Odlazak do Ljubljane, glavnog grada jedne od republika bivše Jugoslavije, podrazumijeva prelazak nekoliko granica i, kao u mom slučaju, dugotrajno čekanje na istim. Put od pet sati se pretvorio u put od skoro sedam sati, ali dolazak u grad koji je okićen kao iz bajke baca u sjenu sve muke oko puta i granica. Prva impresija o Ljubljani u odnosu na Banjaluku je – tako blizu, a tako daleko. Geografski nismo toliko daleko, više manje se razumijemo, tako da nije potrebno potezati za engleskim jezikom, ali duh koji vlada gradom, kultura ponašanja, mirnoća i spokoj je nešto što se osjeti na svakom koraku. To je ukratko moje iskustvo sa Ljubljanom, no kakav je život u tom gradu i uopšte u Sloveniji pitala sam one koje je životni put odveo u ovaj kraj.
Nastavak studiranja i želja za promjenom životne sredine, jednog mladog čovjeka iz Bosne i Hecegovine odveo je daleko od rodne zemlje. Mišo Kapetanović, sad doktorski student na Balkanskim studijama u Ljubljani, dobivši diploma profesora filozofije i sociologije u Banjaluci odlučio je daljnji ciklus školovanja nastaviti van BiH. Prva stanica mu je bila Beč, zatim je išao u Lajpcig i Berlin, a kad je odlučio da bude bliže kući, došao je u Sloveniju.
“Ono što me je privuklo u Ljubljanu je bila katedra Balkanskih studija, na čelu sa profesorom Mitjom Velikonjom, koja se stvarno ističe po svom pristupu i metodama kojim obrađuje stanje na Balkanu. Meni je Slovenija bila nekako potpuno otkriće. Kada putuješ u Aziju, onda tamo naučis jednu predivnu frazu koju koriste svi koji pokušavaju da ti uvale neku falš robu: ‘Same, same, but different’, iliti “Isto, isto, a drugačije’. Tako bih najlakše mogao opisati i svoje slovenačko iskustvo”, rekao je Kapetanović za BUKU.
Objasnio je da je Slovenija kao Jugoslavija, “sa svim tim jugoslovenskim šarmom: prefensi kafićima, brkatim šalter radnicama sa trajnom, masnog bureka, ljubaznih ljudi i prodavačica koje mrzi da se cjenjkaju, jer im dodješ dva centa pa ti daju voljno čak i kad kupuješ u nekom lancu”.
“Ali opet, ta slovenačka jugoslovenština je nekako drugačija. Većina ljudi na cesti bi na prvu voljela reći da se Slovenija otkad je u Evropskoj Uniji potpuno mentalno preobrazila, ali je to samo donekle i tačno. Istini za volju, u ovoj zemlji stvari funkcionišu mnogo bolje, ne samo u poređenju sa Banjalukom, Bosnom i Hercegovinom, već i u poređenju sa Italijom, Mađarskom ili Austrijom”, istakao je Kapetanović.
Najbolji burek na svijetu
Kapetanović je primijetio da je u ovoj zemlji diskurs nekako pomjeren sa nacionalizma na kapitalizam.
“Kad se ima to u vidu ono što prvo pada u oči su nevidljivi radnici, najviše Bosanci, ali i gomila drugih ljudi iz Afrike i Azije, koji rade kao stoka na crno, ili u najboljem slučaju sivo i pri tom nemaju nikakve sigurnosti. Takođe, tu su i navike običnih građana koji kupuju bez previše razmišljanja, kao i kod nas, bitno da je novo i da nisi sirotinja, sad da li ti to treba i kako je to napravljeno je potpuno druga priča. Tako da to malo zbunjuje, jer sa jedne strane imaš dobar život, koji su omogućile promjene od nezavisnosti i EU, a sa druge strane svako jutro kad se spremaš na svoj skupi faks gledaš docimera iz Gane, koji se sprema na posao u skladištu po cičoj zimu za platu ispod minimalca kojom hrani ženu i dijete, pa ti malo dođe muka”, objašnjava Kapetanović.
No, kaže da ne misli da je to specifično samo za Sloveniju i da je slično i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, samo da se u Sloveniji promjene dešavaju ranije i da to za nekih desetak godina očekuje Banjaluku i Sarajevo.
“Ono što se znatno razlikuje jeste kulturni život. Mislim da to razlikuje Ljubljanu od svih ostalih gradova ex-Yu. Ima nešto u tom gradu tako provincijsko, a tako dostupno. Grad je jako mali, nesto kao Banjaluka, ali ipak jako živ, imam osjećaj kao da je neko odsjekao komad Berlina i stavio ga tu. Iako tako mali, to je grad gdje možeš da zalomiš svako veče, doduše nikako svugdje, ali postoje mjesta koja svakako rade ponedjeljkom. Street art je jedan od najboljih u Evropi, muzička ponuda je mnogo bolja za naše jezike i nešto slabija za strane, ali sasvim solidna u svakom slučaju. Dobar teatar, dobra kina koja služe i u druge svrhe sem za filmove. I kao u Banjaluci, sve je malo pa se lako da obići. Na kraju, ti divni ljudi. Ako išta čini Sloveniju Jugoslavijom i poslije Jugoslavije, onda je to mentalitet ljudi. Ljudi su ovdje, kao i u Zrenjaninu, Skoplju ili Osjeku, jako ljubazni i taj jezik, koji ja tako očajno govorim, mi nikad nije bio problem, najčešće nastavimo razgovor na nekom miksu. Kao i svugdje, ima tu zadrtih i zlobnih ljudi, ali ništa više ili manje nego kući”, istakao je Kapetanović.
Sa dozom straha, ali i smiješkom, priznaje da je Ljubljana mjesto gdje je jeo najbolji burek na svijetu.
“Ne znam, ali valjda je ta koncentracija južnjaka, od nemilja nazvanih ćifuri, i poljoprivrednih subvencija Evropske Unije, učinila da nastane sočan burek pun mesa, skoro poetičan. I džaba što mnogi kažu mi volimo ovako ili onako, ljubljanski burek je nešto što se obavezno mora probati. Ove je godine slovenački grad Maribor, sa partnerstvom još nekoliko manjih gradova, Evropska prijestolnica kulture, pa je to prilika za sve ljude da posjete Sloveniju, a bome i provjere moje tvrdnje o bureku”, zaključuje Kapetanović svoje iskustvo sa Ljubljanom i Slovenijom.
Prema iskustvu Lane Zdravković, teoretičarke i umjetnice, Slovenci se danas susreću sa slabljenjem kvaliteta i sigurnosti života, a to je posljedica agresivnog globalnog post-kapitalističkog i neo-liberalnog društvenog uređenja.
“U poslednjih nekoliko godina se u Sloveniji suočavamo sa masovnim otpuštanjima, nezaposlenost raste, a povećavaju se nesigurni oblici zapošljavanja, odnosno zaposlenje na određeno vreme, bez sklapanja regularnog radnog odnosa, što doprinosi nesigurnom životu bez jasne perspektive. Socijalni aspekt države slabi i to je nešto što je u Sloveniji trenutno najakutnije i najproblematičnije. Zato ispred ljubljanske berze još od 15. oktobra do danas traju neprestani protesti protiv kapitalističkog razumevanja društva i premišljaju se novi oblici aktivne političke participacije u smislu direktne demokracije”, rekla je za BUKU Zdravković.
U Ljubljani možeš slobodno biti drugačiji
Posao kojim se bavi omogućio joj je da se upozna sa kulturnim životom gradova širom bivše Jugoslavije. Istakla je da je, u poređenju sa ostalim regionalnim gradovima, imajući u vidu veličinu grada, ponuda kulturnih dešavanja u Ljubljani dosta dobra, naročito kada su u pitanju alternativna i nekomercijalna dešavanja.
“U ovom poređenju ne treba zaboraviti ni mnogobrojna predavanja, debate, okrugle stolove i festivale. Na primer, Mesto žensk i Rdeče zore, koji već dugo i sistematično predstavljaju žensku i queer umetnost, što je za svaku pohvalu. Pored toga je dizajnerska i arhitekturna scena veoma aktivna. Većina pomenutih kulturnih aktivnosti ima izraženu međunarodnu notu”, ističe naša sagovornica.
Lana Zdravković napominje da je autonomni kulturni centar Metelkova, sa svojim klubovima, galerijama i prostorima za druženje, glavni generator nekomercijalne i originalne kulturne ponude i bez nje bi njen život u Ljubljani bio zaista težak. Alternativna kultura koja nju zanima je dostupna još na nekoliko manjih nekomercijalnih prostora kao što su Tovarna Rog, KUD France Prešeren, Kino Šiška, K4, zatim Gledališče Glej, Stara Elektrarna i Španski boric, galerija Alkatraz, Vžigalica, Tobačna 001, Mestna galerija…
Kao neko ko je živio u različitim dijelovima nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, Lana kaže da je život u Sloveniji definitivno drugačiji i opušteniji.
“Po jednoj strani je bolje uređen, manje birokratizovan, sa više sredstava i mogućnosti. Manje je ostrašćenosti, agresivnosti, mačizma, barem na prvi pogled. Sa druge strane je sredina evropski uglađena, ‘civilizovana’, na momente anemična i sterilna. Mala država rađa malograđanski duh, osećaj ugroženosti i strah, korupciju i nepotizam. Prednost je opet da u Ljubljani možeš biti homoseksualac ili lezbijka, queer ili ‘južnjak’, ekscentrik, marksist ili komunist, aktivist, znači drugačiji, mnogo lakše nego u ostalim delovima nekadašnje Jugoslavije. Mnogo je lakše premišljati strahote jugoslovenskih ratova iz slovenske perspektive: bez masovne histerije, zaštite ratnih zločina i zločinaca, bez nacionalne ostrašćenosti. Obzirom da sam poreklom delom iz Srbije, delom iz Bosne, moram reći da mi ne nedostaju splavovi, narodne pevačice, seča vena i pucanje iz pištolja uz zvuke narodnjaka, plakanje, depresija i melanholija koje su me tamo pratile. Ponekad mi ipak fali malo balkanske temperamentnosti, drskosti i patosa”, zaključuje svoje iskustvo Lana Zdravović.
Banjalučanin Miloš Dimitrijević, student prava u Ljubljani, rekao je da se Slovenija, što zbog geografskog položaja i uticaja Austrije, Italije, Njemačke, što zbog više godina članstva u EU, najviše izdvaja od ostalih Ex-Yu država.
“Pod tim mislim posebno na standard života, mnogobrojne privilegije za studente koji su prioritet po pitanju sredstava koja država ulaže u stanovništvo, opšti mentalitet usmjeren ka radu, izuzetno niska netolerancija i diskriminacija, sigurnost i poštovanje zakona itd. A kad su u pitanju mane, na pamet mi pada samo znatno manja prisnost između ljudi koja je značajna za druge Ex-Yu države, što uključuje društvenost, kafanski život, humor, pa čak i manjak iskrenosti, koje je kod nas možda i previše, što su možda samo iz moje perspektive neke stvari koje mi se više sviđaju u Banjaluci”, rekao je za BUKU Dimitrijević.
Kad su u pitanja kulturna dešavanja u Ljubljani, posebno uzevši u obzir da je to mjesto sa manje od pola miliona stanovnika, Dimitrijević nam kaže da ona ima neuporedivo više sadržaja od Banjaluke.
“Tokom cijele godine se konstantno organizuju različiti festivali, izložbe, predstave, koncerti… Rijetko kad se desi da prođem pored Tromostovja, da nešto ne postavljaju za neki kulturni događaj. Grad je prije svega studentski i umjetnički, a svakodnevno grad posjećuje i veliki broj turista. Razlika postoji, u poređenju sa Banjalukom, i u alternativnoj muzičkoj sceni – koja u Ljubljani nije ništa slabija od mainstream. To uključuje kako koncerte, tako i veliki broj alternativnih klubova koji su zaista posjećeni”, objašnjava Dimitrijević.
Dodaje da stanovništvo, možda zbog većeg procenta studenata, zaista djeluje zainteresovano za kulturna dešavanja i zbog toga su svi ti mnogobrojni događaji posjećeni i održavaju se svake godine i u sve većem broju.
“Glavni negativni aspekt društvenog života, pored navedenih razlika u mentalitetu, jesu ogromne cijene pića i zapravo svega u vezi sa noćnim i kafanskim životom. Zbog toga, većina studenata izlaske počinje kod kuće i tek poslije ponoći izlazi. Što se tiče banjalučkog društvenog života, najveća prednost su brojnije kafane, niske cijene i mentalitet mnogo više usmjeren izlascima, kafama i slično. Pored toga, mislim da Banjaluka ima bolji pozorišni program, što se tiče domaće produkcije., dok Ljubljana ima više gostovanja”, kaže Dimitrijević.
Prema njegovom zapažanju, standardni problem u Sloveniji, kao i u bilo kojoj državi, jeste nezaposlenosti zbog svjetske ekonomske krize i nezadovoljstvo političkom situacijom.
Iz priča naših sagovornika zaključujemo da su Slovenci neopterećeni nacionalizmom i religijskim fundamentalizom, koji su kod nas toliko prisutni da ponekad zbog indoktrinacije koja ovdje vlada izgleda kao da se naš život zaustavio 1992. godine. To je odvelo naše nekadašnje sunarodnjake toliko daleko od nas, a dvadeset godina razlike u napredovanju, razvoju, učenju i kulturnom uzdizanju je zaista mnogo.
Dva pitanja o Sloveniji i dva slovenačka odgovora na njih
U Sloveniji je izražen jak ljevičarski stav i aktivno se pručava neomarksizam, dok je ona istovremeno država koja je od raspada Jugoslavije najviše napredovala. Zbog čega su upravo te teorije našle plodno tlo u Sloveniji?
U devedesetim, u presudnim godinama, kad se odlučivalo o načinu ekonomske tranzicije i privatizacije, veliki broj ekonomista koji su bili u stranci koja je tad došla na vlast bio je povezan sa neo/mekim marksizmom. To su bili ljudi koji su bili u stanju odbiti šok doktrinu koja nameće prihvatanje ekstremnih neoliberalnih formi i zbog toga je Slovenija išla kompromisnim, na neki način hibridnim putem i zadržala je prednost u odnosu na druge zemlje. Uspjela je zadržati dobre stvari iz socijalizma, koje je kombinovala sa pozitivnim elementima kapitalizma. Posebno su važne neomarksističke ideje u sindikalnim organizacijama, pa su uspjeli spasiti radnike u određenim situacijama. Možda bi trebali dodati i to da se iz perspektive Evropske Unije Sloveniji zamjera da je previše socijalistička zemlja.
Primož Krašovec, prevodilac, urednik, publicist i putujući predavač (Buka intervju: Mi nismo ljudi koji su sudbinom prokleti)
U Sloveniji se i dalje održao jak neomarksistički diskurs u akademskim krugovima, a opet to je zemlja koja je najviše napredovala od svih zemalja regiona. Kako to tumačite?
Mi smo poluperiferija Evrospke Unije i taj marksistički pogled je veoma sličan drugom, trećem valu postkolonijalnih studija i vjerovatno nije slučaj da se upravo te studije i autori iz te oblasti analiziraju i čitaju u Sloveniji. Imamo tu i veoma dugu tradiciju Lakanovaca koji su izašli iz klasične njemačke filozofije, koja je kombinovana sa marksizmom, pa i tu imamo bliska čitanja. To je značajan pravac, ali on nas kod nekih tema sputava. Uzimajući u obzir ideološke stukture, potrebno je taj diskurs ponekad staviti u zagradu.
Franc Trček, sociolog (BUKA intervju: Mediji su sve više kretenski)