Rat je uvijek kockanje. To važi čak i kada lideri koriste drugačije nazive, poput „specijalna vojna operacija“ (naziv koji ruski predsjednik Vladimir Putin koristi za invaziju na Ukrajinu) ili „ekskurzija“ (termin koji preferira američki predsjednik Donald Trump za svoj napad na Iran).
Naravno, veliki ulog ponekad se može isplatiti. Američko-izraelski napad na Iran možda bi mogao dovesti do radikalne promjene u politici te zemlje, omogućavajući tolerantniji režim koji će otvoriti zemlju, pokrenuti ekonomsko čudo, ukloniti mine i snabdijevati svijet naftom.
Ako bi se to ostvarilo, Tramp bi izgledao briljantno, ili barem kao kockar sa visokim ulozima koji je uspio da ostvari veliki dobitak.
Kako se ova „ekskurzija“ bude odugovlačila, sjećanja na ranije neuspjele kockarske poteze počeće da dolaze u prvi plan, nudeći depresivne presedane za aktuelnu krizu američke moći. Na primjer, može se ukazati na događaje iz 1914. godine, kada su lideri raspadajućih imperijalnih sistema u Rusiji i Austriji smatrali da mogu stabilizovati situaciju kroz „kratki pobjednički mali rat“ (barem su ga nazivali pravim imenom).
Dva skorija iskustva su još upečatljivija i relevantnija: ona Britanije i Francuske u Egiptu 1956. godine, i Putinova sopstvena greška iz 2022. Prvo je počelo 29. oktobra 1956. godine, kada je Izrael pokrenuo napad na Sinajsko poluostrvo kako bi probio egipatsku blokadu Tiranskog moreuza i Akabskog zaliva.
Dva dana kasnije, bez konsultacija sa Sjedinjenim Državama, Britanija i Francuska su ušle u sukob kroz „Operaciju Musketeer“, koja je imala za cilj da preuzme kontrolu nad Sueckim kanalom, globalno ključnom pomorskom rutom, iz egipatskih ruku. Britanski i francuski lideri željeli su ništa manje nego svrgavanje egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, vjerujući da će Sjedinjene Države razumjeti logiku i smjelost te operacije. Po njihovom mišljenju, uspjeh bi obnovio globalnu prevlast njihovih zemalja.
Ali napad je propao, a kanal je ostao zatvoren šest mjeseci. Britanska i francuska politika su bile duboko podijeljene, a lideri obje zemlje su izgubili kredibilitet.
Američki predsjednik Dvajt D. Ajzenhauer i državni sekretar Džon Foster Dals bili su bijesni, ne samo zato što je operacija oko Sueckog kanala skrenula pažnju sa onoga što su oni smatrali glavnim globalnim izazovom: sovjetskog imperijalizma, koji je bio očigledan kada su sovjetski tenkovi četiri dana kasnije ušli u Mađarsku da uguše pokret za demokratske reforme.
Zapravo, britansko-francuski potez oko Sueca možda je čak uvjerio sovjetskog lidera Nikitu Hruščova da pokrene sopstvenu intervenciju.
Političke posljedice Suecke krize uključivale su finansijsku paniku koja je primorala Britaniju da zatraži pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda, koji je do tada bio uglavnom neaktivan.
Na kraju, i Britanija i Francuska su morale da otvore svoje devizne sisteme, ograniče kontrolu valuta i pređu na konvertibilnost tekućeg računa, ukidajući ograničenja u platama u trgovini.
Drugim riječima, dvije velike zapadnoevropske zemlje bile su primorane na liberalizaciju pod nadzorom međunarodne institucije kojom dominiraju Sjedinjene Države.
Drugi presedan je ruska invazija na Ukrajinu punog obima. Planirana kao brzi, hirurški udar kojim bi se uklonilo demokratski izabrano rukovodstvo Ukrajine i postavio marionetski režim, spektakularna nesposobnost ruske vojske ubrzo je pretvorila tu „specijalnu vojnu operaciju“ u pravi močvarni sukob (iscrpljivanje).
Jedna od najneposrednijih širih prijetnji bila je za globalne zalihe hrane, budući da je izvoz ruskog i ukrajinskog žita i đubriva iz luka na Crnom moru postao nemoguć. Izolovana i pod teškim sankcijama, Rusija je snosila sve veće troškove, dok su obični Rusi bili primorani da trpe visoku inflaciju i ekonomsku teškoću.
Ostaje da se vidi kako će se Rusija izvući iz svoje ekonomske, političke i humanitarne krize.
Britansko-francuska greška u Suecu barem je bila srećom kratkotrajna, ponizila je obje zemlje i uništila njihove međunarodne ambicije.
Nasuprot tome, Putinova operacija traje već godinama. Da li će ogroman broj žrtava podstaći Rusiju da se odrekne svojih imperijalnih ambicija, nemoguće je predvidjeti.
Mnogi Rusi će doživjeti neuspjeh u potčinjavanju Ukrajine kao izdaju poginulih.
U svakom slučaju, Sjedinjene Države počinju da se suočavaju sa sopstvenom situacijom na Bliskom istoku. Tačno godinu dana prije ovog najnovijeg napada na Iran, Tramp je održao veoma vidljiv sastanak u Ovalnom kabinetu, na kojem su on i potpredsjednik Džej Di Vens vršili pritisak na ukrajinskog predsjednika Volodymyr Zelenskyy.
Zelenski je odgovorio rekavši im da „tokom rata svi imaju probleme, čak i vi. Ali vi imate okean i to sada ne osjećate, ali ćete osjetiti u budućnosti“.
Tramp je tada podigao ton: „Nemate pravo da diktirate šta ćemo mi da osjećamo. Mi ćemo se osjećati veoma dobro i veoma snažno. Vi sada niste u dobroj poziciji. Doveli ste se u veoma lošu poziciju. Trenutno nemate karte“.
Kakva razlika jedna godina čini. Okean ne štiti Trampa od viših cijena i rastućeg nezadovoljstva javnosti njegovom administracijom. Postavljaju se brojna pitanja o pripremama za rat i o tome da li je postojao bilo kakav plan za to da Iran zatvori Ormuski moreuz.
Sve više izgleda da SAD možda nemaju „karte“ da postignu svršen čin koji je Tramp želio.
Dugoročne posljedice mogle bi ličiti na priču o Suecu, ali obrnuto: poniženje, zatim preispitivanje politike i nova posvećenost razmišljanju o tome kako obnoviti ekonomsku otvorenost.
Kao Britanija i Francuska nakon 1956. i kao Rusija danas, SAD neće moći da riješe krizu koju su same stvorile.