Ruska upozorenja mogu biti priprema i opravdanje za eskalaciju
Podsjetimo, Kremlj je u nedjelju i ponedjeljak, bez navođenja ikakvih
dokaza, ustvrdio da Ukrajina planira aktivirati prljavu bombu i za to
optužiti Moskvu.
Rusko ministarstvo obrane u ponedjeljak je priopćilo da se zbog ove
prijetnje njihove snage pripremaju za djelovanje u uvjetima radioaktivne
kontaminacije.
Zapadnjački dužnosnici odbacili su optužbe Moskve kao neutemeljeni pokušaj da se sukob u Ukrajini eskalira.
“Naše zemlje jasno su dale do znanja da svi odbacujemo prozirne,
lažne optužbe Rusije da Ukrajina namjerava upotrijebiti prljavu bombu na
vlastitom teritoriju”, objavio je američki State Department u
zajedničkoj izjavi s britanskom i francuskom vladom.
“Svijet bi prozreo svaki pokušaj da se ova optužba iskoristi kao izgovor za eskalaciju”, stoji u priopćenju.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozvao je inspektore UN-ove
Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) da dođu Ukrajinu kako
bi se uvjerili da je riječ o lažnim optužbama, kakvima se Rusija u
invaziji poslužila već mnogo puta do sada.
“Ako Rusija nazove i kaže da Ukrajina navodno nešto sprema, to znači
jedno: Rusija je to već pripremila”, rekao je Zelenski u ponedjeljak u
videoobraćanju.
Nakon što su Ukrajina i njezini zapadni saveznici odbacili rusko
upozorenje Rusija je u utorak najavila da će problem adresirati na
Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Stručnjak za nuklearnu sigurnost Zdenko Šimić, vodeći istraživač u
Energetskom institutu Hrvoje Požar u Zagrebu, kaže da je međunarodna
kontrola radioaktivnih materijala iznimno razvijena i stroga kada se
radi o aktivnostima koje mogu voditi razvoju nuklearnih bombi.
“Međutim, to nije tako kada je riječ o brojnim drugim radioaktivnim
materijalima koji se koriste u laboratorijima, industriji i medicini. To
znači da je gotovo nemoguće kontrolirati prijetnje prljavom bombom kada
su u pitanju državni akteri”, kaže Šimić.
Razlike između atomske i prljave bombe
Razlika između atomske i prljave bombe je velika.
Atomska bomba temelji se na nuklearnoj reakciji, fisijskoj ili fuzijskoj, koja je uzrok eksplozije i zračenja.
Prljava bomba temelji se na eksploziji klasičnog eksploziva kao što
je dinamit, odnosno TNT. Ta bomba sadrži radioaktivni materijal koji se
raspršuje u eksploziji.
Prljava bomba ne mora sadržavati visoko pročišćen posebno
radioaktivni fisibilni materijal (uranij 235 ili plutonij 239) kakav se
koristi u nuklearnoj bombi. Radioaktivni materijal prljave bombe može se
prikupiti iz različitih izvora – iz industrije, bolnica, znanstvenih
laboratorija ili nuklearnih elektrana. Zbog toga je prljavu bombu mnogo
lakše i jeftinije napraviti nego nuklearnu bombu.
Ona se također može lako prenositi u koferu ili automobilu. No važno
je istaknuti da se za potrebe izgradnje prljave bombe radioaktivni
materijal mora samljeti u prah, što otežava korištenje visoko
radioaktivnih materijala.
Razorna moć prljave bombe
Posljedice eksplozije prljave bombe ovisile bi o mnogo čimbenika,
među ostalim, o snazi eksploziva, količini i vrsti radioaktivnog
materijala koji se koristi, vremenskim uvjetima kao što su vjetar i kiša
itd.
Prljava bomba ima milijune puta manju eksplozivnu i radioaktivnu
razornu moć od atomske bombe. Primjerice, atomska bomba bačena na
Hirošimu imala je razornu moć 20.000 tona TNT-a. Razorna moć prljave
bombe mjerila bi se u kilogramima, a ne u tonama ili tisućama tona.
Oblak radijacije od nuklearne bombe mogao bi se proširiti na više
stotina četvornih kilometara, dok bi se radijacija prljave bombe mogla
raspršiti unutar nekoliko blokova ili četvornih kilometara oko mjesta
eksplozije, što bi ovisilo o vremenskim uvjetima. Broj žrtava primarne
eksplozije prljave bombe bio bi relativno malen, kao i bilo koje obične
bombe s istom količinom eksploziva.
Učinak zračenja radioaktivnog materijala također ne bi bio velik.
Kako se radioaktivni materijal širi, postaje sve manje koncentriran i
manje štetan. Trenutni zdravstveni učinci izloženosti niskim razinama
zračenja, koje se očekuju od eksplozije prljave bombe, vjerojatno bi
bili minimalni. Učinke izloženosti zračenju određivali bi sljedeći
čimbenici:
Količina zračenja kojoj je tijelo izloženo
Vrsta zračenja radioaktivnog materijala koji se koristi (gama, beta
ili alfa). Alfa-zrake su ubrzane jezgre helija; beta-zrake su ubrzani
elektroni ili pozitroni, a gama-zrake elektromagnetski valovi, kao
x-zrake, svjetlost ili radiovalovi, ali znatno kraćih valnih duljina
(odnosno puno veće energije). Čestice helija i elektroni zaustavljaju se
u nekoliko centimetara zraka ili u tankom sloju tkanine ili kože.
Čestice izotopa koje se raspršuju eksplozijom predstavljaju ozbiljnu
opasnost za zdravlje uglavnom samo ako se udišu. Gama-zrake mogu proći
kroz mnogo metara zraka ili mnogo centimetara olovnog oklopa, ovisno o
njihovoj energiji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Udaljenost od zračenja do pojedinca. Koncentracija radioaktivnog materijala ubrzano pada s udaljenošću od mjesta eksplozije.
Način izlaganja – vanjski ili unutarnji. Kontakt preko kože dodirom
je najmanje opasan za alfa i beta-zračenje, kontakt preko pluća disanjem
ili kontakt preko probave unošenjem kontaminirane vode ili pića je
mnogo opasniji, pogotovo za alfa-zračenje.
Duljina vremena izloženosti. Ovisi o tome je li radioaktivnost izvan
tijela ili u njemu te o vrsti radionuklida (vremenu poluraspada i tzv.
biološkom vremenu zadržavanja u organizmu).
Psihološki i ekonomski efekti
Glavna šteta koju bi uzrokovala prljava bomba jest to što bi se
područje kontaminirano radioaktivnim materijalom moralo evakuirati, a
njegova dekontaminacija mogla bi zahtijevati dosta vremena i troškova.
Posljedice eksplozije prljave bombe teško je predvidjeti, osobito
zato što do sada nijedna nije aktivirana iako je bilo nekoliko
neuspješnih pokušaja.
Ipak, Federacija američkih znanstvenika predstavila je moguće posljedice eksplozije prljave bombe u dva scenarija.
U scenariju iz Washingtona djelić grama cezija-137 (izvor
gama-zračenja) koji bi bio raznesen eksplozivom od oko 5 kg TNT-a
kontaminirao bi četvrt u polumjeru od pet blokova toliko da bi bez
dekontaminacije, ako bi nastavili živjeti ondje, imali za pet posto
povećan rizik od razvoja raka (jedan od 1000 bi obolio od raka tijekom
cijelog života).
U drugom scenariju, u kojem bi u New Yorku 5 kg TNT-a raspršilo devet
grama kobalta-60 (izvor beta i gama-zračenja) na vrhu Manhattana,
cijela četvrt postala bi nenastanjiva jer bi rizik od raka porastao na 1
na 100, pod pretpostavkom da nije provedena dekontaminacija, ako bi
stanovnici ondje nastavili živjeti 40 godina.
Drugim riječima, oba scenarija zahtijevala bi dekontaminaciju širokih
područja, što bi bilo teško ako bi se korišteni radioaktivni materijali
kemijski vezali za građevinske materijale. Neke objekte bi se stoga
moralo srušiti, s drugih bi se radioaktivni materijali morali ukloniti
ljepljivim materijalima, a sloj površinskog tla morao bi se ukloniti.
No i nakon dekontaminacije, čak i kada bi se zračenje vratilo na
normalno, tzv. prirodno pozadinsko zračenje, ljudi bi se iz straha teško
odlučili vratiti na takva područja, bilo stanovati ili raditi. Turizam
bi na takvom mjestu vjerojatno na dulje vrijeme odumro. Iako zračenje
može biti minimalno povišeno, mnogi ljudi ga se posebno boje jer je to
nešto što ne mogu vidjeti ni osjetiti, tako da je izvor opasnosti
nepoznat.
Šimić kaže da je nesreća u nuklearnoj elektrani Fukushima Daichi
primjer kako se ljudi teško odlučuju vratiti na radijacijom
kontaminirana područja bez obzira na to koliko pažljivo se obavi
dekontaminacija i koliko je mala ili zanemariva preostala
radioaktivnost.
“Deseci tisuća ljudi oklijevali su ili se uopće nisu htjeli vratiti
bez obzira kako rigorozni kriteriji bili postavljeni kod
dekontaminacije. Uglavnom su se vratili stariji ljudi. Koliko je velik
strah od radioaktivnosti, pokazuje i stigma koju imaju ljudi u Japanu
koji dolaze iz područja Fukushime. Te ljude se vrlo često tretira kao da
su zarazni”, tumači Šimić.
Zbog svega navedenog, prljava bomba ne smatra se oružjem za masovno
uništenje, već oružjem za masovno uznemirenje. U njoj su glavni efekti
psihološki i ekonomski.
Djelovanje prljave bombe testirao je Izrael
Kako smo već naveli, do sada nitko nije aktivirao prljavu bombu iako je bilo nekoliko pokušaja da se to učini.
Primjerice, 1996. pobunjenici iz Čečenije postavili su bombu koja je
sadržavala dinamit i cezij-137 u moskovskom parku Izmailovo. Cezij je
izvađen iz opreme za liječenje raka. Sigurnosne službe otkrile su bombu i
deaktivirale je.
Godine 1998. čečenska obavještajna služba pronašla je i deaktivirala
prljavu bombu koja je bila postavljena u blizini željezničke pruge u
Čečini.
Godine 2002. Jose Padilla, američki državljanin koji je imao kontakte
s Al Kaidom, uhićen je u Chicagu pod sumnjom da je planirao napad
prljavom bombom. Osuđen je na 21 godinu zatvora.
Izrael je jedina zemlja koja je provela četverogodišnji niz testova
prljavih bombi. Prema izvješću lista Haaretz iz 2015., visoka razina
zračenja izmjerena je samo u središtu eksplozije, dok je razina zračenja
čestica raspršenih vjetrom bila niska. Izraelski stručnjaci procijenili
su da bombe nisu predstavljale značajnu opasnost, već su imale samo
potencijal za psihološki učinak.
Index