Trump je od svih američkih saveznica, prije svega europskih,
neuspješno tražio da se pridruže njegovim antikineskim trgovinskim
mjerama. Europa, predvođena Njemačkom, tome se snažno odupirala.
Drugi snažan udarac globalizacija zadala je pandemija covida koja je
pokidala opskrbne lance. Povrh toga, Kina se odlučila za najrigoroznije
mjere borbe protiv pandemije, s masovnim karantenama koje obuhvaćaju
milijune ljudi istovremeno. Na europskom tržištu odjednom je počelo
ponestajati robe na koju su se svi odavno navikli, od kompjuterskih
čipova do pomela. Zapadne su države na bolan način postale svjesne
ovisnosti o Aziji i neophodnosti da se osamostale.
Biden nije značajnije promijenio Trumpovu politiku prema Kini
Trumpa je zamijenio predsjednik Biden koji je veći gospodin, ali mu
je politika prema Kini vrlo slična prethodnikovoj. Tako je na
posljednjem NATO-ovom summitu, koji se održao u lipnju u Madridu, prvi
put jasno navedeno da novi Strateški koncept saveza obuhvaća i
“sistemske izazove koje postavlja Narodna Republika Kina”.
Ili, kako je to pomalo nemušto formulirao glavni tajnik NATO-a Jens
Stoltenberg: “Kina nije naš neprijatelj, ali moramo jasno sagledati koje
ozbiljne izazove predstavlja.” Drugim riječima, nije neprijatelj, ali
nije baš ni prijatelj.
A onda je uslijedila spomenuta ruska agresija. Zapad, koji je
manje-više prešutno prihvatio rusku okupaciju, pa onda i aneksiju Krima,
sad je “skinuo rukavice”. Uslijedile su snažne ekonomske sankcije
Rusiji te deseci milijardi eura i dolara vojne pomoći Ukrajini.
Ruski napad na Ukrajinu promijenio je sve
Moskva je na to odgovorila pokušajem jačanja političkih, ekonomskih i
sigurnosnih veza sa svim državama za koje je procijenila da bi iz bilo
kojeg razloga mogle biti nesklone Sjedinjenim Državama. Sjedinjene
Države i najvažnije države Europe na to su, naravno, odgovorile
kontramjerama.
Kad je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u srpnju krenuo u
posjet Egiptu, Republici Kongo, Ugandi i Etiopiji, francuski
predsjednik Macron posjetio je Benin i Kamerun. Posebni američki
izaslanik za Rog Afrike Mike Hammer neposredno nakon Lavrova posjetio je
Egipat i Etiopiju. Slična diplomatska nadmetanja ne odvijaju se samo u
Africi nego i u Latinskoj Americi i Aziji.
Nova blokovska podjela svijeta, u kojoj su Rusija i Kina najveće
saveznice, stavlja mnoge azijske države koje imaju loš odnos s Kinom, a
do sada su imale bliske odnose s Rusijom u potpuno nov položaj. Jedna od
takvih država je Vijetnam. Vijetnamski odnosi s Kinom loši su još od
1979. godine i vijetnamske okupacije tadašnje Demokratske Kampućije
(današnje Kambodže).
Kinesko širenje nad Južnim kineskim morom samo je dodatno pogoršalo
odnose. Iako se Vijetnam otvorio zapadnom kapitalu (ponajviše u
brodogradnji i turizmu), sigurnosnu politiku je vezao uz Rusiju.
Međutim, novo strateško povezivanje Rusije s Kinom dovodi Hanoi u
poprilično lošu poziciju.
Indija se od nastanka oslanjala na Sovjetski Savez
Jedna od država s kojom se Hanoi politički i sigurnosno snažno
povezao je Indija. To ne čudi jer se i Indija nalazi u skoro identičnoj
poziciji kao i Vijetnam – ne samo da ima otvorene teritorijalne sporove s
Kinom zbog kojih su na samoj ivici rata već je i Kina najveći saveznik
Pakistana.
Skoro od samog nastanka 1947. godine Indija se snažno politički,
ekonomski i sigurnosno oslanjala na Sovjetski Savez. Nakon njegovog
raspada savezništvo je nastavljeno s Rusijom. Kao i Hanoi, i New Delhi
sad s nelagodom gleda na sve veće zbližavanje Moskve i Pekinga. Ali i na
činjenicu da je u toj vezi Rusija slabiji partner te da će Moskva sve
više morati popuštati interesima Pekinga.
Ruski rat u Ukrajini povećao značaj Indije
S druge strane, američka i europska politika počela se zanimati za
Indiju. Sve je započeo bivši američki predsjednik Trump koji je djelovao
po onoj: “Najveći neprijatelj mog najvećeg neprijatelja moj je, ako već
ne najveći prijatelj, onda jako dobar saveznik.”
Trump je imao poslovne veze s Indijom i prije nego što je postao
predsjednik pa je njegov osobni odnos prema toj državi bio drukčiji od
njegovih prethodnika. Bolji odnos Amerika prema Indiji za sobom je
povukao i europske države.
A onda je ruska agresija na Ukrajinu dovela važnost Indije na još
veću razinu. Izvući Indiju iz ruske zone utjecaja i privesti je u
zapadnu sad je strateški cilj od najveće važnosti.
Indija će postati ne samo najmnogoljudnija država na svijetu nego i najveće jedinstveno tržište
I da nije bilo ruske agresije na Ukrajinu, zapadnih sankcija i
blokovskog razvrstavanja, važnost Indije samo bi rasla. Indija će
najkasnije 2023. godine preteći Kinu po broju stanovnika. Ujedinjeni
narodi predviđaju da će se stanovništvo Kine dodatno smanjivati, a
Indije rasti, što će samo dodatno povećavati njezinu važnost.
Tako će Indija, ako već nije, uskoro postati ne samo najmnogoljudnija
država na svijetu već i najveće jedinstveno tržište na svijetu. Povrh
toga, već je najmnogoljudnija ili, kako Indijci vole reći, najveća
demokracija na svijetu.
Iako je prije samo deset godina bila na 11. mjestu, Indija je krajem
2021. godine pretekla Ujedinjeno Kraljevstvo i postala peta najveća
ekonomija svijeta. Ispred nje sada su samo SAD, Kina, Japan i Njemačka. S
obzirom na to kakva teška ekonomska zima očekuje Europu, ne bi bilo
čudo da na proljeće prestigne i Njemačku.
Indija nema problem s energentima
Indija ne samo da nema problema s energentima već uspijeva na njima
dobro zaraditi. Indijski uvoz nafte iz Rusije porastao je u lipnju na
rekordnih 950.000 barela dnevno, što odgovara gotovo petini ukupnog
uvoza trećeg najvećeg svjetskog potrošača nafte. Indijsko tržište ne
treba toliku količinu naftinih derivata, već naftne kompanije koriste
priliku da kupuju rusku naftu s velikim popustom, a naftne derivate
izvoze po tržišnim cijenama uz ogromnu zaradu.
Indijski najveći problem je što joj bliska povezanost s Rusijom više
ne donosi nikakvu dugoročnu korist. Nakon raspada SSSR-a Rusija je
počela ekonomski i tehnološki još više zaostajati za Zapadom. A Indiji,
da bi držala korak s Kinom, presudno trebaju najsuvremenije tehnologije.
Te tehnologije može dobiti iz Japana, Južne Koreje ili Zapada. Međutim,
prijelaz na zapadnu tehnologiju nije baš tako jednostavan.
Nuklearna tehnologija – od elektrana do oružja
Primjer nuklearne tehnologije za elektrane dobar je pokazatelj.
Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Indija i SAD dobro su
surađivali na području nuklearne tehnologije. No onda je 1974. godine
eksplodirala prva indijska nuklearna bojna glava. Washington bi tu
činjenicu zasigurno puno bolje podnio da je Amerika sudjelovala u njenom
razvoju, ali nije.
Indijci su svoje nuklearno oružje razvili u suradnji sa Sovjetskim
Savezom. I ovako sumnjičav Washington prema indijskoj povezanosti s
SSSR-om tu je činjenicu iskoristio za uvođenje snažnih sankcija. One
nisu obuhvatile samo zabranu suradnje i izvoza američke nuklearne
tehnologije već i europske. Tako New Delhiju nije ostavljena opcija već
da se okrene Sovjetima.
Sa svakim novim indijskim testiranjem nuklearnih bojnih glava
američke sankcije su bile sve snažnije. Na veliko zadovoljstvo Sovjeta,
koji su uz vojnu nuklearnu tehnologiju izvozili i civilnu. Više od 40
godina indijske ovisnosti o ruskoj nuklearnoj tehnologiji sada je jako
teško promijeniti. Tako su u listopadu 2018. indijski premijer Narendra
Modi i ruski predsjednik Putin potpisali ugovor za gradnju šest novih
nuklearnih reaktora.
Nuklearke bi trebali graditi Francuzi, a ne Rusi
No indijsko sve brže rastuće gospodarstvo treba sve više jeftine
električne energije. Kako zeleni pokret u Indiji praktički još ne
postoji, a električna energija iz nuklearnih elektrana još uvijek je
najjeftinija, indijska vlada i dalje snažno investira u njih. Zbog sve
dublje ruskog savezništva s Kinom i novih odnosa snaga, premijer Modi
više nije sklon davanju novih ugovora za nuklearne elektrane Moskvi.
Umjesto Rusije, novi odabranik je Francuska. Iako su pregovori o
gradnji šest nuklearnih reaktora posustali zbog francuskih
predsjedničkih izbora, ponovna pobjeda Macrona ih je oživjela. I
francuski i indijski mediji javljaju da su dogovori u završnoj fazi.
Usprkos snažnom protivljenju ruskog lobija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dok je Modi potpisivao sporazum za šest ruskih nuklearnih generatora s
Putinom, nitko nije problematizirao visinu troškova (niti su oni ikad
službeno objavljeni). Sada je trošak gradnje šest francuskih nuklearnih
generatora često spominjana tema u indijskim medijima.
Utjecaj žele i Velika Britanija i EU
Sporazumi o trgovinskoj i vojnoj suradnji, dogovoreni tijekom posjeta
New Delhiju u travnju ove godine, trebali su biti jedan od vrhunaca
premijerske karijere Borisa Johnsona. Na njegovu žalost, potpisivanje je
dogovoreno za listopad pa će posao morati dovršiti nova premijerka Liz
Truss.
S druge strane, La Mancha i Europska unija želi sličan trgovinski
sporazum. Međutim, notorna EU birokracija nije sposobna ubrzati proces.
Dapače. Problem je, kao uvijek, što EU ne mora samo pregovarati s
Indijom već svaki sporazum međusobno mora ispregovarati svih 27 članica.
Iako je interes i europskih i indijskih privrednika ogroman,
pojedinačni interesi članica koče cijeli proces. Indija i EU započele su
pregovore još davne 2007. godine, da bi ih praktički prekinule 2013.
Jedan od većih sporova bio je indijski zahtjev za slobodno kretanje
stanovništva. To je zapravo značilo ukidanje svih prepreka za
useljavanje Indijaca. Neprihvatljivo za tadašnju Europu.
Zapadne tvrtke traže nova tržišta, a indijsko je najveće
Kako je svijet 2022. vrlo različit od svijeta 2013., sa sve žešćim
europskim suparništvom s Rusijom i Kinom, koja samo što nije i službeno
postala neprijatelj, odnos prema Indiji je bitno drukčiji.
Samo je pitanje vremena kad će europske (prije svega njemačke) tvrtke
morati napustiti kinesko tržište i kad će EU morati uvesti zaštitne
carine na uvoz iz Kine. Stoga su europske, tj. njemačke, tvrtke krenule u
potragu za novim tržištima. A indijsko je najveće.
Iako su ekonomski odnosi još uvijek vrlo važni, presudno pitanje
postali su strateški odnosi. Britanija je već ispregovarala veću
suradnju svoje obrambene industrije s indijskom. EU to tek treba
učiniti. Međutim, neracionalno složen način odlučivanja unutar Europske
unije mogao bi taj proces produžiti u nedogled.
Index