Razmjere užasa zločina počinjenog u Norveškoj moguće je pojmiti tek ako se čovjek stavi u situaciju roditelja ubijenog djeteta: kao odgovorni roditelji laburističke orijentacije, pošaljete, recimo, svog 16-godišnjeg sina u ljetni kamp Laburističke partije na otok Utoya, gdje će se družiti sa stotinama mladih iz cijele Norveške. Na seminarima i predavanjima dijete će učiti o društvu i politici, o odgovornosti i angažmanu – umjesto da se klati s lošim društvom, spava cijeli dan ili se uplete u kolo droge. Otputuje dakle mladac u kamp, čujete se s njim tri puta dnevno, sve je super – društvo, klopa, zabava. Odjednom, usred te civilizirane zemlje, usred glavnog grada i njegovih čistih ulica i pristojnih ljudi, eksplodira bomba. Kao da to nije dosta, isti taj bombaš malo potom ode na otok Utoya i odjene policijsku uniformu, lažno se i perverzno predstavi kao policajac koji – zbog bombe – provjerava sigurnost kampa, a zatim ubije 92 mladih ljudi. Između ostalih i vašeg sina…
Naši i vaši
U zemlji zavlada konsternacija. Prva pomisao je da je (naravno!) to masovno krvoproliće djelo kakva džihadista, imigranta, nekakvog radikalnog Muslimana, Al Kaide…
Uskoro, međutim, postaje jasno da pokolj nije napravio nikakav radikalni islamist, niti stranac uopće. To je ‘dobro’, jer da jeste, nastala bi histerija neviđenih razmjera. Masovni ubojica je zgodni plavokosi i plavooki ‘arijevac’, Anders Behring Breivik, Europljanin iz uljuđene, uređene, demokratske, sigurne i bogate Norveške. Miran, običan, normalan, uz to kršćanin. Desničar, ali ne radikalan. Organizirao je i izveo, čini se, obje akcije sam. S predumišljajem, uz dugo i detaljno planiranje. Što iz automatskog, što iz neautomatskog oružja, ubijao je puna dva sata prije nego je uhićen bez otpora. Ako je imao neku misiju – a to nije sigurno – ta je njegova misija bila vrlo uspješna. Pobio je, naime, dobar dio pomlatka stranke lijevo od centra. Moglo bi se reći da je tim jednim činom gotovo uništio budućnost ljevice u Norveškoj.
Breitvik se ne događa samo drugima
A sada se tome njegovom činu čude ne samo Norvežani nego cijeli svijet. Kako je moguće da se to dogodilo baš u Norveškoj? U toj se zemlji ovakvo krvoproliće (da li i teroristički napad?) najmanje moglo očekivati. Skandinavija se još uvijek doživljava kao oaza, ne samo prosperiteta nego i sigurnosti. Međutim, upravo skandinavske zemlje u posljednjem desetljeću prednjače u utjecaju i moći desnih stranaka, od Norveške i Danske do Nizozemske i Finske, a bogme i Švedske. Desna ideologija i politika anti-imigracije i anti-EU, potaknute recesijom, rastom nezaposlenosti i strahom od budućnosti jačaju sve više. Tako je nedavno Danska, uz mlake proteste Europske komisije, čak ponovo zatvorila svoje granice kršeći propise Schengena. No, naviknuti na dobar i siguran život, sjevernjaci se nisu previše zabrinjavali, uvjereni da će njihove stabilne demokracije znati izaći na kraj s problemima koje muče i druge europske zemlje – doduše, više one južnije. Rat, nasilje, teroristički napadi, masovna imigracija, ulični protesti… to se događa drugima. U međuvremenu su se okolnosti promijenile i, eto, nasilje je pogodilo i jednu od najsigurnijih i najbogatijih zemalja potvrđujući, uz jeziv danak, da nema zaštićene zone, superiornih društava, izuzetnih nacija. Potrebno je samo da se poklope određene socijalne, političke i ekonomske okolnosti pa da se dogodi zločin koji bi mogao imati ozbiljne posljedice.
Tsunami na Sjevernom moru?
Prve reakcije, od običnih ljudi do raznovrsnih stručnjaka, redom poriču važnost pokolja na Utoyi po društvo, politički sistem i sigurnost u Norveškoj. To je izuzetno znakovito. Njihovi argumenti su da je posrijedi pojedinačni izoliran slučaj, ljudska tragedija, nešto poput prirodne katastrofe, ali ne teroristički čin – jer iza ubojice ne stoji nikakva stranka ili organizacija ili prepoznatljiva ideologija. Uglavnom, skloni su tumačenju da je ovaj incident sličan eksploziji bombe 1995. u Oklahoma Cityju, kada je poginulo 168 ljudi (19 djece), a ranjeno 680, te da Breivik nije terorist. Ukratko, ubojica je luđak, manijak, sociopat koji ubija bez posebnog motiva i političkog cilja, tek tako. Kao da na ovaj način Norvežani i Skandinavci općenito grčevito nastoje uvjeriti sebe da će njihovo društvo i dalje ostati jednako sigurno i stabilno, da se njima neće i ne može dogoditi kaos.
Izoliranje slučaja Utoya i svođenje na čin luđaka je logična i očekivana samoobrana, reakcija iz straha. Najlakše je reći da je Breivik manijak i tako ga marginalizirati. No čak i bez obzira na to, društvo očito više nije imuno na nasilje ovog tipa. A negacija mogućih ozbiljnih posljedica je prvi i sigurni znak stanja šoka.
Naravno da se ovakav strašan zločin mogao dogoditi i prije deset godina, ali ne bi imao isti učinak. Činjenica je da norveško društvo više nije nevino jer je masovni ubojica njegov dio. Dakle, društvo će biti prisiljeno suočiti se sa zlom iznutra i ozbiljno razmisliti o mjerama obrane. Možda sličnima Aniterorističkom zakonu, kao što je to učinio i SAD? I to unatoč izjavi premijera Stoltenberga da Norveška mora i dalje ostati otvoreno društvo.
Politika straha
Je li Anders Behring Breivik, osim što je masovni ubojica, istodobno i terorist? Ta kvalifikacija ovisi o tome je li njegov čin počinjen u ime neke političke ideje ili ideologije. Ma koliko bi se moglo reći da je to tako, premda njegova mržnja prema ljevici nije ni koherentna ni suvisla, strani mediji opreznije od naših služe se ovom etiketom. Čak ni oni koji naginju ljevici, kao britanski The Guardian, ne nazivaju Breivika teroristom.
Premda se može razlikovati zločin umobolnika od zločina terorista, nije sigurno da će i posljedice po društvo biti nužno različite. Normalna reakcija svakog čovjeka koji se osjeti nezaštićenim je strah, a strah je put ka zatvaranju društva. Ako je sijanje nesigurnosti bio ubojičin cilj, onda ga je postigao. Ako nije, rezultat bi mogao biti isti. Netko drugi bi mogao iskoristiti taj efekt i uplašenim građanima Norveške ponuditi zaštitu. Politika emocija – politika straha – u cijeloj Europi opasno skreće ka zatvaranju, proganjanju, zabranama. A takav učinak nema nikakva prirodna katastrofa, već samo ona počinjena ljudskom rukom u sasvim određenim društvenim i povijesnim okolnostima.
Tekst preuzet sa www.tportal.hr