Šta kaže Ugovor o Evropskoj uniji?
Polazišna točka bio bi članak 49. Ugovora o Europskoj uniji – “ulazna” odredba koja je pandan poznatijem članku 50., temelju za Brexit. Članak 49. propisuje:
“Svaka europska država koja poštuje vrijednosti iz članka 2. i obveže se promicati ih može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. O zahtjevu se obavještavaju Europski parlament i nacionalni parlamenti. Država kandidatkinja upućuje zahtjev Vijeću, koje odlučuje jednoglasno nakon savjetovanja s Komisijom i uz suglasnost Europskog parlamenta. Uvjeti prihvatljivosti koje je odredilo Europsko vijeće uzimaju se u obzir.
Uvjeti članstva i prilagodbe ugovora na kojima se temelji Unija dogovaraju se između država članica i države kandidatkinje. Taj se sporazum potom podnosi na ratifikaciju svim potpisnicama, u skladu s njihovim ustavnim pravilima.”
Članak se poziva na vrijednosti iz članka 2., u kojem stoji:
“Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i ravnopravnost žena i muškaraca.”
Spominje se “kontinent Europa”
Kako podsjeća profesor Steve Peers, u preambuli Ugovora o Europskoj uniji dodatno se spominju “kontinent Europa”, “europska integracija”, “europsko nasljeđe” i “narodi Europe”.
Sve to sugerira da članstvo u EU pripada samo europskim državama. No što to zapravo znači – i gdje je granica Europe?
Ako se najprije zapitamo što je “europska država”, jasno je da to ne mora nužno značiti državu smještenu isključivo na europskom kontinentu. Prije 1985. Grenland je – preko Danske – bio dio Europske ekonomske zajednice (preteče EU) iako se nalazi na sjevernoameričkom kontinentalnom pojasu. A Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je iz EU izašlo 2020., prema zakonu uključuje i nenaseljeni otok Rockall, usred Atlantskog oceana.
I Cipar je punopravna članica EU
Osim toga, EU eksplicitno priznaje devet “najudaljenijih regija”, uključujući i one u Indijskom oceanu, kao dijelove Unije. Uz to, postoji još 13 prekomorskih teritorija s posebnim odnosom prema EU – uključujući i Saint-Pierre-et-Miquelon, otočje koje se nalazi tik uz obalu Kanade.
I sve to prije nego što uopće dođemo do Cipra – punopravne članice Europske unije, koju većina geografa svrstava u zapadnu Aziju iako se politički i kulturno smatra europskom državom. Dakle, izgleda da “biti europski” ne mora značiti biti geografski u Europi – možda je to više stvar identiteta.
Za razliku od Cipra, Kanada se ipak ne doživljava ni kulturno ni politički kao dio Europe. Kanada je, baš kao i SAD i Meksiko, sjevernoamerička zemlja. Teško bi bilo uvjerljivo tvrditi da je europska država.
Pokušao je i Maroko, ali…
Ali kad bi Kanada doista podnijela službeni zahtjev za članstvo, pitanje bi postalo kako bi EU na to reagirala. Kada je Maroko svojedobno pokušao ući u Europsku ekonomsku zajednicu, prema tadašnjim novinskim izvještajima, odbijen je uz obrazloženje da nije europska zemlja – iako to tumačenje možda nikad nije formalno zapisano.
No ta se logika nije primijenila na Tursku, čiji je glavni dio teritorija također izvan Europe. Turska je prošla kroz dug pregovarački proces prije nego što je njezin zahtjev propao iz drugih razloga
Odgovor zapravo nije pravni, već politički. Kad bi Kanada stvarno htjela ući u EU, a države članice i europske institucije to podržale, put bi se pronašao. Pojam “europska država” mogao bi se protumačiti vrlo široko.
A ako bi se inzistiralo na doslovnoj primjeni članka 49., EU bi jednostavno mogla izmijeniti svoje ugovore – što bi u svakom slučaju bilo nužno za sklapanje pristupnog ugovora.
Stvarno pitanje nije pravno, nego političko
U konačnici, stvarno pitanje nije pravno, već političko i ekonomsko. Bi li Kanada ispunjavala takozvane kopenhaške kriterije, koji uključuju spremnost da zemlja preuzme pravni sustav EU, poznat kao acquis communautaire, te prihvati ciljeve političke, gospodarske i monetarne unije?
Bi li Kanada doista željela prilagoditi svoje institucije članstvu u zajedničkom tržištu i carinskoj uniji, obvezati se (barem načelno) na euro te preuzeti zajedničku politiku tržišnog natjecanja i trgovine? Možda bi i to moglo biti fleksibilno interpretirano, ali zemlje kandidatkinje uvijek moraju svoje zakone i politike približiti onima u EU – to je dio procesa.
Osim toga, zemljopis i dalje igra ulogu – a glavni kanadski trgovinski partner i dalje će biti njezin (trenutno prilično nestabilan) južni susjed, SAD. Članstvo u trgovačkom bloku s druge strane Atlantika moglo bi čak predstavljati prepreku.
Zvuči kao zgodan bijeg od domaćih problema, ali…
Za mnoge Kanađane članstvo u EU može zvučati kao zgodan bijeg od domaćih problema, ali bi u stvarnosti otvorilo ogromne izazove za kanadski politički sustav i ekonomiju. Pravno bi to možda bilo izvedivo, uz nekoliko izmjena ugovora – ali to je sve.
Ono što bi se međutim moglo dogoditi, piše Prospect, jest stvaranje novog političko-gospodarskog entiteta koji bi povezao EU, Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norvešku, Island, pa možda čak i Grenland. Taj bi entitet postojao izvan formalnih ugovora EU, ali bi ga nadopunjavao – i u tom slučaju više ne bi bilo važno tko se formalno smatra dijelom Europe, a tko ne.