Foto: Anadolija
Lejla
Šeker (65) živi sama u šatoru, isto kao i hiljade sugrađana u
najjužnijoj turskoj provinciji Hataj. Šator stoji na livadi pored mjesta
gde joj je nekada bila kuća, a sada su ruševine.
Ova žena je u razornom zemljotresu prije pola godina izgubila majku i sestru.
– Ali nisu samo one stradale. Moj brat od daidže je izbrisan sa ovog svijeta sa cijelom 15-članom familijom – priča Šeker.
Prošlo
je tačno šest mjeseci otkako je potres uništio jugoistok Turske i
sjever Sirije. Samo u Turskoj je poginulo oko šezdeset hiljada ljudi,
dvostruko više je povrijeđeno.
U Hataju je pao i bivši parlament, kao i drevna džamija.
– Ovo više nije Hataj nego grad duhova – kaže Šeker kroz suze.
Opasnost od zaraze
Kuća nije obnovljena, namirnice dobijaju kao pomoć, jer u blizini nema supermarketa. Ni vodovod ne radi.
– Šest mjeseci bez kapi vode. Neki imaju bunare, ali mi nemamo ništa. Ničega ovdje nema, osim bakterija i muha – priča ova žena.
Gradska
ljekarska komora u Antakiji, glavnom gradu provincije, saopštila je da
trenutno samo deset odsto ljudi ima tekuću vodu. Ljekari upozoravaju da
manjak higijene vodi teškim oboljenjima, moguće i zarazama.
Urbanistička
komora Hataja navodi da je 600.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom u
zemljotresu – to je više od trećine stanovnika. Mnogi su napustili
provinciju, drugi su u šatorima.
Država planira više od tri hiljade novih zgrada sa 255.000 stanova. Navodno će prve biti gotove do decembra.
Ko ima para za kredit?
Rustem
Čoklu (48), građevinski radnik, konačno opet ima posla, ali nije
zadovoljan planovima države. I sam je izgubio kuću i sada će morati da
preuzme 40 odsto troškova za novi stan, u vidu kredita na dvadeset
godina.
– Izgurar ćemo nekako. Ali, država nije trebalo da traži
ništa od nas. Od države bih očekivao da preuzme sve troškove – priča on.
Lejla Šeker pak i ne razmišlja o novom stanu. Kaže, niti ima dovoljno novca, niti dovoljno života da otplaćuje kredit.
Na
te vijesti Serkan Koč iz Urbanističke komore vrti glavom. Kaže, država
zapostavlja obnovu infrastrukture, pristup vodi, struji, internetu. Zbog
sporosti države, kaže, ljudi sami ilegalno zidaju kuće.
– Takve
kuće se trenutno grade kao lude. Grad je živi organizam. Ako država ne
može da zadovolji osnovnu potrebu ljudi za krovom nad glavom, onda ljudi
moraju sami da se snađu – priča Koč.
Nakon potresa je u ovom
regionu bilo mnogo priče o nesolidnoj gradnji, i građevinskim
inspekcijama koje su žmurile na to. Sada, kada svako gradi kako stigne,
teško je očekivati da objekti izdrže eventualni novi potres.
Politički zanemareni?
U
ovom udaljenom regionu Turske mnogi misle da su ostavljeni na cjedilu
iz političkih razloga. Hataj važi za kosmopolitsku provinciju sa velikom
alevitskom manjinom.
I
danas je nejasno šta će biti sa 15.000 zgrada i kuća kod kojih je
utvrđena šteta „srednjeg stepena“. Smiju li ti objekti da se koriste ili
će biti porušeni? Tek krajem godine će, prema planovima, sve ruine biti
uklonjene.
Lejla Šeker planira da ostane u šatoru nadomak svoje
bivše kuće. Kaže, 32 godine je radila u inostranstvu da bi uštedjela za
dom. Sada nema ništa, ali ne želi da opet počinje život negdje drugdje.