RUSKA agresija na Ukrajinu ušla je u drugu i po svemu sudeći ne zadnju godinu. Za brzo okončanje rata u Ukrajini postoje samo dvije mogućnosti. Prva je ukrajinska kapitulacija. Druga je smjena Putina nekim normalnim putem. Nažalost, prva je opcija puno izglednija nego druga.
Problem je što su obje strane zaglavile u ratu iscrpljivanja jer je dosadašnja pomoć Zapada Ukrajini bila dostatna tek da se izjednače odnosi snaga na bojištu. Ukrajina je dobila puno defenzivnog naoružanja koje jako otežava ruska napredovanja. Ofenzivne snage tek treba razviti. No to ne ide lako jer se za sada čini da od obećanih tristotinjak tenkova Leopard 2 do proljeća neće dobiti niti pola.
Ne postoji superstrateški cilj koji bi okončao rat
Znatno veći problem obje strane je što ne postoji neki superstrateški cilj čijim bi se ostvarenjem rat okončao. Ukrajincima je najbliže tome velika ofenziva u Zaporižji, oslobađanje Melitopolja (ili barem stavljanje u okruženje) te izbijanje na obalu Azovskog mora. Drugi mogući pravac napredovanja bio bi prema Mariupolju. U oba bi slučaja ukrajinske snage rascijepile sada jedinstveno bojište, koje se proteže od ukrajinsko-ruske granice u Harkivskoj oblasti pa sve do ušća Dnjipra u Crno more, i stvorile preduvjete za pokušaj oslobađanja Krima.
Da bi sve to spriječili, Rusi bi angažirali sve što imaju. Krajnji rezultat bi bila ogromna operacija usporediva sa sličnim ofenzivnim operacijama koje su se na tom području odvijale tijekom Drugog svjetskog rata. Angažman stotina tisuća vojnika, tisuće tenkova i drugih borbenih vozila, uz tisuće svih dostupnih artiljerijskih oružja, s neizbježnom posljedicom tisuća mrtvih i desetaka tisuća ranjenih na obje strane.
Ukrajinci su se nadali da će im donacije, kako oni vjeruju, “supertenkova” omogućiti formiranje snaga sposobnih za takvu operaciju. Neprestane vijesti o smanjenju broja tenkova koje će Ukrajinci dobiti te produljenje roka isporuke istih veliku proljetnu ofenzivu prema Melitopolju, Mariupolju i Azovskom moru čine sve manje izglednom.
Niti novi pokušaj osvajanja Kijeva ne bi bitno preusmjerio odnose snaga u korist Rusije
S druge strane, ni Rusi nisu u ništa boljoj poziciji. Okupacijom ostatka Donjecka neće pobjedonosno okončati rat. Osim što će imati ogromne gubitke, odnos snaga ni u slučaju okupacije Kramatorska i Slovjanska neće se okrenuti u rusku korist. Putin bi mogao ustvrditi da su ostvareni svi izvorni ciljevi i pritom se nadati da je pamćenje prosječnog Rusa tako kratko da se ne sjeća kako je prije godinu dana tvrdio da idu “osloboditi” cijelu Ukrajinu od nacista i nacionalista. To je nazvao, “denacifikacijom” i “deukrajinizacijom”.
Niti ponovni pokušaj osvajanja Kijeva ne bi bitno preusmjerio odnose snaga u korist Rusije. Prvo, zato što bi za takvu operaciju morali odvojiti barem 300 tisuća ruskih i još 200 tisuća bjeloruskih vojnika (pitanje ima li ruska vojska dostatno opreme i oružja za opremanje tako velikih snaga ovog puta ćemo ostaviti po strani).
Kako bi rusko-bjeloruske snage imale barem minimalne teoretske šanse osvojiti Kijev, morale bi, kad ne mogu kvalitetom (obje strane i dalje koriste isto naoružanje razvijeno još u vrijeme Sovjetskog Saveza), nadmašiti ukrajinske branitelje kvantitetom i sirovom silom nepreglednih valova tenkova, oklopnih transportera i pješaštva slomiti otpor Ukrajinaca. Ruskim generalima je takva doktrina vrlo bliska jer ju je Crvena armija razvila tijekom Drugog svjetskog rata te je dodatno razrađivala sve do raspada SSSR-a 1991. godine.
Drugo, bez obzira na brojnost rusko-bjeloruskih snaga, izglednost pobjede bila bi vrlo mala, ali bi zato izgledi za ogromne gubitke (naročito ruske) bili vrlo veliki.
Rusi umjesto Kijeva ciljaju Lavov
Treće, kad bi nekim čudom združene rusko-bjeloruske snage uspjele okupirati Kijev, otpor Ukrajinaca ne bi bio ništa manji. Dapače, vjerojatno bi se još pojačao uz još veće količine oružja sa Zapada.
Ako Kijev nije superstrateški cilj, imaju li ga Rusi uopće? Imaju i zove se Lavov. To je grad, otprilike veličine Zagreba, smješten na samom zapadu Ukrajine i strateški važan jer preko njega idu sve komunikacije iz Poljske (a to znači sa Zapada) prema Kijevu i dalje.
Kada bi Rusi, umjesto da jurišaju na Kijev, te snage od recimo 500 tisuća vojnika usmjerili prema Lavovu, sa svakim kilometrom napredovanja ukrajinska opstojnost bila bi sve upitnija. Ruski problem je što bi morali prijeći više od 200 kilometara vrlo teških borbi, jer bi Ukrajinci u zaustavljanju ruske ofenzive uporabili doslovno svakog čovjeka.
Kako bi izveli takvu ofenzivu Rusi bi morali riješiti nekoliko problema. Prvi – gdje naći još 300 tisuća vojnika? Odgovor – još jednom masovnom mobilizacijom. Drugi problem – kako natjerati Lukašenka da mobilizira Bjeloruse? Odgovor je zaprijetiti svrgavanjem ili ga svrgnuti te na njegovo mjesto dovesti poslušnijeg.
Treći – kako mobilizirati i u Bjelorusiju neprimjetno dopremiti stotine tisuća vojnika, tisuće tenkova i borbenih vozila s tisućama komada artiljerijskog naoružanja a da to Ukrajinci (i zapadne obavještajne službe) ne otkriju. Odgovor – nikako, jer gomilanje tako velikih snaga ne može proći nezamijećeno.
Ukrajinci se nadaju da će im novo oružje donijeti prevagu
O kako bi se velikoj i teškoj operaciji radilo najbolje govori podatak da, iako u Moskvi jako dobro znaju da bi im ona donijela pobjedu, nikad nije bilo spomena da su je planirali izvesti.
I tako su obje strane u drugu godinu rata ušle s ne baš “dobrim kartama”. Rusi imaju superstrateški cilj, ali su svjesni da ga ne mogu ostvariti pa bi se zadovoljili okupacijom ostatka Donjecka, iako ni gradić Bahmut ne mogu mjesecima osvojiti. Uostalom, uvijek im ostaje opcija pričekati rezultate američkih predsjedničkih izbora krajem naredne godine.
U Kijevu se ne prestaju nadati da će im sve novo oružje donijeti tako željenu prevagu na bojištu. Problem je što niti najbolji zapadni “supertenkovi” ne mogu sami ratovati, već njima moraju upravljati posade. A za temeljnu obuku tenkovskih posada potrebno je 20 tjedana.
Za sveobuhvatnu obuku brigada koje su naoružane njima potpuno novim tenkovima, borbenim vozilima pješaštva i samovoznim haubicama kako bi mogle djelovati kao moćna udarna (ofenzivna) sila trebaju barem dvije godine. Ukrajinci ne vjeruju da imaju te dvije godine pa se nadaju da će pojava Leoparda 2, Challengera 2 i krajem godine Abramsa toliko srušiti borbeni moral ruskih vojnika da će se oni ili predati ili pobjeći. Ne bi bilo prvi put u povijesti ratovanja.