Dok jedni za inflaciju u SAD-u krive niske kamatne stope i veliku kupovnu moć zbog visoke zaposlenosti, zanemaruje se drugi bitan čimbenik – poremećaj u opskrbnim lancima, piše Ivo Škorić. Jedan od razloga tom poremećaju je nedostatak vozača kamiona, koje iz posla tjeraju pretjerana regulativa, prekarni rad i tehnološkim nadzorom svake sekunde njihova radnog i slobodnog vremena, piše Ideje.hr
Godina je u SAD-u počela oporavkom ekonomije. U godišnjem obraćanju Kongresu o stanju nacije predsjednik Joe Biden je rekao kako nikada nije bio veći optimist, kako su SAD dodale 12 milijuna novih zaposlenja u dvije godine njegova mandata i kako nezaposlenost nije bila niža u 50 godina. Najavio je najveće infrastrukturne projekte od Eisenhowerovih autocesta, i kako će zahtijevati da sav materijal u saveznim građevinskim radovima bude proizveden u SAD-u. Planira sljedeće dvije godine rezati vrpce, očito. Smanjit će državni deficit tako što će natjerati korporacije na minimalni porez od 15% i učetvorostručit će porez na otkup dionica. Rekao je da je 25% 200-godišnjeg državnog duga nastalo u 4 godine pod Trumpom. Vratit će proizvodnju čipova u SAD, podići 500.000 punjača za e-vozila i ograničiti cijene lijekova, uglavnom puno lijepih obećanja.
Federalna banka jest odlučila usporiti dizanje kamatnih stopa kako su se cijene malo stabilizirale, a inflacija je počela padati. No, čelnik banke Jerome Powell je oprezno reagirao na Bidenov optimizam, kazavši uoči njegova govora da borba s inflacijom još nije gotova i da vijesti o senzacionalno niskoj nezaposlenosti nisu nužno tako dobre ako želimo usporiti ekonomiju. No, cijene padaju. Cijene goriva su 20-30% manje nego ljetos. Cijene rabljenih automobila su drastično pale, dobra vijest u zemlji gdje se očekuje prodati 36 milijuna rabljenih automobila ove godine. Velikim tehnološkim kompanijama kao Alphabet i Meta ponovno je porasla vrijednost. Balon je nastavio rasti. I za razliku od onog kineskog, meteorološkog ili špijunskog, još je daleko od obale, gdje bi ga mogli srušiti bez opasnosti od posljedica za civile.
Što manje radnika je potrebno da proizvede nešto, to bolje za investitore. Zato se tržište dionica strmoglavilo na vijest da je ukupni broj zaposlenih ipak porastao.
U pozadini dobrih vijesti je činjenica da su tehnološke kompanije otpustile 154.000 ljudi (visoko plaćenih inženjera i programera) prošle godine, a zatim više od polovice tog broja – 88.000 – samo prošlog mjeseca. Tržište očito nagrađuje rezanje troškova kroz otpuštanje radne snage. Što manje radnika je potrebno da proizvede nešto, to bolje za investitore, to bolje za kapital. Zato se tržište dionica onda naglo i naprasno strmoglavilo na dan kada je Zavod za statistiku rada priopćio kako je prošlog mjeseca ipak ponovno porastao ukupan broj zaposlenih. I to za punih 517.000 ljudi. Odmah je nastala panika na Wall Streetu – nezaposlenost je premala, kamate su preniske.
Joseph Stiglitz, progresivniji ekonomski nobelovac, prošlog mjeseca je napisao kako bi bilo pogrešno i opasno ako Federalna banka nastavi velikim koracima s dizanjem kamatne stope, kako je učinila 1980-tih, gurnuvši zemlju i svijet u ekonomsku recesiju. Jak dolar i visoka kamatna stopa će najviše pogoditi siromašne zemlje. I otjerati ih od Amerike. Većini afričkih zemalja već je Kina najveći trgovinski partner – trend koji će se samo nastaviti uz ovakav kurs Federalnih rezervi SAD-a. Možda je vrijeme da se dozvoli malo viša stopa inflacije umjesto da se izazove recesija? Stiglitz piše da je uvjerenje centralnih bankara da je inflacija počela padati zbog njihovih najava dizanja kamatne stope slično uvjerenju njegova psa Woofija da avion koji prelijeće kuću odlazi zato što on laje na njega, pa onda, čim vidi avion, uvijek počne lajati. Federalna banka je poslušala Stiglitza za sada i najavila umjerenije i sporije dizanje kamatne stope.
No, to je tek kap u moru, i dugačak je put k pravednijem, jednakijem, i za sve bogatijem društvu. Očita je veza između rasta vrijednosti tržišta i otpuštanja radnika. Prema tome, neizbježno je zaključiti da su interesi kapitala i radnika drugačiji i suprotstavljeni. Radnici žele posao i plaću. Kapital želi produktivnost i dobit. Politika je tu da te dvije strane pomiri. No, već desetljećima se čini da je politika isključivo na strani kapitala, da je izdala radnike i prepustila ih stihiji tržišta. I za to uglavnom krivimo demokrate. Jer od republikanaca se i očekuje da budu pro-kapital. Od demokrata se očekivalo da budu za radnike. A izdali su ih. I Bill Clinton i Barack Obama i tzv. “treći put”. I štogod Biden sad napravio ne čini se dovoljno dobrim i velikim da bi tu situaciju dovoljno brzo i dramatično izmijenilo.
U 2021. je 10,3% radnika bilo sindikalizirano, od toga 6,1% u privatnom sektoru. Godine 1983. bilo je 20,1%. Za vrijeme 50-ih taj broj je bio oko 30%. Ukorak sa sve manjim brojem sindikaliziranih radnika ide i sve manji broj velikih štrajkova (koji uključuju više od 1.000 ljudi), kakvih se kapital jedino i boji: 1952. ih je bilo 470, 1987. ih je zabilježeno 187, a 2021. tek 16. Svjedočimo, dakle, sistematskom uništavanju kolektivne snage radnika tokom zadnjih 70 godina. Zato je svakako pohvalno vidjeti da se sindikati vraćaju, val sindikalizacije je najveći u 20 godina: Amazon, Apple, Chipotle, REI, Starbucks, Trader Joe’s. I da se štrajkovi vraćaju – 2022. je bilo tri puta vise štrajkova nego 2021.; štrajk 7.000 medicinskih sestara u dvije njujorške bolnice je baš nedavno uspješno okončan povišicom plaća od 19% – no nije to još ni približno dovoljno da se vrati prosperitet pedesetih godina prošlog stoljeća.
Ironija je da je najviše nastradala unutrašnjost. Tamo gdje se najviše osjeća klasna izdaja Demokratske stranke danas se ukotvio ‘trumpizam’, kao paradoksalna reakcija na tu izdaju. Umjesto revitalizacije, obje stranke već godinama tretiraju ruralnu Ameriku palijativnim mjerama. Ruralna Amerika je nekad bila žitnica i centar rudarstva i proizvodnje. Danas su najveći poslodavci u ruralnoj Americi državne i socijalne službe i zdravstvo, kako mladi, posebno obrazovani, bježe od tamo u gradove na obalama, kao Slavonci u Irsku, i kako je populacija sve starija, siromašnija, i bolesnija. I osjeća se izdano. I bira Trumpove kandidate kao što su JD Vance i Sarah Huckabee Sanders.
Dok Huckabee Sanders obećava kako će istjerati washingtonske birokratske tirane iz novčanika njezinih ruralnih glasača u Arkansasu, činjenica je da je 2019. Arkansas povukao iz Washingtona mnogo više u pomoći nego što je platio kroz porez – tirani iz Washingtona su u svaki novčanik u Arkansasu spustili oko 5.500 dolara te godine. Percepcija je međutim drukčija, i podložna neumornoj propagandi. Kojoj se, nažalost, demokrati ne suprotstavljaju uspješno: Justin Gest, profesor političkih znanosti na Sveučilištu George Mason, u svom istraživanju optužuje demokrate da su prekrižili ruralnu Ameriku crvenim flomasterom, da uopće i ne šalju aktiviste u te regije, i da zapravo i ne žele bijelu radničku klasu u svojim redovima, označivši ih apriori kao krkane s kojima je bolje nemati ikakvog posla.
Dok su ih demokrati odbacili kao neobrazovane i stoga nebitne, republikanci su ih prigrlili slatkim lažima. Živimo u vremenu velikih laži i, posljedično, velikog nepovjerenja građana u institucije. Washington Post je pobrojao da je Trump lagao 30.573 puta tokom svojeg četverogodišnjeg predsjedničkog mandata. Ni novinarima se više ne vjeruje. Godine 1976., nakon hrabrog izvještavanja iz Vijetnama i Watergatea, 76% građana vjerovalo je novinama i novinarima – danas tek 34%, kako piše Louis Menand za New Yorker ovog mjeseca.
Inflacija je uvelike posljedica zastoja u opskrbnim lancima. Stručnjaci su brzo okrivili pandemiju i rat u Ukrajini. No, u SAD-u je zastoj u opskrbnim lancima velikim dijelom uzrokovan nedostatkom kamiondžija. Nema dovoljno ljudi da vozi kamione, pa kontejneri stoje u lukama i skladištima. A taj problem nije stvoren pandemijom i/ili ratom u Ukrajini, nego je sasvim domaći problem, i posljedica je loših plaća i pogoršanog tretmana, kojem su kamiondžije, kao i drugi segmenti radničke klase, izloženi od osamdesetih godina naovamo, uključujući i besmisleni, promašeni “rat protiv droge”, te napuštaju industriju brže nego ih je industrija sposobna zamijeniti.
Krajem sedamdesetih i prijevoznička je industrija prošla kroz deregulaciju i desindikalizaciju – danas je manje od 10% vozača kamiona članova sindikata, većina se vode kao samostalni poduzetnici, iako voze iznajmljene kamione, bez ikakve financijske samostalnosti, koji se međutim vode na njihovo ime, samo da bi im pružili iluziju da imaju što izgubiti ako štrajkaju – što je dovelo do nižih cijena za klijente, veće dobiti za prijevoznike, i manjih plaća za radnike. Godine 1980. polovica kamiondžija je zarađivala više od 110.000 u današnjim dolarima. Danas je taj iznos upola manji.
Očekivalo se do sada da vozače više nećemo trebati, da će kamioni biti samovozeći. No, danas je svima jasno da je industrija nasjela prodavačima magle kao što su Trevor Milton, generalni direktor Nikola kamiona, koja još nije sastavila nikakav kamion za prodaju, a kamoli samovozeći, i čije dionice su danas gotovo bezvrijedne, a Milton je osuđen za prevaru; ili Elon Musk, čije Tesla električne kamione prodane Pepsicou možemo danas najčešće vidjeti kako ih šlepaju dizel šleperima natrag u radionicu. U međuvremenu se 850 milijardi dolara vrijedna industrija kamionskog prijevoza i dalje oslanja na 3,5 milijuna vozača kamiona od krvi i mesa (1% američkog stanovništva su vozači kamiona). To je dosadan, samotan, naporan posao. Vozač provodi velik dio vremena odvojen od svoje obitelji i djece. Nezdravo se jede. Neredovno se spava. Nema se vremena za rekreaciju. Ljudi mijenjaju kompanije za koje voze robu skoro svake godine.
Posao kamiondžije nekad je imao i romantičan imidž američkog individualizma, slobode i otvorene ceste. Danas je to potpuno nestalo.
No, nekad taj posao ne samo da je bio dobro plaćen, nego je imao i romantičan imidž američkog individualizma, slobode i otvorene ceste iz filmova poput Ice Road, Black Dog, i Over the Top, sa Neesonom, Swayzeom i Stalloneom u glavnim ulogama. Danas je to potpuno nestalo. U izostanku potpune automatizacije, kapital se odlučio zadovoljiti prisilnom hibridizacijom čovjeka-vozača i raznoraznih tehničkih “pomagala” zaduženih da ga nadgledaju i optimiziraju njegovu produktivnost, o čemu piše sociologinja Karen Levy u friško izdanoj knjizi Data Driven: Truckers, Technology, and the New Workplace Surveillance. (Prisilnom, jer je uposlio državnu administraciju – Federal Motor Carrier Safety Administration (FMCSA) – da tu tehnologiju nametne vozačima silom zakona.)
Od 2017. svi kamioni obavezno moraju imati ELD (electronic logging device). Prije toga su vozači sami ispunjavali izvještaj koliko su sati vozili. Kako su htjeli. Zakon, naime, zabranjuje voziti preko određenog broja sati. A poslodavac želi da roba bude što prije isporučena. Sada kompjuter mjeri koliko se vremena vozi. I ne može se varati. To što bogati i ‘ugledni’ neprestano lažu a da ne trepnu, nikom ništa. Glavno da vozači kamiona više ne mogu lagati. Vozač nema više nikakvu kontrolu. Uređaj javlja poslodavcu gdje je kamion u svakom momentu (GPS lokaciju), je li vozač za volanom i vozi li, kojom brzinom vozi, ide li dogovorenim putem i koliko dugo je za volanom. Tom uređaju se pridružuju novi – poput biometričke veste koja može osjetiti ako vozač ima srčani udar, i premda ga ne može spasiti, može zaustaviti kamion, ili poput posebnih naočala s kamerama koje prate jesu li oči vozača na cesti, a ne, recimo, na telefonu, i sklapaju li se kapci ili ne (ako da, upale se svjetla da razbude vozača).
Jedan od zanimljivijih među tim, za sigurnost društva toliko obećavajućim uređajima, koji tretiraju profesionalne vozače kao infantilne balavce, koje, najednom, nakon sto godina, treba nadzirati da ne zaspu za volanom, zove se Steer, proizvod latvijske kompanije. Steer se nosi na ruci kao sat i mjeri otkucaje srca i konduktivnost kože, te vibrira i svijetli ako na temelju tih parametara zaključi da je vozač umoran i gubi pažnju, a ako vibracije i svjetlo ne trgnu vozača, aktivira i blagi električni šok. I onda se pitamo zašto je toliko teško danas naći ljude koji žele voziti kamion. A one koje imamo, tjeramo i drugim mjerama. Jer nije nam dovoljno da nadgledamo vozača dok vozi, nego moramo kontrolirati i što unosi u svoje tijelo kad nije na poslu, testirajući njegov dah, urin, slinu i kosu. I to se baš nedavno postrožilo, unatoč tome što je zemlja krenula u sasvim suprotnom pravcu.
Testiranje urina na drogu provodi se još od 80-tih (Drug Free Workplace Act) zajedno sa drugim protu-radničkim mjerama tada instituiranim. U međuvremenu je 21 država legalizirala rekreativno korištenje kanabisa, a 37 (¾ svih država) je priznalo zakonom da kanabis ima medicinsku vrijednost. Savezna vlast i dalje međutim tretira kanabis birokratskom inercijom kao opasnu drogu bez ikakve medicinske vrijednosti, onako kako je krenula u prvoj polovici prošlog stoljeća iz čisto i isključivo rasističkih razloga (Harry Anslinger, osnivač Saveznog biroa za narkotike, je otvoreno priznavao kako je glavni razlog za prohibiciju marihuane njen efekt na “degenerične rase”), kad su oslobođeni crnci i meksički imigranti donijeli sa sobom u gradove među bijelce naviku pušenja trave.
I usprkos tome što je kanabis danas legalan, 20 milijardi dolara vrijedan, predominantno bijeli biznis (samo 4% vlasnika su crnci), još uvijek stotine tisuća ljudi – posebno crnaca – biva privođeno, i još uvijek se širi mit o umanjenoj ubrojivosti pod kanabisom, mada znamo da ljudi skijaju pod utjecajem. FMCSA trosi 10 milijardi dolara godišnje kako bi i dalje pooštravala pravila testiranja. Mjesec dana prije početka pandemije 2020. uveli su Clearinghouse – centralni savezni depozitorij rezultata testova za drogu – kako bi spriječili vozače, koji padnu test, da odu drugom poslodavcu, i povećali su frekvenciju testiranja sa 25% na 50% radne snage. Tom sad još kane dodati i testiranje sline.
Dakle, nisu vozači otišli zbog Covida, nego zbog trave. Od 2020. do danas je oko 200.000 vozača ostalo bez posla zbog pozitivnog testa na drogu. Više od pola zbog trave. Iako je test urina za travu neupotrebljiv kao indikator bilo čega, budući da kanabis ostaje u urinu tjednima nakon što smo zadnji puta pušili. I dvije trećine tako otpuštenih nisu ni započeli proces povratka na posao koji je nepotrebno težak i ponižavajući (i vjerojatno i neće).
I tako smo ostali bez vozača kamiona. I to se neće popraviti, kaže Chris Harvey, vođa strategije Wells Fargo banke: “Testiranja na drogu u kombinaciji s prirodom posla, koji često zahtijeva da vozači kamiona provode tjedne izvan kuće pod stalnim nadzorom elektronike, naveli su mnoge vozače kamiona da napuste industriju, što će nastaviti gurati cijene još više.” Da bi se suzbila inflacija možda će trebati vozače kamiona bolje platiti, ukloniti neprestani elektronski nadzor nad njima, i prestati testirati na kanabis. Koji put su rješenja zaista jednostavna. Ali ih odbijamo vidjeti. Zbog ukorijenjenih predrasuda.
Ništa drugo ne bi toliko uznemirilo naš spekulativni balon kao štrajk jedno milijun, dva kamiondžija. Za manje od tjedan dana police u dućanima bi bile prazne i ne bi bilo benzina na crpkama. Ekonomija bi stala. Za sada se međutim, izgleda, moramo zadovoljiti samo Facebook stranicom “Štrajk kamiondžija 2022.“, s 8.400 pratitelja, štrajkom jedva 300 sindikaliziranih kamiondžija kompanije Sysco prošle godine u Bostonu, i istovremeno štrajkom 70.000 vozača kamiona u Kaliforniji naoko protiv svog interesa, tj. protiv mjere AB5 koja traži da ih poslodavac tretira kao zaposlenike. Naime, uvjerili su sami sebe da im je bolje ovako, da je kamion njihov, a po novom zakonu, da bi to zadržali, morali bi postati prijevoznici, pa iz svog džepa plaćati i testiranje za drogu i osiguranje za robu koju prevoze. Atomizirani su svak za sebe kao tobože vlasnici-vozači i nisu ni svjesni svoje kolektivne snage, a sistem se dobro brine da do tog povezivanja i osvješćivanja i ne dođe.