Foto: BUKA
Iako Indija ima 1,38 milijardi stanovnika, za većinu ljudi na Zapadu
prosječan Indijac i dalje je IT-inženjer s naočalama koji govori
engleski sa čudnim naglaskom.
Indija ovog ponedjeljka (15.8.) slavi 75 godina neovisnosti od britanske kolonijalne vladavine,
a indijski talent i kultura proširili su se na veći dio svijeta – od
joge i duhovnosti, pa do izvršnih direktora multinacionalnih korporacija
poput Googlea i Twittera. Ipak, stereotip o toj zemlji i dalje dominira
mnogim glavama u Sjevernoj Americi i Europi.
Evo što ljudi najčešće pogrešno misle kada je riječ o Indiji:
Indijci i hindusi nisu isto
Indija
je raznolika zemlja s nekoliko glavnih religija, među kojima su
hinduizam, islam, kršćanstvo, budizam, sikhizam i džainizam. I ne samo
to – na popisu iz 2011. oko 2,9 milijuna ljudi izjasnilo se kao ateisti.
Ako
putujete kroz Indiju, ponekad ćete vidjeti da se jezik i kultura
mijenjaju na svakih 50 do 100 kilometara. Svaka savezna indijska država
ima svoj glavni jezik, a neki od njih imaju na stotine dijalekata.
S
obzirom na to da je, prema popisu stanovništva iz 2011., engleski drugi
najrašireniji jezik, on se često koristi za komunikaciju, npr. između
onih iz istočne države Zapadni Bengal koji govore bengalski i onih iz
južne države Kerala koji govore jezik malajalam.
Nisu svi Indijci vegetarijanci
Na Zapadu
misle da je Indija lider vegetarijanskog pokreta. Ali, iako je u Indiji
broj vegetarijanaca možda veći nego u ostatku svijeta, ipak se samo oko
30 posto stanovništva te zemlje identificira s tim načinom ishrane.
Prema
jednoj anketi provedenoj 2019. i 2020. godine, blizu 70 posto Indijaca
konzumira meso ili jaja, ali samo 7 posto njih jede i govedinu. No tih 7
posto bi trebalo uzeti s rezervom, jer je moguće da svi sudionici
ankete po tom pitanju nisu bili iskreni zbog straha od posljedica.
Hindusi (većina u Indiji) kravu smatraju svetom životinjom, a
posljednjih godina dodatno se radi na suzbijanju konzumacije goveđeg
mesa.
Stereotipi o siromaštvu
Film
„Milijunaš s ulice” (Slumdog Millionaire) donio je Indiji Oscara – ali
cijena je bila visoka. Siromaštvo je svakodnevica za većinu Indijaca.
Prema podacima Svjetske banke, skoro 60 posto stanovnika te zemlje živi s
manje od 3,10 dolara dnevno.
Voajeristički prikaz njihovih
života na velikom filmskom platnu mogao bi se vidjeti kao romantična
predodžba siromaštva za zapadnjačku publiku. U filmu su u crveno-smeđem,
sepija-tonu, prikazane prepune ulice kojima teče kanalizacija i prolaze
neuhranjena djeca.
Ako se tome doda još i klišej o bijelcu koji
„pomaže” siromašnim Indijcima kako bi izbjegli svoju tešku sudbinu, kao u
filmovima „Ruka od milijun dolara” (2014.) s Jonom Hammom ili „Grad
radosti” (1992.) s Patrickom Swayzeom, to onda sigurno ne pomaže
lokalnom stanovništvu.
Indijska filmska industrija nije samo Bollywood
Bollywood
ili hindi filmska industrija često se smatra jedinim predstavnikom
indijske kinematografije. Raskošna vjenčanja, prenaglašene scene plesa i
zasljepljujuće boje pojačavaju klišej o grandioznim setovima, glazbi i
veličanstvenim gestama romantike kao suštini Indije.
Ali, Indija
proizvodi filmove na nekoliko jezika, a neki od njenih najvećih dragulja
snimljeni su baš na regionalnim jezicima. Indijski filmski univerzum je
ogroman i neprestano raste: od filma na bengalskom „Pather Panchali”
Satyajita Raya iz 1955., pa do ovogodišnje epske drame „RRR” na jeziku
telugu koja je zaradila 90 milijuna dolara već u prvom tjednu
prikazivanja.
„Mistična Indija”
Roman „Siddhartha” Hermanna Hessea iz 1922. godine za mnoge Europljane je bio prvi uvod u „indijsku duhovnost”.
S
vremenom je ta fascinacija prerasla u globalni trend, pa danas tisuće
stranaca putuje u svete gradove kao što su Rishikesh i Haridwar kako bi
ondje prakticirali jogu ili se upoznali s alternativnom medicinom
Ayurvedom.
Ali dok Beatlesi ili film Julije Roberts „Jedi, moli,
voli” iz 2010. navode neke da povjeruju da će na ulicama Indije postići
nirvanu, mnogi stanovnici te zemlje otvoreno izbjegavaju i samo
spominjanje te predodžbe o „mističnoj Indiji“ koja se prodaje u
popularnoj kulturi.
Indijska hrana – mnogo više od curryja
I
konačno, raznolikost Indije se možda najbolje odražava u njenoj hrani,
koja se na žalost u inozemstvu obično svodi samo na curry. No ta zemlja
ima gastronomsku ponudu koja može konkurirati čitavim kontinentima.
Nabrajanje
različitih indijskih delicija zahtijevalo bi ogroman prostor – od
kašmirskog „wazwana”, biharske „litti chokhe” i „vindalooa sa
svinjetinom” pa sve do manipurskog „kangshoija”, radžastanskog „laal
maasa” i karnatakskog „pandi curryja”.
Iako začini koji se
upotrebljavaju možda ne odgovaraju baš svakom nepcu, uobičajene
zapadnjačke predodžbe o indijskoj hrani kao nečemu što je previše
začinjeno ili „sve isto“ ne samo da su problematične, već su i potpuno
pogrešne.
U svijetu koji je sve više povezan na mnoge od tih
stereotipa se sada na internetu ukazuje kao na nešto zastarjelo.
Napredak po tom pitanju je spor, jer je i zadatak herkulovski, ali
globalna zajednica pokazuje povećanu spremnost za učenje. Ljudi ulažu
više vremena u unapređenje svog interkulturalnog znanja i kompetencija, a
to znači da je budućnost i raznolika i inkluzivna.
Nadajmo se zato da će „Nevjerojatna Indija” dobiti zasluge koje joj nesumnjivo pripadaju.
DW