Od napada Rusije na Ukrajinu, Europljani su počeli raspravljati o
svojoj zavisnosti od zemalja koje ne dijele njihove vrijednosti. Raprava
je prožeta kajanjem zbog bliske suradnje s ovim zemljama u prošlosti.
Ali, što je s Turskom? To je zemlja koja je proteklih godina često u
zapadnim medijima ocjenjivana negativno, uglavnom jer brojne odluke i
izjave Ankare nisu dočekane s odobravanjem u zapadnim državama i
javnosti.
U najnovijem „Izvještaju o Turskoj” objavljenom prije dva tjedna, Europska komisija je kritizirala političko usmjerenje Turske: „Funkcioniranje
turskih demokratskih institucija je i dalje ozbiljno narušeno.
Nastavljeno je demokratsko nazadovanje i duboka politička polarizacija.”
Tursko ministarstvo vanjskih poslova oštro je reagiralo na izvještaj, optužujući EU za „nedostatak strateškog pristupa i vizije” i za „pristrasni stav” prema Turskoj.
Težnje Ankare za većom ulogom na globalnoj sceni prati njena sve
agresivnija nacionalistička retorika prema zapadnim partnerima. Danas
Turska, predvođena moćnim liderom Erdoganom, nije ono što Zapad od nje
želi, ali je i dalje važan igrač u globalnoj politici. Evo nekoliko
razloga zašto zapadne metropole zavise od Ankare.
1. Posrednik s kojim razgovaraju i Moskva i Kijev
Ruski agresorski rat u Ukrajini Turskoj je pružio diplomatsku
priliku. Već u prvim danima invazije, Turska se pojavila kao
nezamjenljivi posrednik između Rusije i Ukrajine, pošto zapadne zemlje
nisu pokazale entuzijazam za razgovore s Rusijom. Ankara ima dobre
odnose i s Moskvom i s Kijevom – što je rijedak slučaj u današnje
vrijeme.
Tako je Turska počela djelovati kao kanal za rješavanje velikih
problema kao što je izvoz žita iz ukrajinskih luka, od kojeg svijet u
dobroj mjeri zavisi. Ukrajina je prije rata bila jedan od najvećih
svjetskih izvoznika pšenice, kukuruza, ječma i suncokretovog ulja.
Sporazum između Rusije i Ukrajine, koji je omogućio izvoz žitarica,
potpisan je uz posredovanje Turske i Ujedinjenih naroda u srpnju u
Istanbulu.
Osim toga, Turska sve do danas važi kao najverojatnije mjesto budućih mirovnih pregovora između dvije strane.
2. Saveznik čije je zeleno svjetlo apsolutno nužno
Turska je članica NATO-a od 1952. godine. Činjenica da čini drugu po
veličini vojsku alijanse, iza Sjedinjenih Država, Turskoj daje status
glavnog činioca sigurnosti u transatlantskom Savezu. Smještena na
jugoistočnom krilu alijanse, Turska je u osnovi granica NATO-a prema
Siriji, Iraku, Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i crnomorska granica
prema Ukrajini i Rusiji.
Trenutno Švedska i Finska pokušavaju uvjeriti Tursku da pristane na
njihov ulazak u NATO. Da bi neka nova država mogla postati članicom
NATO-a, potrebno je odobrenje svakog pojedinačnog saveznika. Turska i
Mađarska su trenutno jedine dvije zemlje koje nisu odobrile pristupanje
dvije nordijske države alijansi.
Prošlog tjedna je novi premijer Švedske Ulf Kristersson napisao pismo
turskom predsjedniku Erdoganu, tražeći sastanak na kojem bi razgovarali
o tom pitanju. Sastanak će biti održan u Ankari. Turska optužuje
Švedsku i Finsku da su sigurno utočište za članove Radničke partije
Kurdistana (PKK) koju su Ankara, ali i Washington i Bruxelles stavili na
listu terorističkih organizacija. Turska poziva Stockholm i Helsinki da
turskim vlastima isporuče navodne članove PKK-a.
3. Faktor pristupačne sigurnosti
Sve veći uspjeh obrambenih investicija Ankare čini Tursku dodatno
važnom za Zapad. Uspon turske obrambene industrije učinio ju je važnim
igračem koji direktno utječe na zapadne interese. Naoružane bespilotne
letjelice Bajraktar TB-2 turske proizvodnje, pokazale su se kao vrlo
efikasne u više sukoba proteklih godina. Prema izvještaju Akademije
Bundeswehra za sigurnosnu politiku (BAKS) iz 2021. godine, turski
dronovi odigrali su odlučujuću ulogu u pobjedi Azerbejdžana u
Nagorno-Karabahu.
Danas oni igraju veliku ulogu i u ratu u Ukrajini, pošto su navodno
pomagali ukrajinskoj vojsci u obrani teritorije od ruskih snaga.
Ukrajinski predsjednik Zelenski prošlog mjeseca je odlikovao Haluka
Bajraktara, glavnog direktora kompanije Bajkar, proizvođača drona
Bajraktar, zahvalivši Turskoj na podršci Ukrajini u ratu.
Niska cijena Bajraktara čini Tursku jedinstvenim partnerom za zemlje
koje sebi ne mogu priuštiti skupu vojnu opremu ili istraživanja, ali
traže alternativu. Prema navodima Njemačkog instituta za međunarodnu
politiku i sigurnost pri Fondaciji znanost i politika (SWP), prodaja
oružja Africi „naglo raste i čini Tursku sve većim dostavljačem oružja na kontinentu“.
4. Ključni igrač u ranjivosti Europe
Činjenica da Turska graniči s mnogim zemljama na jugu i istoku ne
samo da joj pruža kapacitete u pogledu njene obrambene politike, već i u
pogledu ranjivosti Europske unije kada je riječ o migracijskoj
politici. Erdogan je u prošlosti više puta prijetio Bruxellesu, Berlinu i
drugim europskim metropolama „otvaranjem vrata”, što bi tehnički značilo da bi izbjeglice tada imale otvoren pristup Europi.
Prijetnje Ankare su objektivno donijele rezultate, jer je 2016.
sklopljen sporazum o izbjeglicama između EU-a i Turske. On predviđa
isplatu šest milijardi eura Turskoj, a zauzvrat bi Turska zbrinula
izbjeglice na svojoj teritoriji.
5. Zemlja s lojalnom dijasporom
„Više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasalo je za Erdogana“.
Ovako su brojni njemački mediji 2018. prokomentirali tadašnje izbore u
Turskoj. Činjenica je da je značajan postotak turske zajednice u
Njemačkoj privržen turskoj državi. Čak se i svjetski poznati nogometaš
Mesut Özil, koji je bio uspješan reprezentativac Njemačke i dobio
nagradu za integraciju fotografirao s Erdoganom. To je bila prekretnica u
njegovoj karijeri i izazvalo je raspravu o integraciji Turaka u
Njemačkoj.
Druga komponenta pitanja je domaća sigurnost. Prema navodima
njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustava, postoji više radikalnih
ideologija koje prijete njemačkom ustavu, a potiču iz Turske. Pored
vjerskih grupa, u Njemačkoj su organizirani i ultranacionalistički „Sivi
vukovi”, simpatizeri kurdskog PKK-a, kao i lijevo ekstremističke grupe
koje su pod nadzorom državnih službi. Događaji u Turskoj utječu na
dinamiku između ovih grupa, a u nekim slučajevima i turska država
direktno utječe na te organizacije, posebno kada je riječ o Sivim
vukovima.
6. Turska kao središte za distribuciju plina
Uz sve ove točke, Turska bi možda mogla poslužiti kao rusko plinsko
čvorište za europske potrošače. Vladimir Putin je prije dva tjedna
predložio preusmjeravanje plina iz Sjevernog toka u Tursku. Moskva je
spremna u suradnji s Turskom osnovati novo središte za distribuciju,
odakle bi onda Europa kupovala ruski plin.
Sve u svemu, uprkos kritika zapadne javnosti, Turska ostaje težak, ali nezaobilazan partner Zapada.