Atmosfera tijekom jučerašnjeg dana na trgu Taksim bila je mirna, jer se policija privremeno povukla te su prosvjednicima prepustili trg. Tisuće su uzvikivali slogane protiv Erdogana i vladajuće stranke AKP uz pjesmu i ples. No, kada je pala noć buknuli su žestoki sukobi, naročito na prostoru gradske četvrti Besiktas gdje je interventna policija suzavcem i vodenim topovima nastojala spriječiti prosvjednike da se približe Dolmabahce palači – Erdoganovom uredu, bivšoj otomanskoj rezidenciji na obalama Bospora.
Policija se divljački sukobila s prosvjednicima. Video snimke koje pristižu iz Istanbula i ostatka Turske pokazuju još neviđenu policijsku agresiju. Suzavcem su napali i sveučilište u Istanbulu, a snimke pokazuju kako su na nekim mjestima čak ubacivali suzavac ljudima kroz prozor.
U Ankari je policija upala u prodajni centar u središtu grada te tamo privela više stotina ljudi. Sukobi su se odvijali i na prostoru centralnog gradskog trga Kizilar.
Istanbul je sinoć podsjećao na pravu ratnu zonu, zemlju koja se nalazi trenutak do izbijanja revolucije. Prosvjednici su uspjeli zauzeti jedan veliki bager te su njime srušili policijske barikade u neposrednoj blizini vladinih zgrada. Pojedini izvori spominju kako je upotrijebljena i živa municija od strane policije, no još nema konkretnih potvrda tih navoda.
Prosvjedi diljem zemljeMinistar unutarnjih poslova, Muammer Guler, rekao je kako se prosvjedi sada održavaju na već preko 200 lokacija u čak 67 turskih gradova. Kao šumski požar proširila se narodna pobuna diljem zemlje protiv Erdoganove vlasti.
Zapadni mediji su maskimalno oprezni – nitko se još ne usuđuje spomenuti riječ “revolucija”, “promjena režima” i slično. U isto vrijeme Erdoganovi apologete neumorno kruže internetom i društvenim medijima forsirajući kojekakve besmislice koje variraju od toga da se ovdje radi o “organiziranoj pobuni” do toga da “MMF ruši Erdogana jer će Turska isplatiti sve kredite”. Svi ovi navodi su, blago rečeno, potpuno promašeni – Erdogan je godinama bio najvjerniji saveznik imperijalizma u regiji, kao i ključni akter iza potpaljivanja sukoba u Siriji. Turski narod je jasno i glasno poručio što želi – odlazak ovakve vlasti.
Pozivanje na “stabilnu ekonomiju” i “demokratski legitimitet” su obične floskule. Turski narod ima pravo rušiti ovu vlast i ako u tome uspiju to bi bila jedna od najpozitivnijih epizoda u regiji još otkako su izbili prvi nemiri na sjeveru Afrike kasne 2010-e.
“Ako volite ovu zemlju, ako volite Istanbul, nemojte pasti na ove igre”, poručio je Erdogan jučer. Njegov očajni komentar poprilično podsjeća na zadnje “krikove” Bena Alija i Hosnija Mubaraka. Očito je kako je Erdogan izgubio dodir sa stvarnošću – prosvjednike naziva “nekolicinom pljačkaša” te narodnu pobunu pripisuje raznim teorijama zavjere tvrdeći kako iza svega stoji sekularna politička opozicija.
Iz opozicione Republikanske Stranke (CHP) odbacuju ove optužbe. Visoki dužnosnik CHP-a, Mehmet Akif Hamzacebi, istaknuo je: “Danas su na ulicama ljudi iz cijele Turske, ne samo iz CHP-a već iz svih pozadina, ideologija i stranaka”.
Iz Washingtona i drugih centara zapadne moći pozivaju na “smirenje” sukoba. Možda se odreknu Erdogana, kao i svih drugih poslušnih poltrona ranije, no ako se to desi, desiti će se na samome kraju, kada pad Erdoganovog režima postane neizbježan.
Pobuna naroda u Turskoj je autentična pobuna, direktna reakcija na autoritarnu vlast, nedostatak slobode govore i ljudskih prava, kao i sve veću islamizaciju društva kojeg napredna sekularna većina Turske jednostavno odbija. Svi elementi za narodnu revoluciju su ovdje, a prosvjedima dominiraju ljevičarske stranke kao i brojne progresivne skupine, naročito mladih ljudi.
O prosvjedima u Turskoj mogla bi ovisiti cijela budućnost regije, pa i šire. Ovo je povijesni trenutak, ne samo za Tursku, već i za sve zemlje svijeta u kojima se još uvijek ponavlja mantra da se demokratski izabrana vlast može “rušiti” samo na izborima – hrabri i odlučni demonstranti u Turskoj možda slome ove lažnu i oportunističku paradigmu, jer prava demokracija je volja naroda – u punom i izravnom smislu te riječi.
No, pred turskim prosvjednicima stoje izuzetno opasni dani i sati. Ekstremna brutalnost policije nije slučajna, očigledno je kako se radi o naredbi “odozgo” te kako su se vlasti namjerile ugušiti ovaj ustanak pod svaku cijenu. Informacije iz Turske teško se probijaju – prosvjednici pišu s velikom gorčinom o izvještavaju domaćih, ali i stranih, medija. Govori se o stotinama ranjenih, o mrtvima, o planovima da se potpuno isključi pristup internetu u većim gradovima.
Strahovi demonstranata su itekako opravdani. Mnogi mediji jučer su pisali kako su prosvjedi “završeni”, da su “prosvjednici otišli doma”, neki pak tek danas ističu kako se ovdje više ne radi o “aktivistima koji brane park”. Zadnja linija obrane prosvjednicima su društvene mreže i informacije koje uspiju prenijeti preko njih.
Postoje brojne opasnosti – od toga da policija počne pucati živom municijom na ljude do toga da iz AKP-a počnu dovoditi svoje “pristaše” iz ruralnih sredina.
Cijeli progresivni svijet morao bi apsolutno podržati ovaj ustanak turskog naroda koji je u manje od 48 sata narastao do te mjere da ga neki već danas uspoređuju s događajima u Grčkoj i Egiptu. Vrijednosti za koje se Turci bore su univerzalne – ljudska prava i sloboda od nametanja životnog stila od strane države nije samo borba turskog naroda, to je borba svih slobodnih i progresivnih ljudi koji osjećaju stisak nazadnog konzervativizma, klerofašizma i svih drugih reakcionarnih struja koje su posljednjih godina izuzetno snažne u široj regiji – a i mi smo dio te šire regije.