Rezultati posljednjih izbora za Evropski parlament juna 2009. godine pokazuju značajan uspon desničarskih ekstremista (i desničarskih populističkih) partija i, shodno tome, desničarskih populističkih zastupnika u Evropskom parlamentu); npr., britanska BNP (Britanska nacionalna stranka), austrijska FPÖ (Austrijska slobodarska stranka / Freiheitliche Partei Österreichs) holandska PVV (Stranka za slobodu / Partij voor de Vrijheid), mađarska Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku / Jobbik Magyarországért Mozgalom ) i danska Dansk Folkeparti (Danska narodna stranka / Dansk Folkeparti ) su sve osvojile preko 10% glasova u svojim državama.
Njihove izborne kampanje su bile praćene ponekad indirektnom, ali obično sasvim eksplicitnom ksenofobičnom i rasističkom propagandom u njihovim zemljama. U nekim slučajevima, na primjer u Mađarskoj, uspon nove desničarske stranke Jobbik je takođe praćen fizičkim nasiljem protiv Roma i, gotovo na dnevnoj bazi, eksplicitnim antisemitskim verbalnim napadima. S druge strane, u Estoniji i Latviji, ekstremističke stranke nemaju nikakvog uspjeha zbog toga što su vodeće partije dijelom usvojile nešto od radikalne retorike ekstremnih desničarskih pokreta i partija. Na regionalnim izborima u Beču, u oktobru 2010. godine, FPÖ je osvojio čak 27%, u nekim radničkim oblastima i do 34%; trenutno je FPÖ rangirana kao druga, prema ispitivanjima javnog mnjenja na državnom nivou, sa 26%.
Kako bi spriječili uspon desničarskih populističkih stranaka i političara, vodeći političari sve više usvajaju njihove argumente, metafore, idiome, simbole i slike. Oni tvrde (što je potpuno pogrešno, sudeći prema raspoloživoj evidenciji), da će sprovođenjem prijedloga i usvajanjem stila ekstremnog desnog krila moći da spriječe da glasači skrenu udesno. Čini se da glasači, međutim, često preferiraju partije koje predlažu sličnu politiku uvjerljivije od vodećih, čak i kada ove počnu da imitiraju desničarsku retoriku i kada zamrzavaju imigraciju.
Jedan jasan primjer se može naći u nedavnim debatama o tunižanskim izbjeglicama koje su pokušale doći do talijanski obale čamcem. Talijanska vlada je odlučila da izda šengenske vize izbjeglicama tako da oni mogu prelaziti granice u druge evropske države – tu mjeru je podržala i članica Evropske komisije Cecilia Malmström. Talijanski ministar unutrašnjih poslova, Roberto Maroni, zvanično je zatražio podršku i solidarnost od susjednih zemalja članica EU. Ove, međutim, ne žele da se saglase: na konferenciji za štampu 26. aprila 2011. godine francuski predsjednik Nicholas Sarkozy i talijanski premijer Silvio Berlusconi su naglasili da šengenske granice treba opet zatvoriti iako bi to bilo suprotno politici EU. Čini se da mnogi državni mediji podržavaju ovaj novi poziv na ‘Tvrđavu Evropu’.
11. aprila, 2011. godine, na primjer, konzervativni austrijski list Die Presse pisao je boldovanim slovima: “Italija pere ruke [od tunižanskih izbjeglica]” [Italien putzt sich ab]. Ispod tog naslova, tadašnja ministrica unutrašnjih poslova iz konzervativne Narodne stranke (ÖVP), Maria Fekter, tvrdila je da će ove šengenske vize stvoriti “ogroman vakuum” [Staubsaugereffekt]: Austrija takođe treba da razmotri ponovno zatvaranje granica.
Ovakve izjave su karakteristične za relativno uvijenu ekskluzivnu retoriku u kojoj je jedna od standardnih metafora čistoća: izbjeglice su indirektno predstavljene kao prljavi ljudi, necivilizovani, i prema tome nisu dobrodošli. Pored toga, o tunižanskim izbjeglicama se ne govori kao o ljudskim bićima već se oni pominju samo preko dokumenata koje bi mogli dobiti (šengenske vize). Metaforična upotreba “vakuuma” ide zajedno sa preuveličanim izjavama ne samo o “rijekama” koje se slijevaju u Evropu, već o “masovnim poplavama” kao bi se prikazala prirodna katastrofa koja se otima kontroli, protiv koje će se, kako se implicira, druge zemlje (kao što je Austrija) morati braniti. Negdje ne možemo pročitati o nevolji u kojoj su se našle ove izbjeglice. Nije nam rečeno zašto su pobjegli iz svojih domovina. Ne pominju se konkretni brojevi kako bi se argumentovala tvrdnja o navodnoj prijetnji koju oni predstavljaju za zemlje Evropske Unije.
Nadalje, ne pravi se razlika između migranata i izbjeglica. U trećem paragrafu članka iz Die Presse, ministar tvrdi da je ovo “nova ilegalna migracija…; iako je naš [austrijski] azilski sistem stabilan u odnosu na svoj kapacitet [u smislu broja azilanata], ilegalna migracija predstavlja mega -problem.” Tunižani koji bježe od konflikta odjednom mutiraju u ilegalne migrante, tj. ljude koji su napustili svoju zemlju dobrovoljno. Dvije kategorije postaju jedna golema, prijeteća ‘drugost’, tako da je svaki stranac koji ulazi u Evropsku uniju iz Afrike per se ilegalac. Čini se da nije potrebna dalja evidencija da bi se argumentovala ova tvrdnja. Zatim su navedene izjave drugih političara koji kažu da će “ilegalne rijeke izbjeglica [Flüchtlingsströme] koštati Evropu još više”. Njemački i švicarski ministri unutrašnjih poslova, Simonetta Sommaruga i Hans-Peter Friedrich se slažu sa generalnom ocjenom “mega-problema”.
Vođe desničarski populističkih partija, u međuvremenu, uglavnom izražavaju ekskluzivne stavove mnogo direktnije i eksplicitnije. Na primjer, 25. marta, 2011. godine, holandski populistički desničarski političar Geert Wilders održao je govor u Rimu, u kojem je tvrdio da je, “neuspjeh u odbrani naše vlastite kulture pretvorio imigraciju u najopasniju prijetnju koja može ugroziti Zapada. Multikulturalizam nas je učinio toliko tolerantnima da tolerišemo netolerantno.” Zatim pominje kraj Rimskog carstva i povlači veoma slabu analogiju sa sadašnjim doseljenicima iz Sjeverne Afrike (Tunisa), Turske, i Bliskog istoka: “Rim nije pao preko noći. Rim je padao postepeno. Rimljani jedva da su i primijetili šta se dešava. Oni nisu smatrali imigraciju Varvara prijetnjom dok nije postalo prekasno. …. Ljudi su došli u potrazi za boljim životom koji im njihova kultura nije mogla pružiti. Ali onda, 31. decembra 406. godine, Rajna je zamrzla i desetine hiljada germanskih Varvara su prešli rijeku, preplavili Carstvo i krenuli da pljačkaju i uništavaju svaki grad kroz koji su prošli. 410. godine, Rim je poharan.”
Mogla sam odabrati mnoge druge primjere iz ogromnog broja medijskih napisa iz britanskih, njemačkih, švajcarskih, švedskih, belgijskih, mađarskih, danskih ili talijanskih vodećih novina kao i govore velikog broja evropskih desničarskih političara. Mnoge kvantitativne i kvalitativne studije su dokumentovale retoriku ekskluzije veoma sistematično i detaljno. To je postalo sastavni dio mnogo šire diskusije o migrantima i migraciji sa generalnom shemom: ‘Mi’ (tj. Zapad ili Evropa) moramo braniti ‘Nas’ od ‘Njih’ (tj. ‘Istoka’: Roma, Židova, Muslimana). Ali koji su to najznačajniji elementi takve retorike?
Populistički pokreti se zasnivaju na specifičnom razumijevanju ‘demosa/naroda’, koje negira kompleksnost unutar bilo kojeg društva i pretpostavlja homogenost prema rođenju. Jörg Haider je ovako okarakterisao populizam u govoru 12. novembra 1999. godine: “Ako bilo ko sumnja u to, mi smo postavili granice na umišljenost moćnih i ojačali ruku građana. Iako nam vladajuća klasa to nikada nije oprostila, ljudi su nam zahvalili svojom podrškom. Naša politika je zbog toga prezrivo odbačena kao populistička. Ali, nema veze!”
Ove stranke se često pozicioniraju i diskurzivno konstruišu sebe kao ‘spasioce Zapada’ ili kao ‘Robin Hooda’ koji brani obične ljude od “onih gore” i od “stranaca” koji bi mogli oteti ‘britanske (holandske, belgijske, talijanske) poslove od britanskih (holandskih, belgijskih, talijanskih) radnika’ i koji ‘ne žele da se integrišu i prilagode našoj kulturi’, ili slično tome, kao što je ilustrovano u gore navedenom govoru Geert Wildersa. Desničarske populističke stranke su međusobno povezane konstrukcijom zajedničkih neprijatelja: ‘Oni’ su stranci, definisani ‘rasom’, religijom ili jezikom. ‘Oni’ su elite ne samo u njihovoj zemlji već i u Evropi (‘Briselu’) i na globalnom nivou (‘finansijski kapital’). Ali podjele unutar društva, kao što su klasa, kasta, religija, i tako dalje, su izostavljene iz ove predstave; ili se tumače kao rezultat ‘elitističkih konspiracija’. Desničarske populističke stranke su uglavnom anti-multinacionalne i anti-intelektualne: one gaje nacionalistička, nativistička i šovinistička uvjerenja, sadržana u – eksplicitnom ili uvijenom – zdravorazumskom apelovanju na pretpostavljeno zajedničko znanje o “narodu”.
Zašto su te stranke i njihova retorika tako uspješne? U kakvim kontekstima i među kojim društvenim grupacijama ona nailazi na prijem? U istraživanju ovih trendova u Evropi, korisno je napraviti razliku između konteksta koji su postimperijalistički (npr. Francuska, VB, Nizozemska, i Belgija), postfašistički (npr., Austrija, Mađarska, Njemačka, Rumunija, Finska i Norveška) ili kombinacija postfašizma i imperijalizma (Italija). Neke stranke se prvenstveno fokusiraju na navodnu prijetnju od islama (npr., u Nizozmeskoj, Danskoj, Poljskoj, Švedskoj, Finskoj i Švajcarskoj); neke stranke ograničavaju svoju propagandu na navodnu opasnost za svoje nacionalne identitete od etničkih manjina (npr, u Mađarskoj, Grčkoj, Italiji i VB); a neke stranke prvenstveno gaje tradicionalne hrišćanske (fundamentalističke) konzervativno-reakcionarske agende (npr., u Austriji, Mađarskoj i Poljskoj). Mnoge stranke integrišu nekoliko elemenata istovremeno; u zavisnosti od publike i konteksta.
Zajednička osobina im je, rekla bih, diskurzivna konstrukcija straha. Uspon desničarskih populističkih pokreta posljednjih godina ne bi bio moguć bez podrške mas medija. To međutim ne znači da sve novine dijele iste stavove: mada to važi za mnoge tabloide. Na primjer, bivši vođa Austrijske slobodarske partije Jörg Haider, se često pojavljivao na naslovnoj strani sedmičnih magazina kao što su News ili Profil , koji su na taj način doprinosili njegovoj vidljivosti u javnosti. Austrijski tabloid Neue Kronenzeitung, slično kao Sun ili Daily Mail ali sa većim uticajem u odnosu na broj stanovništva (oko 3 miliona vikend čitalaca u zemlji sa 8 miliona stanovnika), vodio je kampanju eksplicitno i implicitno za Haidera: naslovi, editorijali, slike i pisma uredniku su svi bili u službi podrške. Vodeći populistički političari moraju biti medijski znalci: oni prolaze retoričku obuku (kao što je Neurolingvističko Programiranje; NLP), angažuju kvalifikovane spin-doktore i naučeni su glumačkim tehnikama kojima postižu ‘mekši’ imidž, prilagođen opšteprihvaćenim vrijednostim (ali, naravno, samo za pozornicu).
S druge strane, oni namjerno provociraju medije kršeći javno prihvaćene norme. Na taj način, mediji su prisiljeni na situaciju u kojoj oni uvijek gube: ako ne objave vijest o skandaloznoj, rasističkoj izjavi kao što je slogan FPÖ, u okviru izborne kampanje 2010. godine u Beču “Više hrabrosti za ‘bečku krv’. Previše stranaca nije dobro ni za koga!” [Mehr Mut für Wiener Blut. Zuviel Fremdheit tut niemandem gut] može izledati kao da to podržavaju. Ako pak pišu o tome, oni reprodukuju tu izjavu. Kao što pokazuje skandal oko ovog slogana u avgustu 2010. godine, dinamika koju koriste je predvidljiva: izvještavanja o ovoj uvredljivoj izjavi se prvo demantuju od strane FPÖ. Kada su predočeni dokazi, skandal se redefinisao; u ovom slučaju, FPÖ je tvrdio da su oni samo navodili naslov poznate bečke operete “Bečka krv” čiji libreto je čak napisao austrijski-židovski pisac u devetnaestom vijeku. Oni su se tako ogradili od bilo kakvih rasističkih/nativističkih značenja.
Čitaoci su tako mogli birati zvanično ili nezvanično, insinuirano tumačenje. U svakom slučaju, FPÖ nije bio – kako su dalje tvrdili – odgovoran za tumačenja čitalaca. Zatim ti isti političari tvde da su oni zapravo žrtve i događaj se dalje dramatizuje i preuveličava. Nadalje, šta je sa pravom FPÖ na slobodu govora: “Mora biti dopušteno kritikovanje Turaka, Roma, Muslimana, Jevreja…!” ili “Mi se usuđujemo da kažemo ono što svi misle”, i tako dalje. Ovo odmah izaziva sljedeću debatu – nevezanu za prvobitni skandal, na taj način odvlačeći pažnju – o slobodi govora i političkoj korektnosti, što zatim vodi do konstrukcije zavjere: mora da neko ‘vuče konce’ protiv prvobitnog krivca za skandal: stranci, liberalni intelektualci, i tako dalje su brzo otkriveni. Nakon toga je moguće i kvazi-izvinjenje u slučaju da je došlo do nekakvog “nesporazuma”; i cijeli proces kreće iznova.
Desničarske populističke stranke lukavo uspijevaju da uokvire medijske debate na takav način da su druge stranke i političari prisiljeni da konstantno reaguju i odgovaraju na uvijek svježe skandale i namjerne provokacije. Ostaje malo prostora za druge okvire, vrijednosti, kontra-argumente i druge relevantne agende.
O autoru
Ruth Wodak je ugledna profesorka Studija o diskursu na Univerzitetu u Lankasteru od 2004. godine i gostujuća profesorka na Bečkom univerzitetu gdje je primljena u zvanje profesorke Primijenjene lingvistike 1991. godine. Wodak je Predsjednica Societas Linguistica Europea i članica Academia Europaea od 2010. godine.
Tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić