Prodavnica na glavnom trgu nudi osnovne namirnice kao što je baguette, ali ih ne naplaćuje, tako da se niko ne mora sjetiti da ponese novčanik, piše BBC.
Bivši poljoprivrednik Francis tu uzima svoje dnevne novine – a ja predlažem da odemo na kafu u susjednu zgradu, u restoran koji je društveno srce sela.
Pitam Francisa kako je bilo kad mu je ljekar rekao da ima Alzheimerovu bolest.
On klima glavom, vraćajući se u to vrijeme, i nakon pauze kaže: “Vrlo teško.”
Njegov je otac takođe imao Alzheimerovu bolest – ali Francis se ne boji.
“Ne bojim se smrti, jer će se i to jednog dana dogoditi”, kaže.
“U međuvremenu ću živjeti svoj život uprkos bolesti.
“Ovdje sam da živim, iako to nije isto.
“Ako se predaš, dosta ti je. Zato nastavi, najbolje što možeš.”
Uz trgovinu i restoran, mještane podstiču da posjećuju pozorište – i da se pridruže aktivnostima.
Philippe i Viviane kažu da nastavljaju živjeti normalnim životom koliko god mogu nakon dijagnoze dvostruke demencije.
“Idemo u šetnje. Šetamo”, kaže Philippe gledajući u daljinu.
A na moje pitanje jesu li sretni, on odmah okrene glavu i uz blistav osmijeh kaže: “Da, jesmo – zaista.”
Zatim, nakon što su popili kafu i obukli se u toplu odjeću, par se vraća u park.
Ovdje vrijeme prolazi drugačije, kaže moj vodič u selu.
Ne postoje određeni sati za sastanke, kupovinu i čišćenje – samo nježan ritam kako bi se mještanima dalo što više slobode.
Selo se pomno prati, ono je zapravo dio istraživačkog projekta. Profesorica Hélène Amieva kaže da rani rezultati sugerišu da ovakav pristup utiče na tok bolesti.
“Ono što smo vidjeli jeste da kada ljudi uđu u ustanovu slijedi ubrzani kognitivni pad – to se u selu ne primjećuje”, kaže ona.
“Vidimo neku vrstu vrlo glatke evolucije.
“Imamo razloga vjerovati da ovakve vrste institucija mogu uticati na razvoj kliničkih ishoda.”
Takođe su primijetili “drastično smanjenje” osjećaja krivice u porodicama osoba sa demencijom.
Pokazujući na svoju majku, Mauricette (89), koja sjedi u svojoj spavaćoj sobi, Dominique kaže: “Miran sam, jer znam da je ona mirna i sigurna.”
Prepuna porodičnih fotografija, slika i starinskog namještaja, soba ima veliki prozor prema bašti.
Bez određenih termina za posjetu, ljudi dolaze i odlaze kada žele. A Dominique kaže da ona i njene sestre nikad nisu očekivale da će njega biti tako dobra.
“Kada odem od nje, lakne mi. Kad dođem, kao da sam samo kod nje – kod kuće sam s mamom”, kaže.
Svaka od jednospratnica ima oko osam stanovnika, sa zajedničkom kuhinjom, dnevnim boravkom i trpezarijom.
Dok mještani plaćaju doprinose, tekuće troškove – slične prosječnom staračkom domu – uglavnom pokriva regionalna francuska vlada koja je platila 22 miliona dolara za osnivanje sela.
Kada je selo otvoreno, 2020. godine, bilo je to drugo selo te vrste – i jedino koje je bilo dio istraživačkog projekta.
I još uvijek se smatra da postoji manje od desetak takvih u svijetu.
Međutim, privukao je interes širom svijeta, od onih koji traže rješenje do predviđenog eksponencijalnog rasta demencije.
Kod seoskog frizera, Patricia (65), koja je upravo završila s feniranjem kose, kaže da joj je Landais Alzheimer vratio život.
“Bila sam kod kuće – ali bilo mi je dosadno”, kaže ona.
“Imala sam ženu koja mi je kuhala. Bila sam umorna. Nisam se osjećala dobro. Znala sam da Alzheimer nije lak i bila sam uplašena.
“I ja sam željela biti negdje gdje mogu dobiti pomoći. A ovdje je stvaran život. Kad kažem stvaran, mislim stvaran.”
Tako često demencija može izolovati ljude.
Ali ovdje se čini da postoji jak osjećaj zajedništva, s ljudima koji su istinski zainteresovani da se vide i pridruže aktivnostima.
Istraživači kažu da bi ovaj društveni aspekt mogao biti ključan za sretniji i potencijalno zdraviji život s demencijom.
Tu je oko 120 mještana i isto toliko zdravstvenih radnika, a tu su i volonteri.
Postoji, naravno, okrutna neizbježnost jer lijeka nema.
Ali kako bolest svakog od mještana napreduje, dobivaju podršku koja im je potrebna.
Bolest se razvija sporije, s više radosti usput.