Termin rat je vremenom, osim za veće oružane sukobe između država, počeo da se koristi i za sukobe u drugim oblastima društvenog djelovanja. Tako su u upotrebu ušli termini: hladni rat, specijalni rat, totalni rat, višedimenzionalni, neograničeni i hibridni rat.
Upotreba termina hibridni rat postala je veoma učestala posljednjih nekoliko godina, a sam termin se pojavio početkom 21. veka. Iako ne postoji opšteprihvaćena definicija ovog termina, svi se slažu da početak 21. vijeka i aktuelni ratovi i krize zaslužuju novi pojam, a postoji saglasnost oko toga da je hibridni rat kombinacija neoružanih i oružanih oblika ugrožavanja.
Pojava termina „hibridni rat“ se veže za početak XXI veka, kada je nakon perioda Hladnog rata na svjetskoj sceni ostala jedna globalna supersila, SAD. Tada su neki pretpostavljali da će doći do „kraja istorije”, da dolazi vrijeme bez većih ratova, gdje će se problemi rješavati demokratskim putem i dogovorima.
Međutim, stvarnost je bila drugačija. Tokom 90-ih godina prošlog vijeka i početkom XXI vijeka, svijet se susreće sa većim brojem manjih, građanskih ratova, i ratova velikih sila protiv manjih država.
Prvi primjeri hibridnih ratova u novijoj istoriji su rat u Čečeniji, sa specifičnim čečenskim načinom borbe i gerile, zatim ratovi koje su SAD i NATO vodili nakon 11. septembra 2001. godine, u Afganistanu i Iraku, gdje su im protivnici manje oružane grupe koje primjenjuju partizanski, gerilski način ratovanja, sakrivaju se među stanovništvom, izvode napade na logističke lance, patrolne rute, ekonomske resurse, u gradovima angažuju snajperiste i samoubice, itd. U ovakvim uslovima, u javni diskurs zapadnih zemalja polako ulazi termin hibridni rat ili hibridne prijetnje. Prijetnje američkoj vojsci u Iraku i Afganistanu – terorizam, gerilsko ratovanje, informacione operacije, delovanje organizovanih kriminalnih grupa – nazivaju hibridnim prijetnjama, a sintezu različitih oblika neprijateljskog djelovanja – hibridnim ratom.
Tokom 2014. godine nastaje kriza u Ukrajini, smjena političke vlasti, oružana pobuna stanovnika na istoku zemlje, zatim otcjepljenje Krima i prisajedinjavanje Ruskoj Federaciji. Tada se, prije svega od strane političara i pojedinih analitičara u zemljama istočne Evrope (Poljska, Ukrajina, Estonija, Letonija, Litvanija), skandinavskim zemljama i Velikoj Britaniji, djelovanje Rusije prema Ukrajini počinje opisivati kao hibridni rat. U sadržaj takvog rata su uvrstili niz vojnih i nevojnih aktivnosti, specijalne operacije ruske vojske, sajber rat, informativni rat, finansijski i socio-ekonomski pritisak, političku borbu, itd. Posebno je u tu svrhu korišćen rad ruskog generala Valerija Gerasimova, tadašnjeg Načelnika Generalštaba Vojske Ruske Federacije, koji je u svom radu definisao hibridne pretnje kao kombinaciju istovremeno primenjenih (1) političkih, vojnih, ekonomskih, društvenih i informativnih sredstava i (2) konvencionalnih, neregularnih, terorističkih i kriminalnih sredstava.
Dotadašnja teorijska i naučna rasprava, koja se vodila u naučnim krugovima, počinje da se institucionalizuje i to od strane NATO-a i EU. Na samitu u Velsu su definisana dva strateška izazova za NATO, drugačija po svojoj formi i ispoljavanju, Ruska Federacija na Istoku i teroristička grupa ISIL na Jugoistoku. Tadašnji komandant NATO snaga, general Filip Bridlav, je istakao da se ova dva izazova sastoje od različitih aktera, sa različitim formama delovanja u okviru modernog hibridnog ratovanja. Iako se u okviru NATO nije došlo do jedinstvene definicije hibridnog rata, u nekoliko dokumenata a i izjava zvaničnika se moglo zaključiti da se pod njim podrazumevaju različite metode delovanja protivnika u okviru tzv. „DIMEFIL“ spektra – diplomatske, informacione, vojne, ekonomske, finansijske, obaveštajne i pravne metode.
U Ruskoj Federaciji je takođe počelo da se govori o hibridnom ratu, i to pretežno kao odgovor na diskusiju na Zapadu. Na nekoliko konferencija je zaključivano i da: hibridni rat predstavlja podrivanje moći neprijatelja kao politički cilj rata; u njemu se pretežno koriste nevojne metode delovanja radi uticaja na javno mnjenje i političku elitu protivnika; ima za cilj podrivanje legitimiteta postojeće vlasti, kako bi se ista zamenila vlašću na koju će se imati veći uticaj; njime se utiče na kulturne i duhovne vrijednosti protivnika, a zatim i na materijalne.
Andrej Koribko, ruski novinar i publicista, je „obojene revolucije“ u zemljama kao što su Ukrajina, Libija, Egipat, Sirija, od kojih su neke prerasle i u oružane sukobe nedržavnih oružanih formacija protiv zvaničnih oružanih snaga tih država, ocenio kao hibridni rat koji sprovode SAD i određene zemlje Evrope. U svojoj knjizi „Hibridni ratovi: Indirektni adaptivni pristup promeni režima“ je kao elemente ovakvog hibridnog rata naveo: diplomatiju, informatičke napade, ekonomski rat, informativni rat i propagandu, podršku lokalnim grupama, neregularne oružane snage (terorizam), regularne oružane snage i specijalne jedinice.
Načini ratovanja koji se danas opisuju kao hibridni nisu novi za čovječanstvo, a primjeri dosežu do antičkog doba.
U svjetlu hibridnog ratovanja kako su ga na Zapadu gledali do krize u Ukrajini, mogu se naći primeri tzv. hibridnih protivnika u vrijeme antičkog Rima.
Tokom Hladnog rata i nastupanja velikih sila, SAD i SSSR, jedne protiv druge, kako u direktnom sukobu, tako i preko uticaja na druge manje države, ispoljile su se metode djelovanja na ekonomskom, medijskom, socijalnom, obavještajnom polju, kakve danas prepoznajemo u tzv. hibridnom ratovanju određenih zemalja.
Generalni sekretar NATO, Jens Stoltenberg je izjavio da je „prvi primer hibridnog rata koji nam je poznat verovatno bila upotreba Trojanskog konja u Trojanskom ratu, što znači da smo ga već videli“.
Ako je sadržaj već poznat, postavlja se pitanje zašto se ne koristi neki postojeći termin, kao što je recimo specijalni rat?
Termin hibridni rat je koristan sa tačke gledišta državnih zvaničnika jer sa jedne strane uzdiže pitanje u očima javnosti a sa druge omogućava bezbjednosnim strukturama da obuhvatnije i odgovornije planiraju i razvijaju odgovore u kriznim situacijama. NATO je koncipirao hibridni rat posmatranjem i objašnjavanjem aktivnosti Ruske Federacije u sukobu sa Ukrajinom, a koje nisu bile klasične vojne (uz zvaničnu upotrebu oružanih snaga RF). Ovo se naravno nije uklapalo u koncept ratovanja za koji NATO postoji i za koji je osposobljen, sukobe prije svega vojnih elemenata nacionalnih država, pa je termin hibridni rat, iskorišćen da se opiše sve ono što nije spadalo u obrazac neprijateljskog delovanja koji NATO prepoznaje. Istovremeno, za jačanje međusobnih veza zemalja članica, jačanja njihovih bezbjednosnih kapaciteta, saradnje na svim nivoima, poželjno je pre svega imati neprijatelja, a zatim i razviti koncept rata koji bi bio vjerovatan.
Novi termin za moguće prijetnje sigurno dodatno naglašava značaj daljeg zajedničkog delovanja država članica. Posebno se tu daje naglasak na razmjeni obavještajnih informacija, održavanju vojnih vježbi uglavnom u zemljama NATO u Istočnoj Evropi. Pogodno je to činiti ako u pozadini imate teoriju o hibridnom ratu koji vodi ta zemlja. Termin ima svoju političku dimenziju, posebno od zaoštravanja odnosa SAD, nekih evropskih zemalja i Rusije, te služi da alarmira, prije svega zapadnu javnost, kroz semantički novi izraz.
Hibridni rat doživio je masovnu upotrebu upravo kada su se odnosi velikih sila zaoštrili i došli skoro na nivo na kojem su bili u vrijeme hladnog rata. Ovoga puta su se SAD i evropske zemlje u NATO-u opredijelili za korišćenje drugačijeg termina. Termin naglašava kompleksnost globalnog i regionalnog bezbjednosnog okruženja. Objedinjuje različite bezbjednosne prijetnje kao što su terorizam, migracije, organizovani kriminal, obavještajne službe, ekonomske pritiske, medijsku propagandu i dezinformisanje, i naglašava činjenicu da one potiču od jednog nosioca, što u krajnjem omogućava bolje razumijevanje bezbjednosne situacije, kako za javno mnjenje tako i za državne organe koji tome treba da se suprotstave. Termin takođe treba da alarmira državne organe na svim nivoima i u svim oblastima, na definisanje strategijskih, operativnih, pa i taktičkih planova radi suprotstavljanja eventualnim hibridnim oblicima agresije.
Sadržaj hibridnog ratovanja
Sadržaj rata čine metode, načini i oblici djelovanja sukobljenih strana u nastojanju da ugroze jedna drugu. Kao najznačajniji sadržaj hibridnog ratovanja mogu se uzeti sljedeći oblici djelovanja na protivnika u cilju primoravanja na ispunjenje zahteva:
– Informaciono-psihološko-ideološko djelovanje
– Političko djelovanje
– Ekonomski pritisci
– Obavještajno-subverzivna delatnost
– Informatičke metode
– Kriminalne aktivnosti
– Terorizam i oružane pobune
– Konvencionalno vojno djelovanje
Pod-sadržaji navedenih oblika bi mogli da budu razne druge radnje nižeg nivoa ugrožavanja, aktivnosti na operativnom i taktičkom nivou kao što su: uticaj na političko rukovodstvo, psihološke operacije, korupcija, atentati, medijska propaganda i spinovanje, osnivanje nevladinih organizacija pod kontrolom stranog faktora, uticaj na određene socijalne grupe, finansiranje određenih političkih stranaka, ucene, vrbovanje državnih službenika od strane obaveštajnih službi, izazivanje podela, nezadovoljstva, jačanje razlika, izazivanje građanskih nemira, pojedinačni teroristički akti, napadi oružanih grupa na određene kritične objekte, linije komunikacija i logistike, dezinformisanje stanovništva itd.
Suština savremenih teorija je da rat nije samo oružani sukob nego i sukob različitih interesa u okviru koga se primjenjuju sve raspoložive mjere koje strane posjeduju kako bi potčinile svojoj volji drugu stranu. Uklapa se u poimanje hibridnog rata, zar ne?
Rat u klasičnom smislu te riječi, kao veći oružani sukob, je uvijek bio i najskuplji način ostvarivanja geopolitičkih i ekonomskih interesa (i u materijalnom smislu i u smislu žrtava), pa je primjena drugih metoda za ostvarivanje tih interesa dobijala više na značaju tokom vremena.
Šta je hibridni rat?
Oružani sukob, nasilan konflikt, niz napora, simbioza uništavanja sistema protivnika, suberzivna aktivnost, kombinacija resursa, kombinacija metoda
Ko ga vodi?
Jedna ili više država, državni, nedržavni akteri, kombinacija državnih i nedržavnih aktera, protivnik, regularne snage, neregularne snage
Kako?
Upotreba konvencionalnog oružja, neregularne taktike, terorizma, kriminalnih, subverzivnih aktivnosti; konvencionalne i nekonvencionalne metode; diplomatske, ekonomske, političke, informativne, propagandne, obaveštajne metode, informatički napadi; ucenjivanjem, podmićivanjem, klevetama, manipulacijama javne svesti, društvenim protestima; stvaranje nevladinih organizacija, ometanje administracija, javnog života, podsticanje neslaganja; podrška lokalnim grupama, korišćenje specijalnih jedinica, prikrivene operacije, isporuke oružja; upotreba konvencionalnih trupa, obaveštajnih agenata, političkih provokatora, predstavnika medija, paravojnih, terorističkih i kriminalnih elemenata; ekonomske ucene, korišćenje pozicija unutar policije, vojske ili socijalnih struktura.
Gdje?
Borbeni prostor, zona operacije, na celoj ili delu teritorije protivnika, u svim oblastima društvenog delovanja (ekonomiji, politici, medijima, sajber prostoru, socijalnim odnosima, kulturi, sportu)
Prema kome?
Društvu, državi, savezu država, političkoj zajednici, stanovništvu, oružanim snagama, ekonomskim resursima, privrednim društvima, političkim vlastima, lokalnoj samoupravi, državnim službenicima (posebno u vojsci, policiji, bezbednosnim službama), političkim strankama, kulturnim, ideološkim i moralnim vrednostima, socijalnim, političkim i drugim društvenim odnosima, značajnim pojedincima, međunarodnim ili domaćim organizacijama.
Zašto?
Radi ostvarivanja konkretnih interesa i ciljeva, pokoravanja subjekta ugrožavanja, prisiljavanja neprijatelja da preduzme takve korake koje on ne bi uradio sam po sebi.
Ne mora po pravilu da oba učesnika hibridnog rata budu države. Kao jedna od strana u sukobu može da se javi i određena društvena grupa, pokret, politička, etnička, nacionalna, interesna pa i teroristička organizacija. Moglo bi se reći da takve organizacije uvijek imaju određene političke ciljeve, suprotne interese u odnosu na neku državu ili njenu vlast. Kao primjere organizacija, a koje su prema teoretičarima, prije svega iz SAD, zapadne Evrope i Izraela, vodili hibridne ratove ili bar okarakterisani kao nosioci hibridnih pretnji, možemo uzeti ISIL u Iraku i Siriji, talibane u Avganistanu ili Hezbolah u Libanu.
Zaključak
Istorija upotrebe pojma hibridni rat je duga svega 15-ak godina i odvijala se, a i dalje odvija, u uslovima značajnih dešavanja u svijetu, kao što je početak rata protiv terorizma (nakon napada 2001. godine u SAD), rasta suprotstavljenosti između velikih sila kao što su SAD, Ruska Federacija, Kina, kretanja svjetskog poretka od bipolarnog, preko unipolarnog ka multipolarnom, vođenja više manjih, regionalnih ratova. Pored toga, u određenim zemljama je dolazilo do političkih kriza, smjena vlasti, protesta stanovništva, a koji su bili praćeni diplomatskim, ekonomskim pritiscima spolja, od strane većih zemalja.
Hibridni rat je kao još jedan termin u opisivanju savremenih sukoba doživio svoje promjene tokom vremena, pa se od opisivanja operativno-taktičkog nivoa borbe ne-vladinih snaga protiv većih armija, počeo koristiti na strateškom nivou za kompleksne, višedimenzionalne sukobe velikih sila ili agresije istih tih sila na manje države. Upotrebu termina je diktirao politički diskurs, prije svega u SAD i evropskim zemljama koje su članice NATO, ali se proširio i na ostatak svijeta, kao poželjna tema za raspravu o ratovima današnjice i kako se oni vode.
Zauzimaju se različiti stavovi o novom pojmu, ali je sigurno da on i praktično i teoretski doprinosi pozitivnom fokusu na probleme i sukobe današnjice. Može da se koristi kao mjerilo za određene međunarodne odnose, za ocjenu nekih pojava, sačinjavanje strategija i planova odbrane, za potrebe naučnih istraživanja, itd.
Sadržaj hibridnog rata čini sukobljavanje država ili države i nevladinih entiteta, u okviru koga se primjenjuje širok spektar neoružanih, po potrebi i oružanih metoda agresije, u skoro svim oblastima društvenog djelovanja protivnika, a koje karakterišu centralizovana sinhronizacija i prilagođavanje konkretnom protivniku (otporu, uspješnosti delovanja), čiji je cilj, kao i u svakom ratu, pokoravanje i ostvarivanje političkih, ekonomskih i vojnih interesa agresora.
Obim pojma čine svi oni pojmovi na koje se pojam odnosi a za koje je analiza pokazala da obuhvata široko polje društvenog djelovanja u okviru koga se hibridni rat odvija. Njegove granice čine sve one aktivnosti koje se sprovode u okviru informaciono-psihološko-ideološkog delovanja, političkih pritisaka, ekonomskog rata, obaveštajno-subverzivnih metoda, informatičkih metoda, terorizma, kriminala i vojnih operacija.
Što se tiče odnosa pojma sa drugim sličnim pojmovima, on se može posmatrati kao novi termin za već poznat sadržaj i obim ratovanja. Globalizacija, razvoj informacionih sistema, tehnologije, novih vrsta oružja, je sigurno uticao da se pojave određene nove metode i načini ugrožavanja bezbjednosti.
Izvor: POJAM HIBRIDNOG RATA Autori: Nenad Cvetković, Ministarstvo odbrane Republike Srbije, Mitar Kovač, Univerzitet Edukons, Fakultet za projektni i inovacioni menadžment, Beograd, Branko Joksimović, Ministarstvo odbrane Republike Srbije