Na Piazzu del Popolo stane oko 50.000 svijeta, na Trg Sv. Petra u Vatikanu i s njim povezan Trg Pija XII oko 60.000, a na Trg Sv. Ivana oko 120.000. Zato je to tradicionalno bio punkt ljevičarskih okupljanja – komunističkih, prvosvibanjskih, pa i sindikalnih.
Ostali desetljećima nisu imali istu mobilizacijsku snagu, čak i ako su imali organizacijski aparat (poput Katoličke crkve i njezinih 26.000 sakristija u Italiji).
Matteo Salvini, vođa suverenističke i rasističke Lige, uz Giorgiu Meloni (neofašistička Braća Italije) i Silvija Berlusconija (desna liberalna Forza Italia) kao prateće vokale, organizirao je miting na tom Trgu 19 listopada.
Na valu izbornih uspjeha na evroparlamentarnim izborima te na oblasnima u dotad tradicionalno „crvenoj“ Umbriji, htio je zabiti svoj barjak i na taj tradicionalan propagandni punkt talijanske ljevice, podići nogu pored njihova stijega i markirati svoj ideološki teritorij.
S bine je tvrdio da ih je 200.000, Policija je rekla da ih je 60.000. Od oka rečeno bilo ih je između 100.000 i 120.000. U Italiji taj rat brojki u publici ima i politički, a ne samo simbolički značaj. Sljedeći pothvat u osvajanju Italije i njezina javnog mnijenja trebala je biti Bologna, gdje je Salvini – u pretkampanji za oblasne izbore u Emiliji i Romagni, presudne za opstanak Demokratske stranke – sazvao svoj miting 14 studenoga. U dvorani koju je za to odabrao Salvini nije uspio popuniti svih 6500 mjesta, a na trgu pred dvoranom skupilo se oko 15.000 ljudi, pretežno u dvadesetim godinama života, koji su samom svojom nazočnošću, striktno bez ikakvih stranačkih zastava ili obilježja, praktički bez transparenata, uz parolu „Bolognu se ne vezuje“ („Bologna non si lega“ – jasna aluzija na Legu, talijanski naziv Lige kojoj je na čelu Salvini) frontalno odbili glasan mrzilački diskurs, karakterističan za suverenističku desnicu u ofenzivi. Mattia Santori, Roberto Morotti, Giulia Trappoloni i Andrea Garreffa, dotad zapravo posve anonimni promotori prvih bolognskih „srdela“, očito su napipali generacijski puls: u mjesec dana, u samo mjesec dana iz toga bolognskog okupljanja izlegao se nacionalni pokret, kadar udariti klinom u klin, okupiti masu nasuprot mase.
Četiri dana poslije bolognskog okupljanja impozantnog jata „Srdela“, pošto su se „Srdele“ sjatile i u Modeni, stoički stojeći pod pljuskom, pa u Sorrentu, objavili su manifest svoje inicijative, nastale, kažu, da bi „probudila naše savjesti“ te se „suprotstavila onima koji nas godinama zasipaju lažima i mržnjom spram nas samih i naših sugrađana“. Apsolutan je novitet tog pokreta, u komunikacijskom smislu, pobuna ne prvenstveno protiv političkih ciljeva, protiv ideološke potke, nego protiv diskursa mržnje, protiv „prejake riječi“ (kako ju je nazvao onaj pjesnik koji se zato objesio u Zagrebu).
Protiv metode urasle u suvremene informatičke kanale, protiv anonimnog huškanja kroz „društvene mreže“, katkad i industrijski organiziranim trolanjem, „Srdele“ su se postavile na starinski način, otkrivenim fizičkim likom i tijelom. Umjesto sizifovskoga – i po trudu i po rezultatu – ulaska u raspravu sa svakom pojedinom laži, svakom pojedinom poluistinom, na kojima se bazira populistički zamah, „Srdele“ optiraju za tjelesnu nazočnost, fizičku pasivnu rezistenciju.
Preksinoćni miting u Rimu bio je „točka na i“, nakon 130 okupljanja širom Italije u mjesec dana.
Ostatak teksta pročitajte ovdje