“Putinov treći mandat biće u znaku daleko drugačije Evrope, posebno jer
nekoliko njegovih bliskih prijatelja više nije na svojim funkcijama”,
navedeno je u analizi “Stratfora”.
Naime, njegov novi mandat dešava se u vrijeme kada vladaju drugačiji
trendovi u Evropi, na primjer, desile su se promjene u Francuskoj, na
čije čelo je došao socijalista Fransoa Oland, koji je pobijedio
dosadašnjeg predsjednika Nikolu Sarkozija. Promjene su se desile i u
Italiji i Njemačkoj.
“Stratfor” navodi da je tokom ranije Putinove ere Rusija “bacila
pogled” na tri od ukupno četiri glavne evropske sile; Njemačku,
Francusku i Italiju. Kremlj smatra da je Velika Britanija četvrta
evropska sila, ali tradicionalno savezništvo zvaničnog Londona sa SAD
znači da je ona isključena iz eventualnih saveza s Rusijom.
Kremlj smatra Njemačku, Francusku i Italiju zemljama koje drže
ekonomsku, političku i vojnu snagu koja bi mogla da se suprotstavi
Rusiji. Umjesto da napravi partnerstva s pomenutim zemljama, Putin je
izgradio odlične lične odnose sa vođama ovih zemalja.
Novi Putinov mandat biće u znaku daleko drugačije Evrope, posebno jer
nekoliko njegovih bliskih prijatelja više nije na svojim funkcijama,
navedeno u analizi “Stratfora”
Inače, Njemačka je bila prvi prirodni ruski izbor za partnerstvo, jer
ne samo da je riječ o zemlji koja čini srž Evrope, već je ujedno i riječ
o zemlji koje se Kremlj najviše boji. Štaviše, Putinov afinitet prema
Njemačkoj datira još iz vremena kada je kao agent KGB bio na službi u
Drezdenu. Početkom 2000. Putin je iskoristio činjenicu da tečno govori
njemački kako bi izgradio jako prijateljstvo s tadašnjim njemačkim
kancelarom Gerhardom Šrederom.
Sa druge strane, Šreder je ovu povezanost vidio kao odličnu ekonomsku
šansu, jer je Rusija glavni proizvođač i izvoznik energenata, ali ujedno
i mjesto gdje postoji potencijal za velike investicije. Tokom
Šrederovog mandata, odnosi Njemačke i Rusije su “procvjetali”, a Rusija
je Njemačkoj dala specijalne povoljnosti kao svom energetskom partneru.
Silvio Berluskoni, premijer Italije, koji je blizak s Putinom, podnio
je ostavku i zamijenio ga je Mario Monti, koji ne želi da ulazi u
geopolitička savezništva s Rusijom.
Nekadašnji Putinov partner Žak Širak, bivši predsjednik Francuske,
odavno se povukao iz politike, dok je Sarkozi izgubio na izborima u
nedjelju, samo dan prije Putinove inauguracije. Ljudi koji danas
okružuju predsjednika Olanda nisu bili u vladi kada je Putin bio na
vlasti, tako da mu je i ovo partnerstvo oslabilo.
Ostaje mu jedino Angela Merkel, njemačka kancelarka, s kojom je imao
najslabije odnose u evropskom krugu. Ipak, Merkelova je trenutno više
zainteresovana da Evropu održi na okupu, tako da nema ni vremena ni
interesa za ruske planove prema Evropi.
Da podsjetimo, Rusija se nalazi na putu oporavka još otkako je Putin
prvi put došao na mjesto predsjednika 1999. On je naslijedio slomljenu,
slabu i haotičnu zemlju, a njegova misija je bila da Rusiji vrati
stabilnost i bezbjednost, što je bio ogroman poduhvat za lidera čija
zemlja ne samo da je najveća u svijetu, već je puna različitosti, ali i
okružena potencijalno neprijateljski raspoloženim silama. Putin je, baš
kao i bivši ruski carevi, koristio dvije primarne taktike da se
suprotstave prijetnjama.
Tokom ranije Putinove ere, Rusija “bacila pogled” na Njemačku, Francusku i Italiju
Prva taktika jeste mobilisati rusku vojsku kako bi se “izgurao” strani
uticaj, što je učinjeno u Gruziji. Druga taktika je stvoriti nužna
savezništva u Evropi kako bi se pomoglo Moskvi da razdvoji panevropsko i
NATO proširenje, te da odbije antirusko raspoloženje. Putinovi manevri
su prirodna evolucija načina uspješnog vladanja Rusijom. Naravno,
savezništva Rusije u prošlosti ne znače da je Rusija vjerovala ovim
zemljama (ali i obrnuto). Ipak činjenica je da ruski, ali i evropski
lideri dijele zajedničko mišljenje da su određena savezništva neophodna
da se oblikuje dinamika na Starom kontinentu.