni prihodi (41%), odgovarajući partner (29%), prikladnije stanovanje (25%), stalan posao (20%) i lično sazrijevanje (16%). Slično su odgovarali i muškarci.
Dakle, rađanje najprije zavisi od životnih prioriteta, standarda, prihoda i uslova stanovanja. Čini se da današnje mlade žene i muškarci u Švedskoj u većoj mjeri daju prioritet prijateljima, interesima, samoostvarenju ili karijeri umjesto ranog zasnivanja porodice i rađanja djece.
“Sve ukazuje na to da je rađanje djece postalo planirani projekat u kojem sve mora prvo sjesti na svoje mjesto. Ako se vratimo nekoliko decenija unazad, mladi ljudi su rađali djecu bez mnogo razmišljanja. Djeca su bila sastavni dio života i tako su se i rađala”, govori Kolk.
Posmatrajući duže razdoblje, jasan je trend polaganog pada stope plodnosti širom Evrope, ali u posljednjih 60 godina bilo je značajnih oscilacija koje se ne mogu objasniti samo kulturološkim i vrijednosnim stavovima društva i pojedinaca. Češka je, na primjer, početkom 21. vijeka imala stopu 1,18, koja je do 2021. porasla na 1,83.
Privremeni trend ili trajna promjena?
Slično je bilo kretanje stope plodnosti u Bugarskoj, dok je Poljska 1990. godinu dočekala sa stopom od 2,06, koja je potom u idućih desetak godina pala na 1,22 i do danas se zadržala na tom nivou. Prema podacima Svjetske banke, u Hrvatskoj je stopa plodnosti pala ispod nivoa obnove populacije još početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka i od tada je u gotovo neprekidnom padu.
“Biće zanimljivo vidjeti da li je ovo samo privremeni trend ili početak nečeg trajnijeg. Ako mladi ljudi sada privremeno daju prioritet drugim stvarima i kasnije se odlučuju da imaju djecu, to nije dramatično i neće imati tako velike posljedice. Ali ako idemo prema novoj situaciji, u kojoj veće grupe mladih žena zapravo uopšte ne žele da imaju djecu, tada bi društvo dugoročno bilo znatno pogođeno”, objašnjava Kolk.
U praksi, problem nije (samo) u tome što je stopa plodnosti širom Evrope niska, nego što je u nekim zemljama već nastalo demografsko “usko grlo”: generacije koje danas ulaze u dob za rađanje malobrojnije su od generacija prije njih. Demografi to opisuju kao demografsku inerciju.
Demografska inercija
Kretanje broja rođenih, kao i ukupne populacije, ne zavisi samo od “broja djece po ženi”, nego i od toga koliko uopšte ima žena u reproduktivnoj dobi. Ako se baza, posebno broj žena u dobi od 20 do 39 godina, smanjuje, broj rođenih ostaje nizak ili pada čak i kada se stopa plodnosti malo popravi.
Primjer zemlje u kojoj možda više i nije moguće promijeniti trendove, jeste Italija. Čak i kada se demografskim mjerama uspije podići stopa plodnosti, Italija će i dalje u idućim godinama imati sve manje potencijalnih majki, jer su generacije rođene u prethodnim razdobljima niske stope plodnosti jednostavno malobrojnije.
Zato demografski oporavak, odnosno veći broj djece i kasnije radno sposobnog stanovništva, postaje usporen i dugotrajan, a ponekad i gotovo nemoguć bez dodatnih izvora stanovništva, poput imigracije. I to migracije koja uključuje ponajprije mlade porodice i žene u fertilnoj dobi