Pleso, zagrebačka zračna luka.
Baš kao prije godinu i pol nakon što sam s istog mjesta odletio za Južnu Ameriku, vrtim film zadnjih par mjeseci provedenih u Hrvatskoj.
Sve je zapravo bilo obilježeno samo jednim –mojom knjigom i događajima oko nje.
Predivan je
osjećaj bio, nakon gotovo pet godina pisanja po bespućima interneta,
imati ukoričeni dio svog života, i punu garažu očaravajućeg mirisa hrpe
svježe tiskanih knjiga.
Predivan je
osjećaj bio posjetiti šezdeset gradova u Hrvatskoj i okolici, podsjetiti
se kako je stopirati po našim krajevima, iskusiti gostoljubivost naših
ljudi, gledati im u znatiželjne oči za vrijeme prepričavanja putnih
pustolovina.
Predivan je
osjećaj bio jednog dana odlučiti da idemo na Novi Zeland, i započeti
maštati o novom početku, novim iskustvima, novoj domovini, novoj priči.
Ali tužan je osjećaj bio gledati tužna lica roditelja od kojih odlaziš po tko zna koji put, i tko zna kad ćeš se vratiti.
—-
Ovo mi je prvi put da odlazim negdje, a da nisam ni najmanje uzbuđena – govori mi Mare, nakon što smo predali prtljagu koja nikad nije bila veća, prošli osiguranje, i posljednji put mahnuli mojima. – I prvi put da mi je žao što ostavljam ljude iza sebe.
Nisam joj ništa rekao.
Iako nismo
dijelili iste osjećaje, znao sam da joj je teško. Znao sam da je njen
jedini razlog odlaska na Novi Zeland bio taj što ja idem. Znao sam da
joj je bilo dosta novih početaka, taman se udomaćila u našem rodnom
gradu, očvrsnula poveznice sa obitelji i starim prijateljima, bila
spremna ostati.
I onda ju ja
jedno jutro probudim s idejom da idemo na drugi kraj svijeta, u
nepoznato, sami, tražiti posao, vidjeti kuda će nas sve to odvesti. Isto
kao godinu i pol ranije, kad je ostavila život u Zagrebu i odletjela za
Južnu Ameriku kako bi se pridružila čovjeku kojeg je poznavala
osamnaest dana.
Nisam joj
ništa rekao. Samo uputio ohrabrujući osmijeh i čvrsto zagrlio. Znao sam,
ili se barem nadao, da će i ovaj put ispasti divan, kao i onaj prije
njega.
—-
Zagreb – Amsterdam. Amsterdam – Bangkok. Bangkok – Taipei. Taipei – Sydney. Sydney – Auckland.
Jedno
opijanje na par tisuća metara visine, osam avionskih obroka, 12
vremenskih zona i 48 sati kasnije – kroz oblake ugledali smo Aotearou: Zemlju Dugačkog Bijelog Oblaka, kako su Maori prvotno nazvali današnji Novi Zeland.
Ipak je tu. Nije samo izmišljotina ucrtana na karti, blizu ničega.
S pedesetak
kilograma po glavi izišli smo s aerodroma, i čekajući autobus promatrali
svijet oko sebe. Promet je sa suprotne strane od uobičajene, ljudi se
osmjehuju čim uspostavite kontakt očima, ali najviše nam je pažnje ipak
ukralo – nebo. Bilo je divno vidjeti da je u kasnim poslijepodnevnim
satima – još uvijek dan. Ljeto nam se vratilo, uououou.
A u
zanimljivoj predstavi na njemu izmjenjivala su se, a ponekad i
surađivala, četiri igrača: sunce, oblaci, kiša i vjetar. Svakih su se
par minuta natjecali tko će imati veći utjecaj na nevine promatrače.
Dosad sam takve nagle promjene vremena doživio samo u Australiji, gdje
su se sva četiri godišnja doba znala izmjeniti u jednom danu. Tako je
očito bilo i ovdje.
Pobjedu u
nebeskoj igri je odnio vjetar, jer je on zapravo i određivao tko će
zapovijedati – sunce, oblaci ili kiša. Konstantno je nemilice šibao, i
potaknuo nas da odmah nadjenemo vlastito ime ovoj zemlji – Zemlja
Propuha.
Već se bila
spustila noć kad smo pronašli adresu na kojoj ćemo prebivati idućih pet
dana, otvorili vrata ograde osjećajući se poput lopova, šuljali se
uokolo u potrazi za ključem koji je bio skriven u dječjoj čizmici, i
ušli u naš novi dom, prvi na Novom Zelandu – 120 godina staru drvenu
vilu. Na stolu nas je čekala boca crnog vina, čarape od organskog pamuka
koje izrađuje vlasnica, i poruka dobrodošlice: Osjećajte se kao kod kuće.
Godinama sam bio očaran CouchSurfingom, ali sada se rodila nova ljubav – HomeExchange.
Kako smo još
uvijek bili neprilagođeni na vremensku razliku, bacili smo đir do centra
grada kako bismo obavili prvi šoping. Dobro nam je došlo i za razgibati
natečene noge nakon dva dana skučenih avionskih sjedala.
Sa strahom
smo ušli u supermarket, očekujući da ćemo bankrotirati već na samom
ulasku – vrijedno smo preračunavali iz dolara u kune, uspoređivali
cijene doma i ovdje, ali smo se ugodno iznenadili i ustvrdili da su
cijene ovdje u prosjeku više za samo 50%.
Uzevši u
obzir da je minimalac nekih 10 tisuća kuna mjesečno, shvatili smo zašto
čak i ljudi koji rade za kasama u supermarketima imaju snage za nabaciti
osmijeh kada vas poslužuju.
—-
Iduće dane smo proveli u razgledavanju Aucklanda.
Proljeće je
bilo u punom sjaju, što se najbolje osjećalo hodajući sporednim
uličicama – osluškivali smo neobične cvrkute nepoznatih ptica, mirisali
svakojako bilje u punom cvatu i promatrali gusto zeleno raslinje
ogromnih drveća. Sve je to odavalo osjećaj da smo usred džungle, a ne
najvećeg grada na Novom Zelandu.
Naselja kroz
koja smo prolazili bila su mirna, prepuna drvenih kućica s okućnicom –
imali smo osjećaj da se iza svih zidova kriju sretne obitelji koje nakon
dana na poslu nasmiješene sjede za stolom u blagovaonici i veselo
raspravljaju o danu iza njih, dok mačka ili pas žicaju ostatke hrane,
mašući repom.
Idila.
S Mt Edena, poznatog vulkana i najviše prirodne točke u Aucklandu, promatrali smo grad kojim je dominirao poznati Sky Tower, podsjećajući nas na toranj koji nam je toliko godina služio kao orjentir, u nedostatku mahovine.
Znam da nisam bila uzbuđena zbog dolaska ovdje – rekla je Mare, gledajući u daljinu. – Ali sad kad smo tu, znam da će sve biti u redu.
Nisam joj
ništa rekao. Samo uputio ohrabrujući osmijeh i čvrsto zagrlio. Znao sam,
ili se barem nadao, da će i ovaj put ispasti divan, kao i onaj prije
njega.
Trećeg dana
boravka u Aucklandu našli smo se s Marinkom, curom iz Splita koja ovdje
živi i radi već četiri godine. Spremno nam je odgovarala na sva pitanja
koja smo imali o Novom Zelandu, pa smo tako saznali da život ovdje u
principu ima samo jednu manu – udaljenost od ostatka svijeta i svojih
najmilijih.
Ali, postoji i pozitivna strana te mane – odmah se nadovezala. – Kako
gotovo svi ljudi koji su doselili na Novi Zeland imaju istu priču, istu
pozadinu, isti osjećaj udaljenosti od obitelji i prijatelja, upravo se
zbog toga svi vrlo lako zbliže i stvaraju nova prijateljstva, osnivaju
nove obitelj. Naše društvo se primjerice nalazi svake nedjelje, ima nas
iz svih krajeva svijeta, kad se nekom rodi dijete svi postajemo tetke,
ujaci i stričevi, tu smo jedno za drugo. Jer znamo da nitko drugi nije.
Ispila je
gutljaj kave za četiri dolara i nastavila pričati kako su tu radnici
zaštićeni ko lički međedi, kako je svima nepojmljivo kad plaća kasni
jedan jedini dan, a kamoli da nikako ne dođe, a ako se radi i minutu
nakon radnog vremena, plaća se prekovremeno. Pričala je kako direktor
njene tvrtke vozi auto star par desetaka godina i kako nitko nema naviku
pokazivanja koliko novca imaju, što je sušta suprotnost od navika
većine naših ljudi kojima je prvi potez nakon zarađivanja neke sume novca – pokazati da se ima.
I upravo zbog
toga što financije drže za sebe, svatko sebi plaća cugu ili hranu kad
iziđu vanka. Ne zato jer su škrti, nego zato što svatko zarađuje svoj
novac i logično im je da ga i sami troše.
Tu se vidjelo da je Marinka još uvijek dijelom naša – platila nam je cugu.
Ako praznici,
kojih imaju napretek, kojim slučajem padaju na vikend, slobodan dan
možete iskoristiti u sljedeći ponedjeljak. Riba je bolja od prosječne
ribe u Dalmaciji, često i jeftinija. Ljudi su ljubazni, bez obzira bili
to prodavači, policajci ili porezni inspektori.
Da, to smo primjetili čim smo sletjeli – Mare se nadovezala. – Sa
sobom smo donijeli pola kile hercegovačke škije, ne znajući da su se
smanjili limiti s 250 na 50 grama po soobi. Carinici su nam ljubazno
objašnjavali kako moramo platiti sve što je iznad dopuštene granice
(dolar po gramu!), ispričavali se zbog nedavne promjene zakona, da bi
nam na kraju pristali ostaviti 300 grama, kao znak dobre volje.
Da, to ćete svugdje primjetiti, i postat će vam normalno – nasmijala se Marinka. – Pa
kad se vratite kući šokirat ćete se kad to više ne budete imali. Kao
kad sam ja ljetos sletila u Split, a žena na aerodromu me osorno pitala
“Šta sam se ukipila ko drvena Marija?” jer sam zastala na sekundu. Iako
je na početku bilo teško, danas se definitivno mogu vidjeti kako ovdje
osnivam obitelj, okolina je jednostavno zdravija, stvari su posloženije.
Mare i ja smo
se pogledali i nasmijali, svjesni da smo došli u jednu normalnu i
perspektivnu zemlju, u kojoj će sve isljučivo ovisiti o nama samima, i u
kojoj možemo ostvariti koliko toliko lagodan život, ukoliko se
potrudimo.
Oprostili smo
se Marinkom, koja nam je rekla da joj se slobodno javimo ako negdje
zapnemo ili nešto zatrebamo, a idući put kad smo u Aucklandu smo pozvani
na roštilj gdje ćemo se upoznati s ostatkom ekipe.
Na tren nam je bilo mrvicu žao što imamo dogovoren house sitting u Wellingtonu.
S kave smo
bacili đir do Vile Dalmacija, gdje se održavao mjesečni skup iseljenika
iz južnih krajeva Hrvatske. Iako smo od prosjeka bili mlađi za nekih
50-ak godina, bilo je divno upoznati simpatične ljude koji su ovdje već generacijama,
u njihovom društvu pogledati nastup plesačica s Cookovih otoka,
počastiti se dalmatinskim pršutom, sirom, fritulama, uzeti par kontakata
u slučaju da zapnemo ili nešto zatrebamo.
Istu smo
večer morali odlučiti kojim ćemo načinom doći do 650 kilometara
udaljenog grada gdje imamo sređen smještaj idućih šest tjedana. Na
raspolaganju smo imali tri opcije – avion, autobus ili dijeljenje
troškova goriva ako netko ide u istom smjeru. Već sam danima pratio
situaciju na sve tri fronte: avion je bio najbrži i relativno jeftin
način, iako ga je poskupljivala naša teška prtljaga; autobus je bio
spor, puno jeftiniji (postoje niskotarifne kompanije preko kojih možete
kupiti kartu za svega nekoliko dolara), ali problem je bio što su
dozvoljavali samo 15 kilograma prtljage po osobi. Mi smo imali puno
više. Pratio sam i oglase za podjelu troškova prijevoza, ali nitko nije
išao iz Aucklanda prema Wellingtonu.
Autostop s našom prtljagom nije dolazio u obzir.
I baš u trenutku kad smo odlučili da ćemo ići najskupljom varijantom – avionom, saznali smo za TransferCar,
web stranicu na kojoj možete pronaći rent-a-car vozila koje treba
relocirati iz jednog grada u drugi, potpuno besplatno. Bilo je par
vozila koja je trebalo prebaciti iz Aucklanda u Wellington, a rent-a-car
čak i podmiruje jedan puni rezervoar goriva, koji bi trebao biti
dovoljan za put od 650 kilometara.
Brže bolje
sam se prijavio za relokaciju, i ujutro dobio potvrdan mejl od Hertz-a
da možemo doći po auto, tj. minibus. Bila mi je potrebna međunarodna
vozačka dozvolu (koju sam srećom izvadio u Zagrebu) i kreditna/debitna
kartica.
Istu smo
večer, nakon ponovnog cjelodnevnog lutanja Aucklandom, pošli na
aerodrom, i nakon par minuta na šalteru Hertza, imali ključeve od
minibusa od dvanaest sjedala, kojeg smo u roku 24 sata trebali prevesti
do aerodroma u Wellingtonu. Odskakutao smo do parkinga, otvorio vrata,
ušao unutra i shvatio da sam – na suvozačevom sjedalu. Prebacio sam se
na desnu stranu minibusa, isproučavao automatski mjenjač, i uz najduži
izlazak s parkinga ikad, krenuo prema našoj kućici.
Spakirali smo
stvari, ujutro se oprostili od našeg divnog doma, sjeli u minibus i
krenuli prema glavnom gradu Novog Zelanda – Wellingtonu.
Uz dozvolu autora prenosimo tekst sa njegove stranice