Autor je stručnjak za savremenu svjetsku historiju i vanredni profesor
na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) i vanjski saradnik na
Odsjeku za međunarodne odnose i diplomatiju Fakulteta političkih nauka
Univerziteta u Sarajevu.
Kao što sam spomenuo u
svom posljednjem autorskom tekstu objavljenom uoči ruske invazije na
Ukrajinu [1], treba očekivati ogromne promjene na globalnom nivou ako se
vojna konfrontacija pokaže kao neminovnost. Nova polarizacija, jačanje
političkih, ekonomskih i sigurnosnih koncepata među silama u nastajanju,
te jačanje postojećih ali i nedavno uspostavljenih su logične
posljedice. Ta konfrontacija se ne bi odnosila samo na rusko-ukrajinske
odnose, već na ukupni svjetski poredak, što se nakon više od dva mjeseca
trajanja invazije, polako ali sigurno pred nama osvjedočujemo, prenosi
Anadolu Agency (AA).
Tome svjedoče i grozničave reakcije
“nesvrstanih” evropskih zemalja; Švicarske, Švedske i Finske. Zaista,
sredinom 1990-ih, kada je zapadni svijet predvođen Sjedinjenim Američkim
Državama imao dominantnu ulogu zasnovanu na vrijednostima demokratije,
razvoja i sigurnosti, Rusija, Švedska, Švicarska i Finska pridružile su
se NATO-ovom Partnerstvu za mir (PfP). Zajedno sa još nekoliko zemalja,
izrazili su namjeru da bliže sarađuju sa Alijansom, dok su neke od njih u
procesu postale i punopravne članice Alijanse.
– Motivi Švedske i Finske-
Dok
se Rusija pozicionirala kao ranjena, ali pragmatična svjetska sila i na
toj bazi isprva gradila svoj odnos sa NATO-om, razlozi za Švedsku i
Finsku bili su sasvim drugačiji. Osnivanje Vijeća Rusija-NATO 2002.
godine bio je vrhunac njihove praktične saradnje i međusobnog
razumijevanja. Kada ga je Alijansa suspendovala 2014. godine,
prvenstveno zbog aneksije Krima, porastao je zajednički interes
Skandinavaca za veće i bolje povezivanje sa NATO-om. Ali čak i u to
vrijeme, Finska i Švedska su pokušale ubijediti Moskvu da punopravno
članstvo nije njihova opcija.
– Značaj Arktika i Baltika-
Na
samitu u Varšavi 2016. godine, u vrijeme kada je regija Baltičkog mora
postala žarište geopolitičkog sukoba, švedski premijer Stefan Lofven i
finski predsjednik Sauli Niinistö naglasili su važnost nastavka
produbljivanja saradnje NATO-a, s obzirom na uspješnu rusku aneksiju
Krima (2014. ) i invaziju na Siriju (2015.). Šveđani i Finci su sigurno
razmišljali kako da se suoče i odgovore na nove ruske zahtjeve na
sjeveru. Naravno, ranije tenzije između Zapada i SSSR-a su se smirile
nakon sloma komunizma, ali su obnovljene 2007. godine kada je Rusija
pokrenula pomorski manevar u podnožju Sjevernog pola. Namjera je bila
proširiti rusku teritoriju do samog pola. Nema sumnje da je traganje za
ogromnim količinama minerala i energetskih resursa ispod arktičkog leda
bila centralno pitanje za Moskvu u tom regionu.
Drugi razlog je
Sjeverozapadni prolaz, pomorski trgovački put u fokusu Rusije zbog
ekonomske važnosti za njene sjeverne luke (najznačajnije su Murmansk,
Arhangelsk i Vladivostok) i Kine zbog pomoćne rute za njen brži izvoz.
Klimatske promjene i globalno zagrijavanje rezultirali su periodom kada
je Sjeverozapadni prolaz uglavnom bez leda, što je od koristi za rusku
trgovinu iz Sibira (naftna polja) i međunarodni transport. Ovaj slučaj
također dokazuje strateške višedimenzionalne veze između ove dvije
euroazijske sile. Iako je Kanada uglavnom najzabrinutija zbog novih
dešavanja u arktičkoj regiji, to svakako ugrožava i Skandinavce.
Pogoršanje
situacije nakon 2016. godine, koja je po mnogo čemu bila prekretnica,
uticalo je na odnose u ovoj velikoj regiji, koja se protezala od Arktika
do Baltika i Jadrana do Mediterana.
Nova veoma pulsirajuća tampon
zona, u poređenju sa Gvozdenom zavjesom Hladnog rata, značajno je
proširena. Dok se činilo da je usljed tenzija finlandizacija razuman
prelazni koncept, a čak je predstavljena i Ukrajini kao održivo
rješenje, apetiti velikih sila prevazišli su ovu strategiju. Također i
SAD kao snažan zagovornik širenja NATO-a na istok, ostao je nijem na
ovo. Sa zapadne tačke gledišta, neoliberalizam je morao biti pobjednik u
igri koju je Vladimir Putin objašnjavao kao igru života i smrti.
– Kina i Rusija kao rastući akteri-
Naime,
centralna uloga SAD-a u svjetskim odnosima postajala je sve manja pod
pritiskom prije svega Kine, ali i sve većeg značaja Rusije. Održati
poziciju jedine globalne sile postalo je nemoguće, a toga su postali
svjesni svi veliki akteri. Od Indo-Pacifika do Bliskog istoka, Kina je
pokazala veliku odlučnost u suprotstavljanju SAD-u. Ali i u ovoj
evropskoj tampon zoni, uz podršku Rusije, napravljeni su značajni koraci
kroz inicijativu 17+1 kao komponentu “Inicijative Pojas i put”. Kao
odgovor na ovaj izazov, prvobitno vrlo propusna Inicijativa Triju mora
(Jadransko, Baltičko i Crno more) postala je ekonomski i politički
odgovor Zapada Kini. Naravno, zbog ovakvog razvoja događaja nakon 2016.
godine, SAD je ovi inicijativu podržao i 2020. na sastanku u Talinu
(Estonija).
– Budućnost je dvosmislena-
Iako je teško
predvidjeti u kom pravcu će se razvijati globalni odnosi, neke od
posljedica su već vidljive. Eventualni, takozvani neizbježni ulazak
Švedske i Finske u NATO pogoršat će ionako zategnute odnose između
Zapada i Rusije i Kine, a dalje će dodatno zakomplikovati političke
odnose vezano za globalni Sjever. Reperkusije će se osjetiti duž cijele
linije razdvajanja, čineći dva bloka još udaljenijima i
neprijateljskijim. Teško je reći da li će to dovesti do ukrajinizacije
ili finlandizacije ovog područja. Odnosno, da li će prevladati politika
detanta ili sukoba. Naravno, ruska agresija i brutalnost će uticati na
političke odluke, ali prihvatanje plaćanja cijene američke želje da
zadrži moć i utjecaj treba biti racionalizovano. Kakav je izbor
ukrajinizacije Evrope ili filandizacije centralnog prostora evropskog
kontinenta? Dalje širenje NATO-a u Skandinaviji kreće se ka nesretnom
prvom konceptu.
– Evropski kontinent bi mogao biti tampon zona-
To
također znači da će evropski kontinent najviše patiti kao bojno polje
između SAD-a i Evroazije. Energetska ne/zavisnost će naštetiti evropskim
ekonomijama, dok će opskrba osnovnim životnim namirnicama postati sve
složenija i skuplja. Dok bi anglosaksonski svijet mogao biti relativno
miran, Evropa bi morala duboko i mudro razmisliti o svojim političkim
potezima. Trenutno EU to ne radi, ali vidmo da članice EU skaču iz
pogreška u pogrešku. Najozbiljniji problemi su usmjereni na Berlin
prebacujući mu težak teret odgovornosti. Pristupanje Švedske i Finske NATO-u dodatno bi trebalo učini poziciju Berlina krhkom.
– Zaključak?-
U
1993. godini irski bend U2 posvetio je cijeli album rađanju EU-a,
nazvavši ga “Zooropa”. Naslovna pjesma je sarkastičan tekstualni osvrt
na konzumeristički evropski diskurs. Autori su sloganima velikih
kompanija kontekstualizovali dezorijentaciju zemalja Starog kontinenta,
ali je na kraju ipak izražena nada. Potrebno je više da se uspostavi
nada nego da se bude vođen tehnologijom (Vorsprung Durch Technik[2]).
Potrebni su konsenzus, razumijevanje i ustupci. To znači učiniti širok
pojas država između superblokova prostorom saradnje. U suprotnom, to će
biti prostor smrtonosnih sukoba. Ipak, ono što nam zaista treba je
Evropa vođena mudrošću (von Weisheit geleitet[3]).
*Stavovi i mišljenja izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency
[1] https://www.aa.com.tr/en/analysis/analysis no ordinary gcopolitical-issue/2511447
[2] German phrase meaning ‘progress through technology’.
[3] ‘Guided by wisdom’.
Anadolija